Jevreji u Banjaluci
Ja sam religiozan, osim kada to nisam. Religija koja koristi oružje nije religija, nego ubistvo.
Hodam još malo – da zaključim listu religija – kraj Katedrale Sv. Bonaventure, šatorolike, brutalističke građevine sa crkvenim tornjem spiralnoga oblika, takođe pokrpljene žrtve zemljotresa i ratnog nasilja. Crkva, nazvana po biografu Franje Asiškog, jedna je od četiri katedrale u zemlji, povrh toga je biskupsko sjedište. Petnaest procenata Bosanaca sebe nazivaju katolicima, većinom Hrvati.
Nevrijeme je pročistilo nebo, sunce se opet raskošno probija. I ovdje je upravo završena svadbena ceremonija. Mladi bračni par u klasičnoj odjeći, ona bijelo, on crno, okupljeni ih zasipaju šakama riže. Nekoliko veselih duvača preplanulih lica najavljuje slavlje. Čista Bosna, uvijek su tu fanfare. Trube auta. Među prisutnima primjećujem nekoliko zabrađenih žena, one počinju podvriskivati. Većina žena nosi uske haljine golih ramena i hlade se lepezama. Muškarci u odijelima stoje ukočeno nadajući se trenutku kad će moći odbaciti sakoe. Jedan od njih je već otvorio ledeni šampanj i bocu stavio na usta. Vidi, to je čista Bosna, čisti Balkan, sve suprotnosti na jednome trgu, a usred cijele te buke k meni širi ruke ogromni Hrist.
Na povratku u hotel shvatam da još nismo završili: nedostaje sinagoga, svijet sefardskih jevreja, koji su u petnaestom i šesnaestom vijeku protjerani s Iberijskog poluostrva i preplavili, između osalog, drugo južno poluostrvo Evrope, Balkan. Tome su se priključili aškenazijski jevreji iz rajnske oblasti i istočne Evrope. Ovdje ih uzaludno tražim, skoro da ih više nema. Tri vijeka, do duboko u devetnaesti vijek, oni su bili bankari, osiguravatelji, trgovci dijamantima, apotekari, urari i trgovci kolonijalnom robom. Njihovi dućani su ispunjavali glavnu ulicu i središnje trgove, kao tamo gdje se nalazi moj hotel, otud preglomazna davidova zvijezda na podu predvorja. Otomani su se često bolje odnosili prema jevrejima od antisemitskih habsburgovaca, jer su od im dali autonomiju i građanska prava. Smjeli su graditi sinagoge, koje na starim otiscima izgledaju neobično lijepo. Eno jedne tamo gdje sam počeo šetnju Banjalukom, na terenu natkrivene pijace. U doba holokausta je osamdeset i pet posto njih pobijeno, između ostalog u Jasenovcu. Popaljene su sinagoge. Zemljotres iz 1969. samo je dovršio rušilački posao koji su počeli Habsburgovci i nacisti. Kao često u istočnoj Evropi – u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Ukrajini, Rusiji – idem njuškati po mjestima gdje su bile njihove bogomolje, butici i restorani, ali njih nema. Osluškujem im odjek glasova u vremenu, mnijem o njihovim potomcima, koji su izgradili kuće u pustinji Bliskog istoka, gdje su dospjeli u središte slijedeće tragedije, izjedeni neprerađenim osjećanjem osvetoljubivosti. Ljudi opet moraju umirati u ime religije.
Katkad između religije, politike i rata možeš staviti znak jednakosti.
S holandskog praveli: Goran Sarić i Goran Trkulja
