• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

Nenad Veličković: Sahib 2.0

Autor/ica: Nenad Veličković
nenad veličkovićprozaromansahib 2.0 ekspresije iz opresije
Objavljeno: 16.01.2026

UTORAK

AF016 Na dokovima Beograda

Uvaženi Erle,

Mislim da sam blizu rešenja. Danas sam upoznao ljude s kojima je Vaš prijatelj provodio vreme i bio sam na njegovoj poslednjoj za sada poznatoj adresi. Do tamo smo se vozili električnim trotinetima, jer studentske blokade nepredvidljivo prekidaju saobraćajnice, a sa biciklima imam loše iskustvo.

Srećom nije padala kiša iako su oblaci bukvalno čučali nad rekom. Taj deo grada, zapušteni široki transportni i industrijski pojas između stambenih zgrada i reke, zove se Dunavska luka. Dunavom se može ploviti, navodno, do Beča. 

Pristup luci je ravan. Pohabani asfalt vodi između baraka i hala od crvene cigle i prljavog aluminijuma, s velikim razbijenim prozorima. Iz nekih rastu frizure od raščupanog šipraga, neke su još vezane kablovima za betonske bandere. Ispod zaključane visoke montažne kapije od žice prolaze železničke šine koje vode do teretnih kranova. Ukupno sam ih izbrojao četiri. Izbrojao sam i nekoliko uredno složenih kontejnera.

Da je u Londonu, luka bi se zvala Dokovi sv. Katarine. Ni­ka­ko ne razumem zašto se ovde još ništa ne gradi. Sve je praz­no i deluje zanemareno. Reka je u pristaništu uz dokove prljava. S krajeva se po vodi uhvatila skrama od granja i plastič­nog smeća s talogom otpalog cvata topola i vrba. Krov dve betonske hale produžava se preko doka i izgleda vrlo moderno i hrabro. Jedan ogroman napukli silos za žito oslikan je delimično muralima. Irena poznaje devojku koja je jedan oslikala.

Gospodin Zoki se sećao da je tu vozio posle posla Vašeg prijatelja i da je tu ujutru dolazio po njega.

AF017 Praonica

To mesto me podsetilo na skvot. Pretpostavljam da je nekad bilo nekakav magacin pa prepravljeno u pansion poluotvorenog tipa. Pripada porodici koja tu drži restoran i praonicu veša, a ima i jednu voćnu mašinu. Vlasnica je gospođa Lidija, starija žena, sitna i u crnini. Njeno je uverenje da su studenti strani plaćenici i da ih uopšte nema onoliko mnogo koliko govore da ih ima. Samo izgleda da ih ima više jer, citiram, stalno hodaju, prelaze s jedne strane ulice na drugu, a poznato je da čovek kad hoda zauzima pet do osam puta više prostora nego kad stoji. To se uči u špijunskim školama na zapadu, kraj citata.

Celi jedan zid oslikan crkvenom tehnikom podsetio me odmah na freske iz Hrama. Na fresci je kao svetac predstavljen vojnik s beretkom u maskirnoj uniformi, na traktoru s tri prikolice u kompoziciji, pune nameštaja. Vojnik drži u desnoj ruci uspravljenu automatsku pušku, a u levoj, pod čijim pazuhom nosi srolan ćilim, volan. Na vratu ima nacrtanu istetoviranu škorpiju.

Na prikolicama su među nameštajem, ogledalima, kamenom kadom i tri mašine za veš, iste, pretpostavio sam, kakve stoje ispod te zidne slike. Mašine su priključene na struju i vodu, iz čega sam zaključio da su funkcionalne. Osim gospođe Lidije, u prostoriji je bila i devojčica, ili devojka, za koju sam tek nakon nekog vremena shvatio da je mesečevo dete. Tako je moja baka zvala decu rođenu s nekom teškoćom. Devojčica, zapravo devojka, jer ima sedamnaest godina, samo izgleda mlađe, zove se Danica. To je slovensko ime za Veneru, koja je posle Sunca i Meseca najsjajnije nebesko telo na nebu. Moja baka je verovala da su ta deca zarazno srećna. Danica je upravo takva. Nemam nijedan dokaz, ali intuitivno verujem da je ona razlog zašto je Vaš prijatelj živeo ovde pre nego što je nestao.

O kome domaćini ne znaju gde je; nije im se javio, nakon što je iznenada otišao.

Očekujem da će Irena znati više. Ona je razlog zašto sam optimista u vezi s ciljem mog boravka ovde. Došla je kad smo mi već bili na odlasku, u šašavoj klovnovskoj tunici sa stotinu malih i velikih šarenih džepića. Danica ju je zagrlila osmehom.

SREDA

AF018 Irena

Plemeniti Erle,

Vašeg prijatelja Irena je upoznala na prajdu. Bio je blizak organizatorima, posredovao je u tome da zapadne ambasade podrže šetnju. Vlast je osigurala dobro obezbeđenje, ali su ambasadori i šefovi misija koji su šetali imali i svoje lično. Tako da je sve prošlo bolje nego u nekoliko prethodnih pokušaja.

