Išao sam prema bazaru i pronašao restorančić u koji sam ponekad svraćao kad sam boravio u Piranšaru. Stari vlasnik, naravno, nije više bio tu, a mladi konobar koji je mušterije služio s krpom na ramenu u to vrijeme nije bio ni rođen.
Muškarci u tradicionalnim odorama su u grupama po tri-četiri sjedjeli, pili čaj i skupa pušili nargilu. Iako su znali da nisam Kurd, nisu obraćali pažnju na mene. Strancu su nudili neku vrstu prećutne zaštite da berzbjedno prođe kroz grad.
Sjeo sam na mjesto koje se nije vidjelo s vana.
Bilo je kasno za ručak, a rano za večeru, ali sam bio gladan a uskoro sam morao napustiti grad. Znao sam šta moram naručiti, naime abgušt, jedino jelo koje se može naći u ovakvim restorančićima. Bilo je to skroman objed u malome loncu, jednostavno seosko jelo sa zdravim namirnicama. Objed koji su u ovoj zemlji majke rado pravile djeci: meso, grašak, paradajz, luk i začini u tavu, a tava na vatru.
Mladi konobar i neupitan pred mene stavi šolju čaja. Mislim da me svjesno nije pogledao.
Kolebajući se da li da progovori na perzijskom ili na kurdskom jeziku, ipak je upitao na kurdskom: “Nirgheleh jek? Nargilu?”
Pokazao sam na lončiće na vatri i rekao: “Hezkerdan bu ghardan! Nešto za jelo, molim!”
To je bio dokaz da sam putnik, koji nije imao priliku da jede na vrijeme.
Odmah sam dobio lonac iz koga se pušilo, zdjelu, kašiku, veliki komad friškog hljeba i tanjir mirisnog povrća.
“Shatik le waneh. Još nešto?”
“Na soepas. Ne, hvala ti!”
Objed u ovakvom restorančiću mi je prizvalo sjećanja.
Sjetio sam se sebe iz mladosti kako u sličnim restorančićima ispijam šolje čaja i pišem.
Nakon toliko godina sad opet sjedim u jednom takvom malom restoranu i pitam se: “Šta radim ovdje? Je li razborito ovo što radim?”
U domovini vlada ružna diktatura. Stari klerikalci primoravaju sve, a posebno žene, da žive prema starim zakonika Kur’ana.
Vratio sam se, ali nemam namjeru da se miješam u politiku zemlje. Sad je na redu druga generacija. Mlada generacija, odrasla na internetu i socijalnim mrežama.
Preostalo vrijeme života namjeravam provesti u roditeljskoj kući u planini. Tako sam planirao, ali sprema li mi život nešto drugo, to ćemo tek vidjeti. Naučio sam da čovjek može praviti puno planova, ali je na koncu ipak život taj koji na sve udari pečat.
Stoga sam bio radoznao šta će mi se sve još dešavati.
Ali ono što mi je sad bilo daleko najvažnije, bilo je to da ne padnem u šake klerikalcima i da bezbjedno dođem kući.
U jedno sam bio ubjeđen: znao sam da neću umrijeti dok ne napišem knjigu. Knjigu o skrivenoj priči koja počiva u mojoj podsvjesti i za koju još ne znam šta predstavlja.
Još sam bio utonuo u misli kad dođe neki starac sa štapom i sjede za susjedni sto. Pozdravih ga, a ovaj i ne pogledavši me s mukom klimnu glavom. Kelner stavi pred njega šolju čaja.
Čovjek je uzeo šolju i probao čaj; bio je pravi Kurd, za koga je čaj dragocjen. Pogledao sam ga, ali on nije obraćao pažnju na mene. Uživao je u ukusu i boji čaja.
Kad sam završio s jelom, kelner pospremi moj sto i opet stavi šolju čaja pred mene.
Krijumčar me je savjetovao da uzmem autobus za Mahabad. Imao sam još nešto vremena i htio još dugo ostati na ovom finom, berzbjednom mjestu. Kad sam ispio gutljaj čaja i vratio šolju na sto, starac se najednom okrenu k meni i prošapta na kurdskom: “Ta ehme teho oe nebiet.” Ako sam ga dobro razumio, rekao je: “Neću umrijeti prije no što se ovo završi.”
Iznenađeno sam ga pogledao, ali on umoči kockicu šećera u poluispijenu šolju i stavi je u usta, zbog čega sam se pokolebao da su njegove riječi upućene meni. Ali me on onda ispod stola blago udari štapom po nozi i opet reče: “Ta ehme teho oe nebiet.”
Htio sam kriknuti od iznenađenja i sreće. Ovaj kurdski gospodin nije htio umrijeti prije no što prođe ova noćna mora s klerikalcima.
Ustao je i polako otišao sa štapom. Ko god da on bješe, ja sad moram otići iz Piranšara.
Piranšar, grad sa legendarnim stijenama, pećinama i tlom koje skriva prastaru istoriju zemlje. Takođe i grad starca koji ne želi umrijeti prije no što se ovo završi.
Zadnji autobus za Mahabad je pošao a više nije bilo slobodnog sjedišta, pa nisam mogao s njim. Polazio je i drugi, taj sam uzeo. Autopus je pošao na drugu stranu, ka Sanandađu, glavnom gradu persijskog Kurdistana, udaljenom nekih 380 kilometara. Nisam imao izbora i ušao sam kao zadnji putnik. Zapravo nije bilo ni važno, bješe to tek drugi put ka kući, ali s velikom zaobilaznicom.
Imao sam i imam povjerenja u život, možda je ovako bolje za mene.
Sanandađ je uvijek bio grad otpora, vječne borbe za samostalnost.
