„Sada, malo pažnje! Svi da sjednu na svoje mjesto, jer su sva mjesta rasprodana i autobus će se napuniti. Da ne bi bilo – on mi je sjeo na mjesto i slične stvari! Stvara se nepotrebna napetost.“
Vozač, prilično uvjerljiv sa svojih gotovo sto pedeset kilograma, nije naišao ni na jedan prigovor. Autobus je krenuo. Već izvan grada postalo je jasno da će ga brzina, koju si može dopustiti, dovesti u red kamiona s kojima će se zapuhati uz brdo. Barem će to pružiti dobru priliku za razgledavanje zimskog krajolika.
Osim vozača, troje starijih ljudi i mene, svi ostali putnici zabili su nosove u svoje telefone. Djevojka pored mene dugo je pokušavala svoj poduprijeti na ruksak koji je držala u krilu. Imala je slušalice i nekoliko puta se glasno nasmijala, a da to nije ni shvatila. Okrenula sam glavu prema prozoru.
Gole, mrazom posute grane nalikovale su na paučinu te su zajedno sa zahrđalom zaštitnom ogradom pokušavale zakloniti od pogleda obližnju ravnicu, tu i tamo izbrazdanu dugim tragovima crnice. U daljini su prorijeđene skupine jela i niskog grmlja izgledale kao da su naslikane. Električne žice između stupova odavno su zaboravile „brojanice“ lastavica i grakanje gavrana nakon žetve. Nekim zapadnjacima je smiješno što u Bugarskoj ima mnogo gavrana. Ne znaju oni, dragi moji, da su gavrani ondje gdje je crnica. Ondje gdje zemlja rađa život.
Nisko, tik iznad drveća, leti sokol. Iz gomile grmlja uzlijeće jato ptica, ali ubrzo su daleko i izgledaju kao crne sjene. Vuk samotnjak skače preko snježnih nanosa na brdu i toliko me iznenadi da ga poželim nekome pokazati – makar samo da se uvjerim kako to nije bio miraž na snijegu. Djevojka gleda u svoj telefon.
Spokoj zimske polupitome prirode donosi blagu, nenametljivu melankoliju.
Kućice u seocetu tamo ispod uzvisine imaju bijele krovove. Nalikuju na šampinjone koje je posadila zima da ju obraduju i ganu. Tabla „Pozor, divlji praščići!“ dokazuje da je zaštitna ograda granica između prirode i civilizacije iako je obližnja željeznička pruga zašla u dio prirode.
Autobus se kašljucajući zaustavlja kako bi primio nove putnike. Bučni su. Unose svježinu hladnoće i još nisu uspavani sporim ljuljanjem ovog starog i nemoćnog prijevoznog sredstva. Možda je prije mnogo godina bio u svojoj punoj snazi, ali danas se muči svim silama dokazati da je zaslužio odmor. Ta me misao navela da se sjetim one scene u kojoj Dostojevski opisuje Raskoljnikovljev san – gazda tuče svoju staru iznemoglu kobilu. Kakva okrutnost! Kolektivna. Pokušavam se osloboditi tog sjećanja i podižem pogled ka nebu. Između oblaka, okruglo, zamrljano lice Sunca pruža blijedu nadu u razvedravanje ranog poslijepodneva.
Autobus naglo skreće udesno i staje. Benzinska postaja. Vozač polako i nespretno ustaje, ponovno se okreće prema putnicima i obavještava ih: „Dvadeset minuta odmora.“ Većina putnika iskače, grabi jakne i torbe te žuri zapaliti cigaretu i kupiti kavu u bijeloj plastičnoj čaši, koja se treba uhvatiti od gore, a ne po sredini gdje se zgnječi. Drugi, poput mene, upućuju se prema zahodu. Na njegovom ulazu se nalazi željezni vrtuljak kao na stanici metroa. Ubaciš novčić, zavrtiš vrtuljak i on te propusti do, ovo me potpuno iznenadilo, stojećih zahoda. Ili točnije rečeno, čučavaca. U redu, smatram ih higijenskijima i jednostavnijima, osobito za žene. Nema potrebe za stajanjem nasilu, ali moram priznati da nisam naviknula i bojim se da ću si zapišati hlače ili cipele. Ipak se uspijevam snaći i jako sam ponosna na sebe. Vani su automobili, prljavi kontejneri, psi lutalice i blatnjavi snijeg. Putnici poslušno ulaze u autobus i zauzimaju svoja mjesta.
Ponovno krećemo. Osamljeni fazan šeta se među odrezanim stabljikama kukurizišta. Sunce već sija i čini sve zaobljenijim i opraštajućim. Provlači zrake kroz grmlje što odmiče te se igra s licima putnika. Prepuštam mu se na milost kao što se prepušta malom djetetu da te gricka i čupa. Nemoćna sam pred njim. Sklapam oči u prisilni sunčani drijemež, koji prekida treskanje autobusa po neravnom putu.
Slike krajolika neprestano se smjenjuju – od šampinjona preko snježnih polja do paučinastih spletova drveća i grmlja. Putujemo.
Obuzima me osjećaj međuvremena. Kao da nismo ni krenuli odnekud niti idemo ikamo. Kao da ovo putovanje nema kraja. Najvažnije je da se krećemo zajedno s krajolikom vani. Putujemo i putujemo. A jedino Sunce zna gdje smo.
S bugarskoga prevela Paula Ćaćić