Kontejner
Koliko ružnih naslova
govorim si dok listam novine
koliko ružnih riječi nanizanih u duge smrdljive kobasice
koliko laži besramno rastegnutih
koliko mržnje u koncentratu čeka da ju se razrijedi i razlije
na gluhe strane svijeta
ali svijet je oduvijek bio takav čemu se čudim
ja pripadam naivnom malobrojnom skupu
ali svijet je oduvijek imao dva lica lijepo i ružno
ljubav i mržnju
u tome se valjala povijest
pa taj strah
nitko ga nije pročitao za spas
svijet je obilježen strahom i slijeva se sa svih tih stranica upravo na mene
na mene dok
preskačem tekstove zatvaram oči sklapam novine
gasim radio i TV misleći kako sam ugasila i mržnju
odlažem sve u kontejner za papir staklo plastiku
kontejner za strah
zaključavam vrata dva puta i zatvaram prozore
nikome ne mašem nikoga ne zovem jer sam izgubila svoj glas.
I na kraju
I na kraju što nas je to vezivalo
dani ispleteni stvarima
staro zrcalo s poznatim licima
u odsjaju prašnih tragova
misli o sigurnosti i strahovi od samoće
pitam se što nas je to vezivalo kad više ničega nije bilo
to je tako čudno
biti a ne biti u sobi ispunjenoj naslaganim kockicama
šećerne vile.
Nisam ti smjela dopustiti da postaneš moja prošlost
široko sjećanje
nisi to zaslužio
nisam to zaslužila
glupača
sljepoća je moja bitna osobina
vidim uvijek krive stvari
nebitne
bitno je oku nevidljivo
kaže Lisica Malom princu
ono što nas odražava to je sjećanje
i tako te se sjećam
umjesto da te zaboravljam,
sada se moram sjećati i u tvoje ime
tvome životu u čast
sjećanje nije moja budućnost
sjećanje nije ono čemu se nadam kao Olja
već se nadam da se više
neću sjećati.
Smijeh
Ljudi koji mrze ne znaju se smijati
oni se cere rekao je Havel
ne znam kako se ti smiješ
ne sjećam se da se smiješ
ne čujem te zvukove kako udaraju tempo tvome disanju
da odjekuju zidovi da se tresu podovi i ljuljaju lusteri
od smijeha
nikada se ne smiješ
ništa ne odjekuje osim tišine
olovne težine koja
udiše i izdiše i ništa više.
