STRANE
Katarina, 2019. je izašao tvoj debitanstki roman „Nadohvat“. O njemu se dosta govorilo iz različitih kritičkih perspektiva. Roman je dobio nagradu „Ksaver Šandor Gjalski”, te je preveden na makedonski jezik. Kako gledaš na svoj stvaralački put od njegove objave do danas?
ENA KATARINA HALER
S jedne strane mi je proletjelo to vrijeme, od kada sam dobila svoj roman u ruke do danas. A s druge izgleda mi kao neki prošli život. Puno toga lijepog mi se dogodilo u međuvremenu, trebalo mi je neko vrijeme nakon što je knjiga izašla da ponovno počnem pisati, ali jesam, puno sam pisala zapravo, počela sam igrom slučaja pisati i za novine, puno sam i čitala, čitanje je svakako najvažnije u tom stvaralačkom putu, kako god to zvali. Čini mi se da je to neki prirodan proces, odrastanje u svakom smislu.
STRANE
Iz štampe je upravo izašao tvoj novi roman “Nevini”. O kakvom se narativu radi i koliko dugo si ga pisala? S obzirom da je stvaranje „Nadohvata“ trajalo skoro deceniju, koji su izazovi bili sada prisutni?
ENA KATARINA HALER
Najteže mi je opisivati vlastiti roman. U odnosu na prvi roman, „Nevini“ su intimnija priča, zbijena u svega nekoliko likova i njihov mali svijet, pomalo tjeskobno stiješnjen. „Nadohvat“ je nastao prema istinitoj priči i mada je ona fikcionalizirana, neizbježno je vezana za povijesne događaje i činjenice. Drugi je roman potpuna fikcija. Stvaran je tu kontekst, naime radi se o razdoblju kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih, dakle za mene nježnom razdoblju djetinjstva i odrastanja – iako je moje odrastanje bilo srećom kudikamo ljepše i baš nježnije nego ono ljudi u tom romanu. Ovdje je to odrastanje jednostavno rečeno često mučno i to nije bilo lako pisati, taj pokušaj da se posredno povežem s iskustvima koja su meni dijelom daleka. Pa onda naravno rat, odnosno poraće, to su teme s kojima treba pažljivo. Trebalo je svakako vremena i strpljenja da priča ipak ne zvuči patnički, a da boli. Vidjet ćemo koliko je na kraju uopće bilo uspješno.
A koliko sam ga pisala, pa rekla bih tri godine, možda? Krenulo je prvo s pričama, mislila sam da ću možda napisati knjigu međusobno povezanih priča, pa sam prvo pisala zasebna poglavlja kao pojedinačne priče. Ali baš me okrenulo na roman. Prije možda dvije godine sam uzela pisati ispočetka, kao da sama sebi prepričavam te prvotne priče. I onda još jednom ispočetka, zadnjih recimo godinu dana je to bio neki intenzivniji rad. I meni jako zabavan.
STRANE
Kako si razvijala likove u „Nevinima“ i šta te je inspirisalo tokom njihovog kreiranja? Da li su tvoja lična iskustva utjecala na oblikovanje njihovih priča i karaktera?
ENA KATARINA HALER
Zamislio si me ovim pitanjem. Ne znam kako točno odgovoriti. Glavna junakinja, Iris, ona mi se samo dogodila, ne sjećam se iskreno kako niti kada točno. Imam neki čudni osjećaj da je dosta dugo bila ‘tu negdje’. Napisala sam tu prvu priču o njoj, koja je dala prvo poglavlje romana, pa sam poželjela napisati još jednu, pa još jednu i ostali likovi su samo dolazili. Kada stvoriš atmosferu koja djeluje poznatom, ljudi koji bi mogli živjeti tamo se samo pojave. A kada sam krenula pisati svaku sljedeću priču, pa raspisivati roman, samo su mi dolazili. Naravno da nisu na prvu bili takvi kakvi jesu sada u romanu, na puno toga sam se vraćala, mijenjala, dopisivala, neke sam likove i uvodila pa izbacivala, kako to već ide.
