Kada bi Knjiga o Almiru (Buybook, 2024.) Adise Bašić bila prva u ediciji koju sama osnivam, edicija bi se zvala Žene koje vole. Knjige koje je slijede morale bi ispuniti potrebu našeg društva da govori o ratnim traumama iz potrebe, a ne iz obaveze. Da svaku obavezu koju nameću kolektivne tragedije pretvori u temu. Da se odluči između književnosti i života, a ako je za autorstvo takva odluka nemoguća, da tada o tome otvoreno progovori.
Metodom i rezultatom ovo je za našu kulturu sasvim posebno djelo. Kao predmet, knjiga je rezultat autoričine saradnje sa dizajnerom Bojanom Hadžihalilovićem. Knjiga sadrži i Fotoalbum, djelo Imrane Kapetanović i Mitra Sikimića, autora naslovne fotografije. Zanimljivo mi je kako knjige s posebnom likovnom opremom često danas služe i kao podsjetnik na vrijednost knjige kao predmeta u digitalnom svijetu – pametni izdavački potezi, naime, danas insistiraju na onome što je fizičko i prikazivačko u knjizi.
Okvirni narativ knjige je vrlo specifično putovanje – porodični odlazak u Bijeljinu, na groblje, na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića. Sedmog novembra 1991. godine mladi oficir JNA iz Bijeljine Almir Smajić poginuo je na Vukovaru. Potom je ulica u kojoj se nalazi porodična kuća preimenovana po njemu. Zatim, njegova porodica pod prisilom napušta svoj grad. Istovremeno, Almiru je oduzeto vlastito ime i perverzno upisano u herojsku matricu onih koji su prisilili njegovu porodicu da izbjegne. Knjiga je i o perverziji ovakve stvarnosti koju živimo.[1]
Navodim citat iz sjajnog prikaza knjige Damira Arsenijevića, kojidefinira Knjigu o Almiru kao forenzički roman, egzofikciju – koja je istovremeno dokumentarna ali i autofikcionalna – i koja, tretirajući, prije svega, teme ljubavi i majčinstva pokazuje zebnju da se ne iznevjere istina i/ili umjetnost. Arsenijević maničnim naziva pripovijedanje koje nastaje na ovom rascjepu koji se po dubini otvara viškom sadržaja i strahom od parazitiranja na tragediji.
U knjizi koja je nastala kao rezultat istraživanja, uvida u dokumentarnu građu, novinarske, nekad gotovo naučno-istraživačke, brižljive provjere podataka, intervjua sa velikim brojem svjedoka, dva su junaka, začudno, jedini bez kojih priča ne može. Jedan je odavno mrtav. Priču o njegovom životu pričaju preživjeli, ljudi koji nisu preživjeli samo rat, nego i tranziciju, nego i zaborav, nego i nasilničko preispisivanje strašne istine, nego i strah od svjedočenja. Drugi je jedini junak ove priče koji umrloga nikada nije sreo: maleni dječak, sin pripovjedačice, koji je samim svojim rođenjem upisan u neizgovoreni porodični narativ. Dva su, dakle, lika u romanu koja ne mogu da govore. Jedan je zauvijek zaustavljen u prošlosti, ostavljen kolektivnim narativima da ga pre-pričaju, da dodaju njegovom životu ono za šta smatraju da mu nedostaje, da izbrišu iz njega, nasilno ili dobronamjerno, ono što je višak značenja. Drugi još ne umije da upita.
Odluku o tome da li će on postati dijelom priče pripovjedačica ovdje ne donosi sama – odluka je donesena prije njegova rođenja – pripovijedanje odlučuje o tome kako budućem životu govoriti.
Kada u savremenim muzejima nudimo publici historijski narativ, ne podastiremo unaprijed uspostavljene dokaze prije nego sam narativ do kraja objelodanimo. Vjerujem da je takav postupak prenošenja i u ovoj knjizi. Fotoalbum ima dva dijela: prvi, Almirove stvari sačinjen je od fotografija ličnih stvari i dokumenata Almira Smajića, a drugi, Bijeljina, 2024., nalaze se fotografije sa pomjerenom perspektivom, sa groblja na kojem je poginuli sahranjen. Kao u muzejskoj postavci, te dvije serije fotografija pričaju istu priču, ali potpuno drugačijim jezikom. U jednoj od priča stvarnost je u dokazivanju, dokumentarna, tačna, škrta ali neupitna. U drugoj ona je lična i nesigurna, neubijeđena u vlastito pravo na postojanje.
Važan je redoslijed: foto-priča slijedi onu književnu. U knjizi se nije odlučilo u korist sinkretizacije, nego za odvajanje. Mislim da je ovo dobra odluka i da ona i u vizualnom smislu potvrđuje primat književne namjere, uvjerenje u pričanje priča koje je svrha sve proze ovoga svijeta.
