Abecedarij bivšeg Sarajeva
Prvi put s ocem u kino
Sjećam se, bilo je to ljetno, otvoreno kino.
Drvene stolice, sila svijeta. “Vidiš li platno?” Svjetla se pogasiše, graja utihnu i svi najednom iščeznuše. Platno poče da svjetluca, pojaviše se brojevi, tri, pa četiri, onda nekakva slova. “Imena glumaca”, šapnu mi otac, i ubrzo poslije toga: “Sad počinje.” Oči mi zasuziše, popravih naočale. Globus, mapa, duge kolone ljudi, grad… Nigdje zeca, nigdje kornjače: sve sami odrasli. Policajac s brkovima nešto zagalami u mikrofon, drugi zviznu, onda uhvatiše nekog čovjeka, drugi pobježe ali ga upucaše. Oči me počeše jako boljeti, pa zažmirih. “Tata, što je ovo, ništa se ne razumije.” “Engleski, ja ću ti čitati”, ali uskoro prestade i prepusti me da sam razabirem tko su oni ljudi što dolaze i odlaze iz grada, zašto ulaze i izlaze iz birtije, tko je onaj što igra šah sam sa sobom, mrmlja i puši, zašto nije dao pijanisti da svira pjesmu iako je to cura tražila i zašto je poslije poslao onu curu na avion, a onda nestao s policajcem u magli… Žene su krišom šmrcale, muškarci govorili “dobar film”, pa sam i ja ponavljao “dobar, baš dobar”, iako mi se sve činilo da to nije bio samo film, mora da se sve to stvarno desilo, kako bi inače moglo biti snimljeno… I na ulici, prema kući, još sam vidio onaj grad s filmskog ekrana, i te noći, i mnogo noći poslije.
Jesu li u pravu oni koji smatraju da umjetnost mora biti shvaćena na način same realnosti kako bi bila percipirana na nje dostojan način? I da bez doživljaja umjetničkog djela kao stvarnosti ne možemo doprijeti do onoga što stvarno jest umjetnost, ne možemo dokučiti ono stvarno umjetnosti same? U takvoj vizuri receptor ne kazuje da je, recimo, “to djelo strašno”, već da je “to strašno”, jer mu je sam događaj strašan, a to zato što mu je samo djelo događaj, a u njemu ono strašno. Odstojanje se tada ukida u aktu recepcije; izjednačava se stvarnost događaja sa događajem djela; sjedinjuju se život i njegovo uobličenje. Umjetnost je na taj način bila doživljavana u djetinjstvu čovječanstva. Oblikovani lik izjednačavan je sa likom koji je reprezentirao: nije probadan lik bika, već odsutni bik sam. Taj ritualni karakter umjetnosti unekoliko je očuvan do današnjeg dana. Reakcije filmske publike na prvim projekcijama ove nove umjetnosti to jasno potvrđuju. Takvo sjedinjenje s umjetničkom tvorevinom događa se onima koji se u potpunosti uživljavaju u djelo. U takvima najčešće još dominira naivna, neobrazovana svijest, svijest u kojoj još nije polučena razlika i nužno odstojanje. Subjekt percepcije je ovdje čak spreman da u percipiranom objektu traži nadasve svoju vlastitost i ukoliko ga u objektu prepozna da sam objekt uzdigne u hvali do statusa vrhunskog samo zato što korespondira sa njegovim vlastitim nazorima. U takvom uživljavanju djelo se stapa sa receptorovim doživljajem djela, pa stoga ne može biti shvaćeno, a ni doživljeno kao drugo receptora i svijeta, pa poradi prirode receptorovog emocionalnog stanja i njegovog uzbuđenja ne može biti kritički prosuđivano.