Lično iskustvo uvijek utječe, to je neizbježno, ipak su to moje riječi i u njima je ono moje proživljeno, moj jezik, moji interesi, senzibilitet… U te su likove u njih su upisani vjerojatno mnogi ljudi koje sam sretala tijekom života, ljudi koje mi netko ogovara, o kojima čitam u novinama… To pogotovo. Roman sam dijelom pisala i na mjestima koja bi mogla odgovarati mjestu radnje u knjizi. Ako me pitaš ima li tu autobiografskih ili biografskih elemenata, toga nema, barem ne izravno i s tom namjerom. Jedna je epizoda u romanu dijelom posuđena iz života nekoga meni jako bliskog. Uz dopuštenje i provjeru naravno.
STRANE
Kako se u „Nevinima“ odražava koncept zavičaja i na koji način koristiš metafore da istražiš njegove slojeve i uticaje na likove?
ENA KATARINA HALER
Zavičaj su, kao i pakao, ljudi. Ne bih rekla da sam sklona metaforama. Iako mjesto gdje se sve događa nije imenovano, rekla bih da je vrlo nedvosmisleno prikazano. Najviše upravo u tome kakve ljude taj prostor odgaja. Tko zna, prepoznat će, tko prepozna nešto drugo, ima valjda i za to razloga.
STRANE
Šta osjećaš kada roman dotjeraš do kraja? O kojim emotivnim dimenzijama je riječ kada prestane manično-opsesivni odnos između autora i teksta?
ENA KATARINA HALER
Pa nadam se da nije manično-opsesivan baš, to mi ne zvuči kao ugodan odnos. Rekla bih da sam posvećena, volim pisati, pa i kada mi sve što napišem djeluje kriminalno loše, uživam u tome više nego u ičemu drugom. Ništa više od toga. Trenutno se osjećam zadovoljno. I odmorno. Uglavnom pišem noću i onda malo spavam. Sada spavam malo više. I dalje nemam taj osjećaj da je gotovo, kao da ću se za tjedan-dva vratiti tome i nastaviti pisati, nešto malo dotjerati.
STRANE
Pored književnosti već dugo pišeš za hrvatski sedmičnik Express i njegov dodatak Bestbook. Pokrivaš područje književne i filmske kritike, radiš intervjue, ali posebnu pažnju izazivaju tvoji putopisi skrajnutih toposa i tekstovi o tvojoj zvaničnoj struci, arhitekturi? Koliko ti je bitno čitaocima prenijeti dublje razumijevanje prostora i priča koje istražuješ?
ENA KATARINA HALER
Prvenstveno sam ipak arhitektica, tako da je i novinarski posao većinom produžetak moje struke. Dugo je nedostajalo tekstova o arhitekturi u nazovimo ih tako ‘mainstream’ medijima, onima koji su bliski široj čitateljskoj publici. Da se razumijemo, nedostaje i stručnih članaka, ugasili su se časopisi koji su nekad okupljali stvarno dobre i relevantne tekstove o arhitekturi i prostoru. A ni arhitekti uglavnom nisu skloni pisanju, boje se pisane riječi i pravopisa. Ima divnih izuzetaka naravno. Sve manje se čitaju tiskovine uopće, one koje opstaju kupuju se zbog političke rubrike i ne treba se zavaravati, senzacionalizam je ono što prodaje. Ali ako tu možemo ponuditi i kvalitetne tekstove o povijesti, književnosti, filmu, glazbu, arhitektonskom nasljeđu… tada smo već na putu ka cjelovitom medijskom sadržaju. U doba kada se informacije pretvaraju u naslove i klipove od desetak sekundi, održavati novinu sa zaokruženim i relevantnim tekstovima, dati nove informacije, a utemeljene i istražene, to je od ključne važnosti – rekla bih za opstanak društva, to zvuči baš patetično i apokaliptično, ali eto tako je.
Neizmjerno sam zahvalna što imam prostor za djelovati na taj način. Pišem prvenstveno o onome što je meni blisko i o čemu smatram da imam nešto za reći, o temama koje želim približiti i drugim ljudima. Reportaže iz zapostavljenih ruralnih krajeva Hrvatske su mi bile izuzetno važne, u tim se prostorima ogleda gospodarska propast države – kada dođete pred goleme i ruševne tvorničke hale u nekom mjestu gdje jedva živi možda tisuću stanovnika, shvatite koliko se važno politički obrazovati. Užasavajuće je to shvaćanje. Arhitektura je tu ogledalo društva.
Pišem i o knjigama koje pročitam, povremeno i o filmovima, ali ne bih to nazvala baš kritikom. To su možda osvrti, eseji, u tome je često više arhitekture nego što bi trebalo biti, ali oni i nisu usmjereni naučnicima i teoretičarima, nego onom prosječnom čitatelju, meni najdražem, koji o toj knjizi ili filmu možda ne zna baš ništa.