Postoje mjesta u ovoj knjizi gdje je obzir, poštovanje života i ljudske boli prioritizirano nad književnim postupkom. Autorica na početku i sama, zahvaljujući ljudima koji su pred njom svjedočili, kaže: Ponizno se nadam da nisam iznevjerila ni njihovo bezgranično povjerenje ni ovu priču. Vjerujem da tolikoj poniznosti, koliko god je ona dokaz velike ljudskosti i ljubavi, u književnosti nema mjesta. Mislim da je sam čin književnog stvaranja drskost, da treba tu drskost poštovati i da se za nju ne trebamo izvinjavati. Autorstvo je čin hrabrosti, vjere, priznavanja vlastitog udjela u oblikovanju svijeta. Taj luksuz autorice plaćaju svojim imenom i prezimenom i ta je cijena dovoljna i poštena.
Zato me raduje što se radi o autorici sa puno iskustva i raskošnim talentom, jer na drugim mjestima u knjizi propovijedanje pobjeđuje život, otima mu se i sklapa novu, uvjerljiviju stvarnost od one koju je življenjem moguće konstruirati.
Najuzbudljiviji dijelovi ove knjige uključuju obrasce usmenog pripovijedanja. Navest ću ovdje samo jedan od primjera, kako bih pokazala način na koji pripovijedni postupak nosi priču ukorijenjenu u stvarnosti i kako prevazilazi dokumentarni model.
U poglavlju Tetke propovjedačica u prvom licu vodi razgovor sa najbližom rodbinom poginulog. Narativ je konstituiran motivima hrane: tetka započinje razgovor, ali je za slušateljicu on u tom trenutku pretežak pa ga sa olakšanjem prekidaju jedenjem supe. Ispovijest, nakon ručka, počinje kad se na sto iznesu ledene kocke. Govore kako im je savjetovano da u izbjeglištvo ponesu samo slike, viklere i svesku sa receptima. Prošlost, dakle, dostojanstvo i upute za život vrijedan življenja. Svjedočenje se nastavlja uz kolač. Protjerivanje, smrt najbližih, narativ uklapaju u sliku mogućega svijeta. Izvan govora likova, pripovjedačica komentira vežući motive: Tetki je historija ulazila u život dok je ona bila nadnijeta nad oguljenim paprikama, ispečenim patlidžanom, ispučenim šljivama, ili nasjeckanim kupusom… Ovaj lirski upliv dragocjen je za narativ – on govori jezikom likova, solidarno, zalaže se za njihovo pravo na priču, na dostojno svjedočenje. Užas i tragedija koji se iznose u ovom dijelu romana nisu u drugom planu, oni su sastavni (ne važniji!) dio slikanja likova i rada na jeziku pripovijedanja. Drugu junakinju u istom poglavlju (još jednu tetku) naratorica oblikuje kroz dvije humorne priče: ona na početku plače, a zatim ispriča dvije anegdote – jednu o Almiru kojem je tetak u djetinjstvu dodijelio brabonjak slagavši da je bombona a drugu, također iz njegovog djetinjstva, u kojoj djetetu poslije sunećenja, da bi mu oporavak bio lakši, oblače dimije, Da mu bude široko pa da ga ne vrijeđa, a opet i da nije suknja, da mu odozdo ne puše po kiti.
Žene ovdje pričaju, pričaju da bi posvjedočile, da bi učinile uslugu, dobro djelo, da budu od pomoći. Ali one također nalaze i zadovoljstvo u svom pripovijedanju, one svjedočeći tragediji stvaraju lični svijet, vlastiti karakter, svoj jezik, svoju priču. Ovdje je naracija primarna, ne zato što su opisani događaji izvanredni, nego zato što autorica nepogrešivo prepoznaje jezičke sekvence koje su za likove ključne i momente u njihovom pripovijedanju koji će vrhunski oslikati svijet iz kojeg dolaze. Činjenica da se radi o toplom i ušuškanom svijetu domaćeg života, svijetu brige i nježnosti, samo doprinosi percepciji užasa tragedije. Jukstapozicija teme zbog koje svi razgovori likova u ovoj knjizi započinju i načina propovijedanja sjajno pokazuje veličinu i beskonačnost žalovanja.
Niko u ovom romanu ne zaslužuje ono što ga je snašlo. Knjiga o Almiru je roman o višku ljubavi. Tvrdim da je taj višak, suprotno uvjerenju autorice, sasvim moguće smjestiti u književno djelo.
Na jednoj od promocija ove knjige, autorica je ispričala vlastitu priču vezanu uz djelo: ona se odnosi na njen odlazak u Vukovar poslije objavljivanja knjige, kako bi se suočila sa izvanknjiževnom ljudskom boli. Praveći, iz mozaika podataka i ljudskih odnosa, djelo u čijem je centru ljudsko biće koje nedostaje svijetu iz kojeg je otrgnuto, osjetila je potrebu da osvijesti za sebe i druge porodične tragedije čiji je direktni učesnik, kao punoljetno vojno lice, bio i junak njene priče. Za ovu knjigu jako je dobro da se taj čin u njoj ne opisuje. Dobra književnost nastaje iz velike boli. Koliko god umijeća da ulažemo i koliko god uvažavali sve druge boli ovoga svijeta, ova, književna, mora biti lična.
