Kuće sreće, kuće tuge
Na putu ka jugu – vani je četrdeset stepeni – mislim: koliko sam često već prolazio ovim putem? Dvadeset, trideset puta, možda više? Uvijek tako fasciniran pejsažem da svaki čas poželim da stanem i samo gledam, ništa osim gledanja. Nema razmišljanja, nema istorije, nema ratova, nema opisivanja, samo gledanje. No istovremeno mi se opet vrti u glavi i javljaju pitanja. Kako da pojmim nepojmljivost ove zemlje? Da budem što iracionalniji, da sasvim isključim razum i opipavam kako je biti ovdje, prstima na nozi, osjetilima. Pipnuti, osjetiti, kao urođenik, izvučen iz pijeska i krša. No, ja nisam domaći, jesam žitelj – paradoksalni, privremeno-stalni, polu-potpuni, jer ovdje, na koncu, plaćam poreze, naučio sam naglasak, krišom sjedio i tražio kako se može dobiti druga nacionalnost.
Vozim ka jugu, po trideseti, četrdeseti put, i kao često do sad imam osjećaj da se nalazim na čvorišnoj tačci Evrope, na prometnom raskršću, ne u briselskoj gužvi s bukom, i saobraćajem i haosom, već u nervnom centru Kontinenta gdje se susreću kulture, religije, jezici i pogledi na svijet, presijecaju, međusobno oplođuju i sukobljavaju, dakle Evrope u malom, u najsažetijem, ali istovremeno i najveličanstvenijem (kao superlativ od veličanstvenog).
Buka se prvenstveno nalazi u duši. Na koncu, ljudi ovdje imaju sjećanje na rat (recentni), na totalitarizam (selektivni, ali ipak) i na utopiju u svim njenim konotacijama. Kad kažem ovdje, ne kažem samo u Hrvatskoj, nego prelazim, nadilazim nacionalne granice: mislim na ovdje – Jugoslaviju, ne na političku stvar, nego na nešto geo-kulturno, Veliku Južnu-Slaviju, Jugo-istok Evrope. A kad kažem stjecište ili raskršće, mislim na velike dijelove tla na mojoj iskrzanoj karti. Štaviše, ja crtkam po njoj, dodajem tome Albaniju, ugao Italije, dijelova Austrije i Mađarske, Rumunije i Bugarske, i lijep komadić Grčke – zašto ne?
Vozim ka jugu i unervozim se: ova knjiga ne smije imati kraj, mora govoriti o svemu, ovdje se cijela Evropa slila kao u slivnik, a ja miješam tu kašu. Nacionaliste dobijaju nervni slom kad ovo čuju, ali mene je uhvatila Čomski-groznica i tvrdim da se nacija i država ne moraju uvijek poklapati, zašto i bi, zar istorija Jugoslavije ne uči koliko to može biti katastrofalno? Pa, dakle, povređujem političke granice s miroljubivim i virtuelnim ciljem: ako je Evropa zemljotres, ja želim da vidim epicentar, a on je ovdje, ovdje gdje se susreću otomanski, slavenski, ugarski i drugi svjetovi, gdje slijeću bogovi različitih boja: ćudljivi katolički bog, šaroliki pravoslavni bog, tvrdoglavi muhamedanski bog, skrupulozni protestantski bog, ah, i još toliko toga – za mene se vjera u njenom najboljem izdanju može sažeti u jednu parolu: što ne želiš da se desi tebi, ne radi ni ti drugome, i tačka.
Vozim ka jugu po stoti put, zemlja peče i prži, ja nadirem kroz pejsaž, raznolik i mnogostruk poput duše, prostor pun planina i klisura, krša i jezera, svih ljudskih ćudi. Vozim ka jugu i svaki čas se zaustavljam, jer hoću samo da gledam, izlazim van, u rernu Evrope, i berem plodove pored puta, mjerim težinu tople zemlje kako me je otac učio, probam okus plodne crvene zemlje i znam da niko ne treba da gladuje, da za sve ima dovoljno, i dok se go-golcat gnjurim u uzavrelu slanu vodu opet mi se počinje mantati i gubim se u pitanjima: kakav li je to san, taj san zvani Jugoslavija, koji potiče iz devetnaestog ili osamnaestog vijeka – u tome se učeni ljudi spore, u svakom slučaju dakle već dugo – san koji je ostvaren kad su se stekli povoljni uslovi, plemenit ali suviše velik, suviše lijep, prekrupan, prepun, presavršen za osjednute ljude na vlasti a koji su htjeli da ostvare svoje neobuzdane utopije?Jedna utopija još opsjednutija od druge, i s vremenom su se sve te utopije suprotstavile jedna drugoj, tako da se ostvareni san opet raspao, i od njega nije ostalo ništa osim rasprsnute sapunice, duha u glavama i srcima ranjenih ljudi, koji su svoje rane ponijeli u krevete i predali ih svojoj djeci, a njihova djeca unucima, tako da ukleti krug nikada ne prestaje: san, ludilo, prikaza. S mene curi dok izlazim iz divlje vode i sjedam na stijenu. Zašto, zašto to nije moguće, zašto je ovaj svijet kojeg toliko volim ujedno pravi pakao, smrdljiva septička jama, otirač cijelog svijeta, okrutnih bogova i njihovih okrutnih poklonika, zašto u daljini nebesima odjekuje gromovita pjesma smrti, brutalni marš vojski koje u ime neprijateljstva i podjela gaze sve što im se nađe na putu, svu ljepotu, svu ranjivost, svu tu vijekovima stvaranu kulturu, tako da su kuće sreće postale žalobne kuće tuge?
S holandskog preveli Goran Sarić i Goran Trkulja