STRANE
Kako tvoje iskustvo sa književnih festivala, bilo kao moderatorica ili gostujuća autorica, utječe na oblikovanje novih ideja i pristupa pisanju? Da li je moć dijaloga danas potcijenjena?
ENA KATARINA HALER
Ne znam je li podcjenjena, za mene svakako nije. Dragi su mi književni festivali, najradije ih posjećujem tako da sjedim u publici, mada se neću buniti ni kada me se tetoši kao autoricu. A jedini pravi dijalog se, kao što znamo vodi poslije u birtiji i to itekako utječe, na ideje, pristupe i sve ostalo.
STRANE
Posljednjih godinama sve više se raspravlja o rodnoj ravnoteži u književnim nagradama i vidljivosti žena na književnoj sceni. Kako vidiš trenutnu situaciju u vezi s tim pitanjima i koliko su nagrade i priznanja odraz stvarne ravnoteže ili nejednakosti u književnom polju?
ENA KATARINA HALER
O svemu se raspravlja više nego o kvaliteti i tu vidim jednu stvarnu neravnotežu i nejednakost. Mislim da je dobra književnost ozbiljno ugrožena, marginalizirana i da pod hitno treba osnovati jednu nagradu na državnoj, a možda i regionalnoj razini, koja će se dodjeljivati samo i isključivo dobrim knjigama.
STRANE
Rođena si u Osijeku, ali već dugo živiš u Zagrebu, jednom od epicentara regionalne književne scene. Koliko se blizina kulturnih i književnih događaja u Zagrebu odrazila na tvoje stvaralaštvo i književne interese?
ENA KATARINA HALER
Da nisam došla živjeti u Zagreb, sigurno da ne bih objavila prvi roman s 23 godine. Ali i tada je sponuda književnih i kulturnih događaja u Zagrebu bila drugačija nego je danas. Ili se možda meni tako činilo ‘izvana’. Kulturni program u Zagrebu nisu nešto čime se možemo i trebamo pohvaliti, Zagreb prednjači jedino po brojnosti događaja u odnosu na druge gradove. Književni festivali uglavnom jesu zaista dobro posjećeni, pogotovo Festival svjetske književnosti ili Festival europske kratke priče, ali i po tom je pitanju Hrvatska već dugo decentralizirana. Osijek tu i dalje prilično zaostaje, zadnjih se godina nešto pokrenulo, ali kako ne živim tamo nisam imala prilike vidjeti kako to zaista izgleda. Što se tiče Zagreba, promocije knjiga uglavnom izgledaju otužno, često su i jednostavno dosadne. Zagreb je epicentar književne scene jedino po pitanju toga koliko objavljenih autora ima boravište sa zagrebačkom adresom. Kazališta su naprimjer uvijek dobro posjećena, iako su predstave uglavnom neizdrživo loše. Alternativni kino programi, to je ono za što mogu reći da utječe na mene. Svi se žale na zatvaranje kina u centru grada, tužno je da nemamo jedno nezavisno kino koje ne ovisi o sredstvima za obnovu, to svakako, ali iskorištena je svaka dvorana u kojoj je moguće razviti platno, prošli mjesec sam gledala „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“ i „Uvijek postoji sutra“ na travnjaku u Sopotu, ta scena stvarno živi i drži se za slamke i to je moj mali epicentar u Zagrebu.
STRANE
Šta su za tebe klasici? Kojim se knjigama vraćaš i šta te je u 2024. godini čitalački pomjerilo?
ENA KATARINA HALER
Imam neku svoju intimnu listu klasika koja se stalno nadopunjuje i što više čitam, čini mi se sve manjom, toliko je toga što mi još nedostaje. Ove sam se godine vratila jednom klasiku iz djetinjstva, „Tomu Sawyeru“, to mi je bilo predivno. Trebalo bi se nekada vratiti svim onim formativnim srednjoškolskim klasicima, ali čini mi se da još imam dovoljno vremena za to.
A pomjera me puno toga, nekad mi knjiga ne bude pamtljiva, ali ostane neki izraz, rečenica, usporedba, gotovo iz svake knjige koju čitam mogu ponijeti bar nešto. Početkom ove godine sam za rođendan dobila sabrana djela Danila Kiša, to je možda najvažnije moje pomjeranje ove godine.
