Andrej Nikolaidis, Safari u Sarajevu, HENA COM, Zagreb, 2026.
Kao dijete u opkoljenom Sarajevu naučila sam da trčim cik-cak. To nije bila igra, nego jedini način da prevariš fiziku nišana i ostaneš živ. Saznala sam kako izgledaju unutrašnji ljudski organi, ali ne iz sterilnih udžbenika biologije, nego s asfalta, u onih nekoliko sekundi nakon što bi granata odradila svoj dio posla, dok se sivi dim još nije slegao. Jednog junskog dana, dok je sunce peklo onako kako samo u Sarajevu zna, naučila sam da ljudski mozak, kad ispadne iz lobanje, postaje topla, želatinasta masa. Gledala sam mačku kako, s onom jezivom životinjskom ravnodušnošću, jede mozak mog dvanaestogodišnjeg druga Jasmina. Tada sam prvi put osjetila kako se djetinjstvo prekida bez upozorenja.
To sam naučila decenijama prije nego što sam pročitala Nikolaidisovu rečenicu: “Komadići njenog mozga pali su mi na šaku. Bili su topli, kao pečeno kestenje”. Ta stravična analogija nije samo vješta književna slika, ona je taktilna, ljepljiva istina koju memorija odbija da obradi. Jer, ljudski mozak je topao. To je prva stvar koju shvatiš – ta biološka toplota života koja ti se prolije po dlanu u trenutku kad sve ostalo prestaje. I kad se taj mozak zalijepi za ruke, on ne liči na ništa što bi dječije oko smjelo prepoznati. Osim, možda, na ono kestenje koje smo kupovali kod uličnih prodavaca na mostu na Otoci, koje nam je parilo dlanove dok smo ih nestrpljivo gulili vjerujući da toplota znači sigurnost. U tom trenutku, toplota prestaje biti asocijacija na dom, djetinjstvo prestaje biti prostor igre i postaje poligon sirove, biološke strave.
Kad Andrej Nikolaidis u svom novom noir-izvještaju “Safari u Sarajevu” piše o bogatim strancima koji su plaćali hiljade dolara da bi s brda, uz viski i mezu, pucali na civile kao na glinene golubove, on zapravo piše o toj istoj mački. Samo što je ta mačka u međuvremenu evoluirala. Više ne drhti na asfaltu, ona je danas postala vrhunski predator koji nosi skupa odijela, sjedi u klimatizovanim ložama i drži nam predavanja o tranziciji. Dakle, promijenila je instrumente, ali ne i prirodu vlastite gladi.
Najupečatljiviji simbol te evolucije je lik Andrea Massima, italijanskog milionera koji na djecu puca uz zvukove vrhunske klasične muzike. Tu Nikolaidis pogađa u sam nerv evropske dekadencije. Massimo funkcioniše kao radikalna verzija estetskog zločinca. On je bliži Hannibalu Lecteru nego ratnom zločincu: zločin kod njega nije nužda, nego pitanje stila. Kao što Lecter, uz čašu Chiantija, pretvara civilizaciju u kulisu za vlastiti čin, tako i Massimo puca dok u pozadini svira Mozartov “Requiem”. U tom spoju preciznosti, muzike i nasilja, zločin se više ne skriva već komponuje. A čovjek u tom poretku prestaje biti subjekat i postaje korekcija: loše komponovana nota koju metak dovodi u sklad.
Ovaj roman nije slučajan izlet u ratnu traumu, on je logičan, gotovo fatalistički ishod Nikolaidisove decenijske opsesije koju je redovno obrađivao kroz ranije romane, ali i kolumne. Šta Nikolaidis zapravo stalno radi u svojim tekstovima? On vrši autopsiju civilizacije dok je ona još uvjerena da je živa. Njega opsesivno zanima mehanizam zla koji se krije iza visoke kulture, religije i građanske pristojnosti. U “Mimesisu” je to bila malograđanština, u trilogiji “Tamno pokoljenje” apokaliptični mrak istorije, a u “Safariju” je ta opsesija konačno pronašla svoj najbrutalniji poligon. On je logičan nastavak jer Nikolaidis ovdje spaja svoje dvije najveće teme: čisti nihilizam i radikalnu kritiku kapitala. Zlo se više ne skriva, niti zahtijeva objašnjenje. Ono ne djeluje kao izuzetak, nego kao konstanta koja mijenja oblike – od ideoloških sistema do tržišnih aranžmana. Ako su raniji likovi pokušavali pobjeći u cinizam, ovdje više nema gdje da se pobjegne. Svijet je postao prostor u kojem se nasilje organizuje, posmatra i konzumira. Gledalac i učesnik više nisu razdvojeni, nego spojeni u istom voajerskom mehanizmu.
Nikolaidis u ovom romanu ne priča priču, on ispaljuje metak i pušta ga da diktira gramatiku teksta. On polazi od brutalne, gotovo religijske spoznaje: “Metak uvijek pronađe metu. Jer metak pogađa i kad promaši”. To je ključna tačka njegove poetike – svijest o tome da nas je rat trajno promijenio čak i ako nas fizički nije okrznuo. Mi smo pogođeni samom činjenicom da smo postali dio nečijeg vidnog polja. Svijet posmatran kroz nišan snajpera ovdje nije samo ratna kulisa, već “najbolji od svih mogućih svjetova” za one koji su taj pogled mogli da plate. To je perspektiva u kojoj čovjek prestaje biti subjekat i postaje puka tačka u optici.
Struktura romana, podijeljena na tri sakralna dijela – Majka: Lacrimosa, Sin: Recordare i Otac: Agnus Dei – nije tu radi molitve, već radi seciranja. Nikolaidis koristi formu rekvijema da bi opisao društvo koje je živo sahranjeno. Ne želi da se sjećamo rata, nego da ga osjetimo kao nešto što ne završava. Svako poglavlje je novi hitac. Svaki lik je već pogođen prije nego što stupi na stranicu. Anisa, majka koja trči kroz snijeg s djetetom u naručju, pogođena je prije prve rečenice. Pripovjedač, privatni detektiv, pogođen je onog dana kad mu je otac skočio s balkona. Massimo je pogođen onog trenutka kada je shvatio da je svijet za njega samo meni s kojeg bira najskuplje i najbrutalnije užitke. Nikolaidis ih ne posmatra sa sažaljenjem, on ih fiksira kroz jezik koji je hladan, distanciran i precizan, baš kao i optika iz koje pucaju njegovi “turisti”.
Zato je “Safari u Sarajevu” opasan roman. Ne zato što nam otkriva nove zločine – o zločinima sve znamo, oni su postali dio naše svakodnevne patologije – nego zato što ukida distancu između nas i njih. Nikolaidis nam ne nudi katarzu. Nema razrješenja, nema moralnog pročišćenja na kraju tunela. Čak ni njegov jezik, u svojoj gustoći i mračnoj ironiji, ne pokušava da ublaži udar. On insistira na tome da ostanemo dovoljno dugo u tom prizoru, dok on ne postane nepodnošljivo naš, dok ne osjetimo miris baruta u sopstvenoj dnevnoj sobi. Autor nam postavlja dijagnozu Homo suckera – bića koje je mutiralo tako da mirno, uz kafu i skrolovanje po ekranu, konzumira sopstvenu propast. Mi smo publika koja gleda dokumentarce o sopstvenom istrebljenju, sretni što je meta danas bio neko drugi, dok u pozadini svira neka lounge muzika novog poretka.
Tu se roman širi i izlazi iz lokalnih okvira. Više nije riječ o Sarajevu kao incidentu, nego o anatomiji globalnog poretka užitka. Nikolaidis nam portretira svijet u kojem je nasilje postalo vrhunska roba, a periferija – naša, balkanska – služi kao ograđeni rezervat mraka. To je prostor u kojem bogati mogu konzumirati smrt bez rizika, bez sudskih epiloga i bez griže savjesti. To je onaj jezivi, glatki prelaz sa safarija na životinje na safari na ljude, izveden uz zvuke klasične muzike u srcu Evrope. U logici krupnog kapitala, čovjek je samo meta koja se kreće. Fokus nišana se mijenja zavisno od tržišta, ali cijena metka i užitka ostaje ista.
“Safari u Sarajevu” nije roman o zločinu, to je izvještaj o svijetu koji je taj zločin apsorbovao, preradio i proglasio prirodnim stanjem. Metak je ispaljen. Istina je izgovorena. I ništa se nije dogodilo. Vampiri u skupim odijelima odavno su uspostavili pravila po kojima istina pogađa kao hitac iz mraka – zato je se klonimo i od nje bježimo kao od snajpera.
Mačka s početka priče nije znala šta jede. Mi znamo. I u tome je naša konačna kapitulacija. Tamo gdje je smrt postala tek jedna u nizu finansijskih transakcija, mačka je jedini autentični pobjednik.