Ovo je opet neki stari autobus, ali je u poređenju s prijašnjim bio spor kao kornjača.
Ova sporost je bila baš dobra. Putovanje se odužilo i zvuk dizelmotora i oštar miris goriva putnike su uveli u duboki san.
S modernim autobusom, na asvaltiranom putu, putovanje bi trajalo četiri sata, a ovo će trajati čitavu noć, jer se vozilo na svom putu zaustavljalo u više desetaka sela.
Niko nije žurio; ni vozač, ni putnici, pa ni ja.
Sjedio sam na sjedištu koje niko nije htio, naime iznad zadnjeg lijevog točka, na koje ti je muka pri svakom truckanju. Ali meni nije bilo. Imao sam osjećaj da sam u nekom filmu. Ono što sam sad doživljavao nekad mi je bilo sasvim normalno, a sad sam sve drugačije doživljavao. Svaki pokret je nov, mirisi, mjesta, spori vozač autobusa, putnici koji nikud ne žure, a naročito nebo, lijepo uokvireno u prozor autobusa.
Vidio sam mjesec i Jupiter i pitao se mogu li se Saturnovi prstenovi vidjeti golim okom. Naravno da nisu mogli, ali je sama ta pomisao noć činila još ljepšom.
Svi su Kurdi, dakle, pospali, a ja sam bio budan i bdio nad njima i njihovim sjećanjima.U svakom selu kraj kojega je vozač po mraku prošao, sudije klerikalaca su osuđivale kurdske borce na smrt, a njihovu su presudu izvršavali naoružani ljudi iz njihove pratnje.
Poznavao sam te streljane borce, svakog ponaosob, jer sam se vozio po tim selima i skupljao njihova imena i fotografije da ih objavim u našim novinama, da njihov glas i lice ne ostanu neprimjećeni u povijesti.
Najvažnija i najstarija kurdska partija zvala se je Demokratska partija persijskog Kurdistana.
Režim je naumio da smakne voljenog vođu te partije.
Kurdski vođa zvao se je Abdulrahman Gasemlo. Za vrijeme rata sam ga želio intervjuisati, ali to nije bilo lako. Znali su da pišem i objavljujem tekstove, ali ne i mene lično, jer sam pisao pod pseudonimom i anonimno putovao regijom.
Ipak sam preko veze uspio srediti sastanak s njim u jednom selu izvan Sanandađa.
Prašnjavim putem se vozim ka selu. Prestiže me vojni džip s tri naoružana pešmerga, kurdska borca, i za sobom ostavlja oblak prašine. Džip malo dalje staje. Jedan od pešmerka izađe i rukom mi pokaza da stanem.
Oružje koje sam nosio preko ramena moradoh položiti na zemlju. Uradio sam to i ostao u stavu mirno.
Pomislih da se radi o režimlijama koji se vozikaju preobučeni u odjeću Kurda.
“Okreni se!” viknuo je muškarac. Okrenuh se. “Ruke uvis!”
Podigao sam ruke.
Prišao mi je i pretresao me.
Iz džepa je izvukao maramu i zavezao mi je preko očiju. “Šta to radiš?” bunio sam se.
Nije mi odgovorio. Ugurali su me u džip i krenuli. Čuo sam kako jedan od njih pali moj motor i kreće za autom.
Nisam znao kuda me voze. Čuo sam pse, konje, ptice i vjetar kako njiše drveće, ali ne ljude.
Auto je nakon petnaestak minuta skrenuo s puta i zaustavio se.
Uz pomoć jednog od muškaraca izađoh vani, popeli smo se uz nekoliko stepenica i nakon nekoliko koraka stali. Muškarac mi skinu povez s očiju. Na tren nisam dobro vidio, a onda na izvjesnoj distanci ugledah nekog čovjeka. Osvrnuo sam se, stajali smo na trijemu imanja s kojeg se pružao lijep vidik na pašnjake i daleke bregove. Ovaj čovjek je bio Abdulrahman Gasemlo, kurdski vođa s kojim sam tako rado želio popričati.
Sad je stajao tu predamnom, u dobi od četrdeset i pet godina, u kurdskoj odjeći, sa šeširom na glavi i pištoljem na bedru.
Gasemlo je studirao u Pragu i doktorirao ekonomske nauke.
Napisao je više knjiga, od kojih je najpoznatija “Kurd i Kurdistan”.
Umjesto da ga pozdravim, rekoh, možda primjereno: “Živio Kurdistan.”
Nasmješio se i pokazao jednom od njegovih ljudi da mi donese šolju čaja.
Od tog razgovora u Kurdistanu zapamtio sam jedan detalj, bio je to sažetak dvosatnog razgovora: “ Želim dobro zdravlje i blagostanje za sve nas i nedjeljivu dragu Persiju, te posao i hljeb i zdravlje za naš časni Kurdistan.”
Abdulrahman Gasemlo je ubijen u Beču deset godina nakon ovog razgovora. U glavni grad Austrije otišao je da pregovara s predstavnicima klerikalaca o jasnoj poruci: “Slučaju Kurdistan se ne može rješavati vojnim putem.”
Razgovor je trebao biti vođen u jednom apartmanu u centru grada.
Gasemlo je s punim povjerenjem krenuo ka tom apartmanu. Pozvonio je, a tri izaslanika režima su ga dočekala i uvela unutra.
On je prvi sjeo za pregovarački sto, ali se još nije pošteno ni smjestio, kad je jedan od izaslanika izvadio revolver i tri puta mu pucao ravno u glavu a jednom u srce. Kad su se uvjerili da je mrtav, zatvorili su vrata za sobom i mirno otišli.
Kader Abdolah, Prije nego što bude kasno, Buybook, Sarajevo, 2026.
(S holandskog preveo: Goran Sarić)
