Jasmin Agić, Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena, Buybook, Sarajevo, 2024.
Odrastala sam uz partizanske filmove. Znala sam kako izgleda heroj. Znala sam kako izgleda neprijatelj. Znala sam da na kraju, uvijek, pobjeda dolazi uz zvuke muzike i osjećaj da istorija ima smisao. U tim filmovima nije se postavljalo pitanje šta se događa poslije. Šta bude s ljudima kada se reflektori ugase, kada heroji ostare, kada se zastave spuste, kada država zbog koje si živio, ratovao i vjerovao jednostavno nestane. Roman Jasmina Agića “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” priča je upravo o tom poslije. O svijetu koji je nestao, ali u kojem ljudi i dalje žive. Ne kao heroji iz filmova ili žrtve iz udžbenika, nego kao čuvari vlastitih iluzija. U središtu te priče stoji djed Sulejmen. Na prvi pogled — klasični jugonostalgičar. Na drugi — nešto mnogo zanimljivije. On nije samo čovjek koji je ostao vjeran Titu, petokraki i jednom nestalom poretku već čovjek koji odbija da svoj poraz prevede na jezik pobjednika.
Agić ne piše sentimentalnu knjigu o Jugoslaviji, niti porodičnu hroniku. On piše o čovjeku koji se vraća u Koraj nakon što je svijet u kojem je znao ko je i šta je prestao postojati. Kuća je spaljena, selo opustošeno, država mrtva, mrtvi su i oni s kojima se jedino još moglo razgovarati. Sve što bi savremena, praktična, tranzicijska pamet očekivala od takvog čovjeka jeste prilagođavanje. Djed Sulejmen radi suprotno. Obnovi samo dvije sobe spaljene kuće, sadi povrće, drži pčele, suši voće. Odbija pomoć jer u njoj ne vidi spas, nego poniženje. Njegovi večernji rituali — razgovori s Titovom slikom, raportiranje mrtvom maršalu i tvrdoglavo održavanje veze sa svijetom koji je za druge već završio — okolini mogu djelovati kao čisto ludilo ili staračka fiksacija. Nena Zineta, pragmatična i zemaljska, stoji kao njegov najvažniji kontrapunkt: ona ne živi od velikih riječi, nego od preživljavanja. Zineta ga stalno vraća u svakodnevicu: među drva koja treba nacijepati, baštu koju treba okopati, hranu koju treba sačuvati za zimu. Njih dvoje ne predstavljaju samo dva karaktera nego dva različita načina preživljavanja istog poraza. Dok Sulejmen razgovara s mrtvima, ona pregovara sa živima — sve dok nije preminula. A onda je djed odbio da prihvati i tu smrt.
Ono što Agićev roman čini posebno zanimljivim nije samo lik djeda Sulejmena nego i pozicija unuka-pripovjedača, mladića koji dolazi kod djeda u Koraj, sjedi s njim u avliji, piše mu pisma, sluša njegove priče i koji, poput čitaoca, ne zna šta da misli o svemu. On ne nastupa kao sudija jedne propale epohe niti kao tužilac porodičnih zabluda. Naprotiv. Njegov zadatak nije da djeda razotkrije, nego da ga razumije. Zato roman ne funkcioniše kao obračun s iluzijama, nego kao nastojanje da se shvati šta je u njima bilo toliko dragocjeno da ih Sulejmen nije želio napustiti. Ali upravo tu Agić izvodi ključni obrt, jer Sulejmenovo ludilo nije bijeg od stvarnosti, nego težnja da se sačuva kontinuitet vlastitog života. Ako odustane od Tita, od partizana, od svojih mrtvih i od priče koju je o sebi pričao čitav život, šta mu zapravo ostaje? U tom smislu, Sulejmen nije samo politički lik, on pripada velikoj porodici književnih zanesenjaka koji odbijaju da promijene sliku svijeta samo zato što se svijet promijenio. Zbog toga je djed istovremeno i tragičan i komičan. On vrlo dobro zna da je svijet u koji se vratio gori, skučeniji i siromašniji od onoga koji je izgubio. Ono što ne prihvata jeste obaveza da taj svijet prizna kao jedini moguć. Njegovo razgovaranje s mrtvima nije bijeg iz života, nego pobuna protiv života svedenog na puko preživljavanje. Jer u romanu se neprestano sudaraju dva sistema vrijednosti: jedan u kojem su pripadanje, solidarnost i zajednička priča davali smisao pojedinačnom životu, i drugi u kojem se od čovjeka očekuje da se prilagodi, zaboravi i krene dalje. U tom sudaru Sulejmen bira ono što savremeni razum proglašava iluzijom.
Mnogo je teže priznati da možda savremeni svijet više ne proizvodi ništa čemu bi takav čovjek mogao ostati odan. Njegova vjernost Titu nije samo politička zaslijepljenost već pokušaj da se sačuva ideja reda, pravde, pripadanja i smisla u vremenu koje mu nudi samo sitnu trgovinu preživljavanjem. Tito je u romanu manje istorijska ličnost, a više okvir kroz koji Sulejmen još može razumjeti vlastiti život. On je šifra za svijet u kojem je Sulejmen mogao biti borac, muž, radnik, komunista, čovjek s biografijom koja ne počinje i ne završava poniženjem. Agić ne idealizuje djeda. On ga ne pravi ni herojem ni svecem. Sulejmen je karikaturalan, tvrdoglav, naporan, zajedljiv, ponekad smiješan do apsurda, ponekad okrutan u svojoj principijelnosti. Ali upravo zato je živ. Da ga je Agić napisao kao čistu žrtvu, roman bi se pretvorio u još jedan spomenar. Da ga je napisao kao ideološkog fanatika, postao bi karikatura. Ovako ostaje ono najrjeđe: čovjek. Čovjek koji može biti smiješan dok psuje tijesne cipele na putu u partizane, čovjek koji može u svom sjećanju od obične seoske nezgode napraviti istorijski obrat, čovjek koji može istovremeno biti i veliki i mali, i smiješan i tragičan, i pronicljiv i potpuno izgubljen. Partizanska epopeja ovdje ne počinje bronzanim profilom junaka, nego nervoznim seljakom koji nije siguran da je odlazak u šumu bila najpametnija odluka u životu. I baš zato ta priča postaje istinitija od službene verzije.
Autor piše iz prostora između istorije i porodične legende, između dokumenta i trača, između onoga što se možda dogodilo i onoga što je preživjelo u pričanju. Taj prostor nije slabost romana, nego njegova istinska teritorija. Jer na Balkanu istorija rijetko dolazi kao čista činjenica, ona dolazi kroz kafanske rekonstrukcije, porodične mitove, prešućivanja, pretjerivanja, lažna sjećanja, naknadne hrabrosti, tuđi stid i poneku rečenicu koja ostane tačna čak i kada je sve oko nje izmišljeno. Tu se ovaj roman dodiruje s nekim od Agićevih trajnih opsesija. U “Historiji odbačenih” zanimali su ga ljudi koje zajednica prvo iskoristi, zatim ponizi, potom zaboravi, da bi ih mnogo kasnije, ako joj zatrebaju, pokušala vratiti kao ukras vlastite kulturne savjesti. Ni u ovoj knjizi njega ne zanima pobjednik, nego čovjek koji ostaje nakon što se sve velike riječi istroše. Njegova književnost ne vjeruje u čiste biografije. Ona vjeruje u ostatke. U ono što se zadrži u glasu, gesti, psovci, tvrdoglavosti, ludilu, pogrešnom sjećanju. Djed Sulejmen je upravo takav ostatak. On je čovjek koji preživi istoriju, ali ne preživi njen kraj. Kada velika priča propadne, ostaje sam sa svojim relikvijama, avlijom, mrtvom ženom i maršalom koji je za sve druge odavno prešao u istoriju, a za njega ostao u ličnom vremenu. Zato je njegov inat toliko važan. Kada na kraju traži da mu se na mezar stavi crvena petokraka, “njima svima za inat”, to nije puki ideološki refleks starog komuniste. To je gest čovjeka koji ni mrtav ne pristaje na to da ga drugi prepričavaju. Ako mu je život već otet, ako mu je kuća spaljena, ako mu je selo promijenjeno, ako su mrtvi otišli, ako su novi gospodari odlučili šta se smije pamtiti i kome smije pripadati, onda barem mezar mora ostati njegova posljednja rečenica.
“Neka mi stave petokraku, crvenu, veliku, onakvu kakvu smo na kapama nosili, njima svima za inat. Neka crknu od muke kad vide da ni mrtav nisam njihov.”
Ta petokraka nije sentimentalni rekvizit prošlosti, ona je znak da se čovjek, do posljednjeg daha, može odbiti predati onima koji bi njegov život preveli u nešto pristojnije, prihvatljivije, nacionalno urednije i politički korisnije. U tome je djed Sulejmen veći od Jugoslavije. Jer svaka velika priča prije ili kasnije izgubi moć. Ali ostaje pitanje šta čovjek radi s onim u šta je vjerovao kada mu kažu da je to završeno. Agić ne nudi jednostavan odgovor. I dobro je što ga ne nudi. Roman ne pokušava dokazati da je djed bio u pravu. Još manje pokušava dokazati da je bio u krivu.
Savremeni svijet jako voli ljude koji su se “suočili sa stvarnošću”. Agićev roman ima dovoljno drskosti da pita šta ako je stvarnost ponekad nedostojna takvog povjerenja: šta ako je stvarnost ponekad moralno niža od iluzije? Šta ako čovjek ima pravo da ne pristane na svijet koji ga ponižava? Šta ako ludilo nije uvijek bolest, nego stvarni oblik slobode? Šta ako je ozdravljenje samo drugo ime za kapitulaciju? Najpotresniji trenutak romana nije djedovo razgovaranje s mrtvima. Najpotresnije je ono kratko, gotovo strašno smirivanje pred kraj, kada prestaje pričati, kada prestaje proizvoditi vlastiti svijet, kada se iz njega povlači ona razigrana, tvrdoglava, naporna, spasonosna sila izmišljanja. Tek tada se zaista vidi koliko ga je njegova iluzija održavala. Dok je razgovarao s mrtvima, bio je živ. Kada je ušutio, stvarnost je konačno pobijedila.
A stvarnost, u ovom romanu, nije nikakav trijumf istine. Ona je poraz mašte.