Njemački filozof fenomenološke orijentacije Moritz Geiger upozorava da estetski užitak ne treba brkati sa vlastitim raspoloženjem. Za ovog mislioca estetski užitak je “samo specijalni slučaj općeg užitka”, a svi estetski užici, užici promatranja, no ni ovakva usmjerenost na objekt estetskog užitka ne može otkloniti snagu subjektivnog doživljaja. Ne bi ni trebao. Bez potpunog apsorbiranja djela, djelo nam ostaje izvanjsko i tuđe. Percipirati djelo znači usvojiti ga. U takvoj percepciji receptor prihvata djelo kao svoje moguće vlastito. Što bi drugo mogli značiti oni uzdasi ili ona nijemost dvorane, one reakcije kojima posjetioci teatarskih predstava, slušatelji glazbe i čitaoci romana pokazuju da su “ostali bez daha”? Veliko djelo na neki način ostavlja svog receptora bez njega samog i potpuno ga uvlači u vlastiti svijet. U vlastiti svijet: svijet koji do tada nije bio receptorov, ali to najednom postaje. Ovim se unekoliko povlađuje teoriji Einfühlunga, prema kojoj uvijek nesvjesno unosimo u doživljaj objekta vlastita emocionalna, psihička i duhovna stanja, koja onda proglašavamo za karakteristike tog percipiranog objekta. Naravno, takvo što je moguće samo ukoliko mi je svijet objekta na neki način prepoznatljiv. Može se, doduše, lako utvrditi da nam je svijet umjetničkog objekta uvijek prepoznatljiv, jer se uvijek u osnovi radi o ljudskom svijetu. I potpune fantazije su potencijalno moguća stvarnost, i najneobičnije priče znanstvene fantastike u sebi imaju antropološku zasnovanost. Otuda je receptor u svakom susretu s umjetničkim djelom u iskušenju da u njemu prepozna vlastito. A zašto i ne bi!? Bez takve mogućnosti ne bi bilo zainteresiranosti za djelo. Pitanje je, uostalom, da li tamo gdje postoji neko “sviđanje” uopće više može biti na djelu prosuđivačka “nezainteresiranost”. Ovdje je jedina istinska opasnost da prevlada težnja ka raspoznavanju potpuno osobnog u djelu, čime djelo biva svedeno na nešto potpuno subjektivno, na nivo vlastitog Weltanschauunga, samo iskazanog tuđim naporom, koji tada biva banaliziran, a često i potpuno neshvaćen, jer u djelu razabiremo samo “svoje”, a ne i ono što to djelo čini posebnim artefaktom.
Da bih uistinu shvatio djelo najprije moram shvatiti da to nije ni moje djelo, ni moj svijet. Moram razabrati njegovu osobnost. Specifičnost djela. Čak i kada bi se ono što je reprezentirano u djelu u potpunosti podudaralo sa mojim iskustvom, ono jest djelo na osnovu svoje posebnosti. Da nije tako, svaka životna priča bi zaista bila “roman”. U usvajanju djela u osnovi usvajam tuđisvijet kao da je moj. Sebe uvodim u taj svijet kada mi je blizak, a čak i onda kada mi u potpunosti ostaje izvanjski, kada ga promatram kao nešto tuđe i nerazumljivo. I tada, naime, uspostavljam određeni odnos prema djelu: odbojnost ili ravnodušnost također svjedoče o vlastitom stajalištu prema umjetničkoj tvorevini.
Pravo svjedočanstvo o djelu ipak nastaje tek ukoliko je receptor zainteresiran za objekt svoje recepcije. Sa subjektivne tačke gledišta, doduše, mogu uvijek tvrditi da je besmisleno ono čemu ne vidim smisla. Nekakva didaktika, kojom bi valjalo razjasniti i čak uvjeriti ignoranta da njemu neprihvatljivo ima svoju, o njegovom stajalištu neovisnu vrijednost, teško da može računati na uspjeh. Nitko ne može biti istinski, poneseni ljubitelj umjetnosti bez unutarnje sklonosti ka umjetnosti. Bez osjećaja za estetsko. Gdje izostaje sklonost ka umjetnosti, izostaje i razumijevanje umjetničkog. Samo u slučaju interesa za estetsko, umjetničko djelomože biti uistinu doživljeno. U takvom doživljaju promatrač i promatrano uspostavljaju odnos. Kada dođe do susreta djela i njegovog receptora, tada receptor unosi vlastito u svijet djela, a djelo utječe i mijenja svog receptora. Čak i kada se u potpunosti prepušta djelu, kada biva vođen njegovom unutarnjom logikom, onaj koji osjeti ovakvu vrstu Einfühlunga aktivno participira na ponovnom uspostavljanju djela. Kažem ponovnom, jer djelo ne može živjeti bez svojeg receptora. Bez njega, ono je objekt među drugim objektima. Takva aktivna participacija katkada zna voditi do primjetnog preinačenja djela u doživljaju njegovog receptora. Ne samo da različiti ljudi različito tumače i doživljavaju isto djelo, već su poneki čak skloni da u imaginaciji mijenjaju njegov sadržaj, usklađujući ga sa vlastitom vizijom. Ljubitelj poezije izmijeni u vlastitoj svijesti stih dragog mu pjesnika, ljubitelj filma u svojoj imaginaciji nanovo montira film ili zamisli drukčiju glumačku podjelu… Sigurno je da je u ovakvim slučajevima teško govoriti o shvaćanju i prosuđivanju koje je primjereno djelu, ali bez takvih i sličnih entuzijasta umjetnost ne bi imala onaj značaj koji ima.
Predrag Finci, “Abecedarij bivšeg Sarajeva”, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook