Još te vidim u ljetnjoj haljini od šantunga na sitne cvjetove, rezana je u struku i donji dio je napravljen od šest dijelova koji se šire prema dolje pa ti lepršaju oko nogu. Sama si je sašila kao sve sestrine i moje haljine. Sretna si i smiješiš se. Puno godina kasnije od te haljine načinila si mi suknju koju i sada nosim. Haljina mi dimenzijama nije odgovarala, a željela sam je, baš tu tvoju čarobnu haljinu, rad tvojih kreativnih ruku i pronicljivog uma. Silno mi se sviđala. Tako si, stvarajući haljine, bluze, kostime, slala poruke u svijet malih ljudi koji su te okruživali i ostavljala tragove, šuteći, uvijek šuteći.
Sada ti želim dati glas, onaj glas koji nisi mogla imati u tom vremenu, čak ni spisateljica Virginia Woolf tada nije mogla ući u sveučilišnu knjižnicu! Nitko nije pomišljao da imaš pravo na svoj glas, da ga izgovoriš, da zazvuči, zazvoni kako bi rekao Preradović, i odbija se od stvari i ljudi, od njihovog uzdaha i izdaha, da ga udahnu i prepoznaju ga kao tvoje pravo da govoriš. Oduzeli su ti ga odmah po rođenju zato da znaš od samoga početka da ne možeš živjeti i govoriti, možeš samo živjeti i slušati, to je upisano u tvoj kod, u tvoj bitak. Zato ti želim dati glas sada, nema veze što ga ti više nećeš čuti, ja ću ga čuti i slušati i slušam ga dok ovo pišem, ovo je tvoj glas koji nikada nisi imala jer su ti ga oduzeli prije nego li si ga mogla biti svjesna.
Želim ti dati glas za sve ono što si htjela reći, za sve ono što si poželjela vikati, vrištati, oplakati, glas tvoje nerealizirane volje i želje da učiš, ideš u školu i stvaraš svoju drugačiju stvarnost; jer ti si bila uvijek nečija, a ne svoja, pa je i tvoj glas bio nečiji, a ne tvoj, nečujan, neprisutan, nepriznat, nepostojeći kao što si i sama na neki čudan i neobjašnjiv način bila nepostojeća, nevidljiva, jer ti je netko oduzeo tu moć da te vide i čuju, tako si se osjećala, nepostojeća u tom svijetu punom patnje i bola, ti si bila samo još jedno isto to, ponovljeno to, oteto od svijeta iluzija i snova, jedno to osuđeno na nijemost jer su ti uzeli glas čim si zaplakala prvim plačem. Nije ih bilo briga. Nigdje nije bilo nikoga koga je bilo briga.
Želim ti dati glas kako bi ti on dao neki drugi život, neki novi postanak, trag, sjenu nečega što se nije moglo nikako ostvariti u tvom životu, ali možda će se moći ostvariti sada ovom odlukom da ti dam glas, makar izgleda kao da je to moj glas, a ne tvoj, da to nije i ne može biti tvoj glas kad je moj i upisuje ga moja ruka, ali moja ruka je tvoja ruka, ona je samo produžetak tvoje ruke i moji prsti koji drže ovu olovku samo su produžetak tvojih malih kratkih prstiju, ja sam samo tvoj produžetak, samo način ili mogućnost ili objekt koji izvršava taj zadatak, tu domaću zadaću, taj dug vraća tebi i svim ženama koje nisu imale pravo na svoj glas, koje su cijeli život odživjele nijeme i znale su to, znale su da su nijeme, da su bez glasa, da im je nešto suštinsko što ih čini ljudskim bićima oduzeto kao što je oduzeto i robovima u Africi i kao da su prikovane za vesla na galijama, kao da žive stalno u potpalublju i čuju Galiotovu pesan i u njima tutnje Nazorovi stihovi iako ih vjerojatno nikada u životu nisu čule, takav je to bio život, život bez glasa.
Želim ti dati glas i napisati ga velikim slovima, GLAS, i puno puno puta, nebrojeno puta jer je važan: GLAS, GLAS, GLAS, koji si ti zapravo dala meni i omogućila mi da ga postanem svjesna, da vičem i pjevam i slavim ga, da ga živim za tebe, za tvoj umrli glas, za tvoj nikada rođeni glas, govorila si mi: moraš učiti, moraš studirati, moraš… i tako je tvoj glas stvarao u meni stalno prisutnu jeku koja me tjerala u borbu, da ga nikada ne smijem zaboraviti i izgubiti i kada mi se to u životu događalo, osjećala sam ponor i poraz i da moram gore, penjati se, naći izlaz, verati se derući koljena kao Dragojla Jarnević uz planinu, ali moram mu se vratiti jer taj moj glas bio je zapravo tvoj, morala sam to učiniti za tebe. Ti si znala od samoga početka, od trenutka kada si me rodila, da se nećeš ponoviti u meni, ja ću imati glas ako ga ti nisi mogla imati. I tvoje pobune i upornosti, tvoji inati i rad i muka, uvijek su pred sobom imali samo jedno vidljivo mjesto obasjano svjetlom: da mi daš glas, da mi omogućiš glas, da mi pomogneš i povedeš me putem do tog glasa, da ga nađem jer ćeš jedino tako poništiti mrak svoga ja, kroz moj glas ti ćeš konačno dobiti svoje mjesto u njemu. Bit će to glas na kvadrat. Duo, udvojeni glasovi.
Želim ti dati glas, sada sam svjesna te rečenice kao namjere, i te želje, nakon toliko desetljeća, da na taj način spojim tragična i sasvim različita vremena življenja, nagomilana desetljeća povijesne razlike zatrpane u strašnim provalijama siromaštva, tragedija i ratova.
Želim ti dati glas za sve one ulaske kroz školska vrata koji nisu bili realizirani, pjesme koje si mogla pjevajući uplitati u svoje debele crne pletenice, a nisi, tu su bile ugušene njihove note, njihova žuđena melodija, tu se gubio njihov ritam i prelazio u gluhi ritam ispletanja pletenica kao tri instrumenta koja se međusobno traže i prate i stapaju u nečujni završetak. Nema krešenda u pletenju pletenica. Nije ga bilo. Bio je samo u tragičnosti i odjekivao kao zla sudbina jer tako ona kuca na vrata. Samo tako.
Možda si mislila: gdje je mjesto s kojega mogu poslati pitanja, postoji li da stanem na njega, da uđem u njega i iz njega pitam gdje su moje potrebe, gdje su moje želje, a ja ih imam, duboko u sebi ih čuvam i grijem i skrivam, koje je to mjesto i postoji li za mene, s kojega bih izgovorila što želim u životu, o čemu sanjam, što mi je potrebno da to ostvarim? Gdje je mjesto stvoreno samo za mene, moje mjesto o koje se mogu osloniti rukama, uprijeti čvrsto nogama, koje će me grijati??
Ali vrijeme se rastvaralo u ništavilo i samoću u kojoj si odrastala ostavljena od svih. Nije bilo mjesta za tebe, nigdje. Ako je u nekom trenutku i zasjalo svjetlo utjehe, slabašno i nesigurno trepereći i šapćući da nisi sama, da su sve te žene oko tebe, ili gotovo sve, u potpuno istom položaju, šuteće lutke na koncu kojim upravljaju snažne muške ruke i sve je bilo muško: muški glasovi, muški smijeh, muški interesi, muški proračuni, svijet plemena u kojem ste bile potpuno nevidljive, niste postojale. Okružili su vas granicama za koje su mislili da su nevidljive, ali nisu bile, znale su se crte preko kojih ne prelazi ženska cipela. Znala si jer te život naučio da tako za sada ostaje, da se taj svijet ne može brzo promijeniti, a možda se ne može promijeniti ni sporo, trebala si iz njega izvlačiti što pozitivnije sadržaje za sebe da bi uopće mogla preživjeti, borila si se za svoj život, goli život, kako se banalno kaže, jer tek on daje nadu za ono ostalo što može doći. I preživjela si, kao siroče, i ostala si nesretno siroče do samoga kraja. Govorila si – dijete koje ostane bez majke siroče je cijeli život. Koliko ljubavi smo ti mogli dati, koliko ljubavi je trebalo da se izbriše ta žeđ od kolijevke, ima li je igdje, postoji li i samo kao mogućnost kako bi prestala tvoja bol? Danas se sramim sebe jer toliko toga ne znam o tebi, nisam te ništa ispitivala, tvoja sreća bila mi je podrazumijevajuća, a tvoja ljubav darovana bez pitanja, tako prirodna i tako široka, uz nju se sve činilo lako i moguće, cijela sam uvijek mogla stati u nju ma koliko narasla. Sada mi nedostaju moja pitanja i tvoji odgovori. Čitam stare crno-bijele fotografije pokušavajući u njima naći tvoje tajne. Nemoguće je razrijediti njihov mrak. Tko si bila i tko si željela biti? Tajna. Ti si sada moja tajna. A tako je zapravo sa svim majkama. One se kriju da ne bi boljelo nas. Njihovu djecu.
Da li se u tebi vrpoljila misao o slobodi, koje boje je izazivala u tvojoj svijesti misao koja je bila samo magla i samo mutno mučenje da je dosegneš. Što je sloboda, sigurno si se pitala i, gledajući tuđe sudbine, možda si zaključila da je nitko oko tebe ne posjeduje. Svi su bili nekim ili nečim zarobljeni, vezani u mjestu i vremenu, i tvoj život bio je svezan od nekoga i za nekoga uvijek, od rođenja do smrti, za bića, stvari, pojave. Možda si vidjela što je dobro, a što loše nekima donijela sloboda. Koliko slobode je dovoljno, koliko slobode je previše? Znam da si mislila o jednakosti, da si je tražila. Ali i to je bila samo još jedna apstrakcija na gomili, riječ lišena svih sadržaja i značenja, kao i pravda. Što je pravedno? Koji postupci, riječi i djela su pravedni u ovom svijetu i pripadaju li takvi tebi ili ne? Ništa nisi mogla očekivati i ničemu se radovati od tih riječi, jer za tebe nisu izmišljene.
Tada, u tim vremenima i svijetu koji te okruživao debelim bedemima, nije bilo nikakve šanse da živiš sama i slobodna, to je bilo nezamislivo, iako si pomalo bila i buntovnica. Te pobune bile su kratke i uzaludne, ostajale su ti ponekad sitne pobjede da se njima naslađuje tvoja umorna nada.
Da li si bila puna samoće, stvorena od samoće iako si se trudila okružiti ljudima i biti tu za ljude, i da oni budu tu za tebe, ali ono pitanje tko te je volio, tko ti je davao ljubav, ostaje tajna jer ljubav je uvijek bila ono što se gubilo u vremenu, u postojanju, u događajima koji su je gazili.
O čemu si sanjala? Kako su mirisali tvoji snovi, kako su se glasali? Jesi li ih čuvala ili otpuštala kroz prozor, u vjetar, u noć? Ne znam ništa o njima. Znam samo da sam i ja jednom bila tvoj san.
Još te vidim kako se odmaraš u popodnevnoj hladovini sklupčana na kauču u položaju fetusa, uvijek u položaju fetusa s tom istom žudnjom da se ponovo rodiš i budeš netko drugi.