Šetnja od tačke A do tačke B bila je kratka, a policija je sa tačke B kombijima za hapšenja razvozila učesnike kućama, da ih ne bi sačekale zasede batinaša, koji su izdaleka pratili povorku. Irena se tako našla u kombiju sa Vašim prijateljem. Za vreme vožnje ga je jedan mladić izvređao, bio je spreman na fizički obračun, samo je vozač vozio po nekim rupama i levo‑desno, pa su svi morali da se drže za klupe i rešetke. Zato je Vaš prijatelj izašao prvi, sa njom, i tako su se upoznali. Irena je tada studirala i imala je projekat da radi u zajednici tako da je bila asistentkinja Danici tri puta sedmično, po dva sata. Njemu je to bilo zanimljivo, cela ta priča o Praonici, pa ga je uskoro odvela tamo. Tada je prešao u Unicef, ali se ona ne seća gde je pre toga radio. To je bila 2014. godina.

AF019 Savski most

Sve sam ovo saznao danas, pošto sam juče pratio svoj instinkt i zamolio Irenu za razgovor. Kada sam je jutros nazvao, predložila je da se nađemo na Savskom mostu. Lako sam ga našao na mapi tako da sam bio na mestu u zakazano vreme.

Za razliku od susednog, Brankovog, preko ovog prelazi tramvajska pruga. To jest, prelazila je. Trenutno se most demontira, jer se na njegovom mestu planira izgraditi veći i lepši. Tome se neki građani protive i zato se svakog dana okupljaju i blokiraju pristup mostu koji je takođe blokirao izvođač radova, plastičnom ogradom i šumom saobraćajnih znakova zabrane prolaza pešacima, plus metalnom ogradom s tablama stop policija.

Građani tvrde da je ovaj železni most, a zapravo sad već samo dve trećine mosta, nekakav simbol, pošto je jedno vreme bio jedini koji nije srušen u Drugom svetskom ratu. Prema jednoj legendi, nemačka vojska ga je pri povlačenju minirala, ali je neki učitelj u zadnji čas ugasio fitilj i sprečio eksploziju.

Irena sa velikim brojem drugih ljudi koji kampuju na prilazu mostu negoduje zbog odluke gradske vlasti da taj most sruše. Duvali su u pištaljke i dobacivali policiji koja je obezbeđivala radnike i mašine na mostu. Vlast planira da izreže most na sedam delova i premesti ga da negde drugo bude simbol, a da na tom mestu napravi sličan, samo betonski i puno širi. Donekle razumem Irenu i ljude s pištaljkama. I onu železničku stanicu su napravili noviju i lepšu, pa se srušila na putnike. Ali se ne slažem s njima da novi most neće biti lep kao stari. Naprotiv, na jednom bilbordu idejno rešenje novog mosta sasvim dovoljno podseća na ovaj kržljavi, ali puno se lepše uklapa u moderne linije Sitija na vodi.

Iskreno, bilo mi je žao tih besposlenih ljudi koji nostalgiju suprotstavljaju nasilju. Njihova je parola Most ostaje, a most očigledno nestaje. Irena mi je posle objasnila da neće odustati, jer ako most premeste na drugo mesto i tamo ga sastave, oni će ići tamo da protestuju. Prema jednom planu, most bi mogao povezati obalu sa onim velikim ostrvom u Dunavu koje je naseljeno pticama i zato je sada zaštićeno prirodno područje. Prema drugom, podigao bi se negde na suvom, a ispod njega bi se sagradili restorani i prodavnice i muzej posvećen onom učitelju koji je pregrizao fitilj.

(Bilo bi mi mnogo lakše da mogu da Vam šaljem fotogra­ fije, moj Ajfi pro ima odličnu kameru, ali ću se naravno držati uslova dogovora. Fotografije ću koristiti kao podsetnik. Nadam se da ste zadovoljni, to jest da ste primetili da nastojim oponašati putopisni ton iz pisama Vašeg prijatelja. Kao da ga tako bolje upoznajem.)

Oprezno sam svoje gledište (da će novi most biti lepši) izneo jednoj starijoj gospođi sa štapom i ona me skoro izvređala, a to je privuklo još neke koji su me neprijateljski okružili. Ireni, koja je u tom času stigla, u onoj šarenoj tunici, objasnio sam da je posredi nesporazum, a od babe sam, da je odobrovoljim, kupio jednu kuhinjsku krpu na kojoj su oko izvezenog crteža mosta bile izvezene i neke reči. Pesmica, ispostavilo se: Na znanje se svima daje, vlada pada most ostaje.

Nakon što je provela neko vreme sa studentima, od kojih je troje ubacilo neke savijene papiriće u džepiće na njenoj tunici, Irena me odvela na espreso, začudo prilično dobar. Usput je svukla tuniku i složila je u torbu, pošto je prethodno iz džepova pokupila sve papiriće. Shvatio sam da je tunika stejtment koji ima svrhu samo na lokacijama blokada.

Moja su joj pitanja o Vašem prijatelju brzo postala zamorna, iako se pristojno trudila da to ne pokaže. Pošto nisam bio načisto da li odgovore ne zna ili ne želi da odgovara, zamolio sam je da mi daje časove srpskog. Ona ga predaje u školi, ali škole su u štrajku, pa su plate nastavnicima smanjene, ili ih ne dobijaju nikako. Prihvatila je pod uslovom da se prilagodim njenom rasporedu, pošto je aktivna na protestima. Mnogo njenih bivših đaka je u blokadi.

Objasnio sam joj da koristim Siri za prevođenje, ali da sam svestan da prevod nije uvek tačan i da se mnoge važne nijanse gube. Irena je primetila da će Siri usporiti moje učenje, pa smo se složili da tu asistenciju koristim onda kada nemamo čas. Ona sasvim bezrazložno prezire veštačku inteligenciju i uopšte je ne koristi ni za šta, pa se pitam kako uopšte može biti profesorka.

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić