Mali hotel – odlomak
Jutro
Kad se dvadeset petog juna, nekoliko minuta prije sedam sati, Vaclav probudio, ništa nije ukazivalo na to da ustaje posljednjeg danu u svom životu. Tačno u sedam, po svojoj dugogodišnjoj navici, spustio je noge s kreveta, uradio nekoliko vježbi za istezanje i odlučnim korakom izašao u baštu.
Kiša je prestala, travke su se još povijale pod teškim kapima, a na jutarnjem suncu cvijeće je bilo blistavije i radosnije nego obično. Vaclav je izuo cipele i odsječnim pokretima napumpao hladnu vodu u kantu, podigao je visoko i izručio na sebe. Onda je zakoračio i ispružio ruku ka peškiru. Bosa noga mu je skliznula po nečemu vlažnom. Vaclav je raširenih ruku pao nazad i cijelom težinom glavom udario o metalnu pumpu.
Obojica – i Vaclav i zgaženi puž golać – bili su na mjestu mrtvi.
Nisu ni stigli pomisliti kako je to jutro lijepo i kako je šteta umrijeti.
Vijest o njegovoj smrti se tokom prijepodneva proširila cijelim predgrađem i odatle otišla u svijet.
Renata je slegnula ramenima i nastavila kuhati. Onda je spustila kuhaču, otišla u kupatilo, sjela na ivicu kade i rasplakala se. Plakala je zbog onoga što je bilo i zbog onoga što je moglo biti. Plakala je nad svojim neostvarenim snovima, a još više nad onim snovima koji su se ostvarili.
Pred očima joj je neprestano bila velika plava koverta, koju je godinama skrivala pod pažljivo složenom posteljinom. Nekoliko puta je namjeravala poslati, ali kad god bi dotakla grubi papir, trgla bi ruku kao da se boji da se ne opeče. Tek se prije nekoliko dana uspjela ubijediti u ispravnost onoga što radi, ponovo je pažljivo pročitala sadržaj koverte, zalijepila je, napisala adresu, zalijepila poštansku marku i odmah, kako se ne bi predomislila, odnijela pismo bez adrese pošiljaoca do najbližeg poštanskog sandučića. Silom je unutra ugurala veliku kovertu, a kada je čula da je udarila o dno, okrenula se i s čudnim osjećajem krivice, koji joj je stezao želudac, brzo otišla.
Jindra je na vijest o Vaclavljevoj smrti pomislila da svijet više nikada neće biti isti. U jednom trenutku se čak zapitala hoće li za nju biti mjesta u tom novom svijetu, da li će imati snage da krene dalje.
Pogled joj je pao na gomilu neotvorene pošte. Skroz dole, ispod računa i reklamnih letaka, ležala je bezoblična plava koverta. Pogledat će kasnije. Možda. Nekada.
Luciji je vijest o smrti njenog muža saopštio stariji sin. Onda je nježno pomilovao po ruci. Lucija je uz trzaj povukla ruku i nastavila u tišini posmatrati pukotinu na prozoru.
I
Prelijepa…
Najgori dan u cijeloj godini za Vaclava Manesa bio je njegov rođendan. Doći na svijet desetog juna hiljadu devetsto četrdeset druge, istog dana kada su spaljene Lidice1, je već samo po sebi loše, ali još je gore kad vaš otac za vrijeme policijskog sata istrči u noć da bi doveo babicu i više se nikada ne vrati. Da je postala udovica, gospođa Štjepanka Manesova je saznala iz spiska ubijenih koji je visio na susjednoj kući, dva dana prije nego što je u poštanski sandučić ubačeno zvanično obavještenje.
Majka, baka i djed i ostali rođaci su se jednoglasno složili da nesretni sirotan, koji je po ocu dobio ime Vaclav, nije ni za šta kriv i da ima pravo da slavi rođendan kao i svi ostali, pa su mu svake godine priređivali proslavu s poklonima i rođendanskom tortom. Čim bi dali poklone i isjekli tortu, odrasli bi posjedali oko okruglog trpezarijskog stola i otvorili flašu šljivovice.
“Da, da, Vaclav je veoma volio šljivovicu”, rekao bi neko i proslava bi redovno prelazila u žalost za Vaclavljevim pokojnim ocem. Što je bilo manje šljivovice u flaši, to se više suza prolilo. Prisutni su se sve češće obraćali malom Vaclavu, milovali ga po kovrdžavoj kosi i hvalili njegovu sličnost s pokojnim ocem. Uvečer bi majka zagrlila Vaclava, naglas se rasplakala i pobjegla iz sobe. Time je proslava bila završena i Vaclav je bio miran do sljedećeg rođendana.
S proslavom rođendana bila je povezana i jedna od Vaclavljevih najranijih uspomena. Kad mu je bilo pet godina, djed Leopold mu je kupio karte za cirkus. Vaclava je još tada interesovalo samo ono što se moglo rasklopiti i ponovo sastaviti, a konji koji su stalno jurili u krug i akrobate koje su se njihale na visokim ljuljačkama bili su mu dosadni. Odlazak u cirkuski šator na njega najvjerovatnije ne bi ostavio nikakav utisak i pao bi u zaborav da tamo nisu bila dva drečavo obučena i bučna klauna, koji su poslije akrobatske tačke upali na scenu i žonglirali šarenim loptama. Onda su lopte pobacali u publiku, te glasno vičući tražili da im ih ljudi bace nazad kako bi ih uhvatili šeširom.
Vaclav je s mamom sjedio u prvom redu, jer djed Leopold nije bio škrtica, a svoju darežljivost je rado pokazivao pred ostatkom porodice i ostalim svijetom. Jedna bačena lopta se dokotrljala do Vaclavljevih nogu. Sagnuo se pod sjedište, dohvatio je, a kad se ispravio, pred njim je bilo lice klauna.
S bijelo obojenog lica u njega su zurile crvenom bojom uokvirene oči, a crveno namazana usta koja su se protezala od uha do uha su mu se smijala. Boje su se presijavale od znoja i tekle od očiju prema bradi kao tanki mlazevi krvi. Vaclav je počeo vrištati, loptom udario nakazu u iskežena usta i potrčao ka izlazu. Nije stigao daleko. Ogorčena publika je zadržala malog prestupnika i predala ga pravdi.
Iako se majka borila kao lavica i pred zlim cirkuskim svijetom branila Vaclavljevu nježnu dušu, nije joj preostalo ništa drugo nego da klaunu plati naknadu za pretrpljeni bol i prije vremena napusti predstavu. Na putu ka izlazu Vaclav je primijetio da je mama u licu toliko crvena, baš kao onaj klaun koji je krvario.
To je bio Vaclavljev prvi i posljednji odlazak u cirkus i početa njegove netrpeljivosti prema klaunovima i lakrdijašima svih vrsta
Iako ga je majka često grlila i govorila da na svijetu imaju sam jedno drugo, Vaclav je u tom pogledu imao izvjesne nedoumice Bilo je to usko povezano s trećim strahom, koji je u sebi nosio Do svog zrelog doba, strahom od zatvorenih vrata.
Svaki put kada bi pritisnuo kvaku i krenuo ući prostoriju, osjetio je kako mu ruka drhti i dah zastaje. Svaki put je imao osjećaj da čini nešto zabranjeno i da ga kazna neće mimoići. Isto kao kad je jednom prilikom poslijepodne dotrčao kući i potraži majku. Otvorio je vrata dnevne sobe i našao je na kauču sa čik Bedrihom, tatom svog najboljeg prijatelja Oldriha.
Jastuci na kauču cvijetnog dezena bili su razbacani, mamina punđa raščupana, bluza izgužvana, a suknja podignuta na kukove. Vaclav nije znao šta da kaže, pa je učtivo rekao dobar dan.
Dobar, promumljao je i čika Bedrih, na brzinu podigao pantalone i otišao, a mama je uzela kaiš, presavila Vaclava preko koljena i istukla ga tako da su mu na zadnjici ostale modrice. Onda je rekla: “Da zapamtiš da se vrata bez dozvole ne otvaraju”, a zatim otišla u kuhinju i zaplakala. Vaclav je ostao u sobi, plakao zagnjurivši glavu u zgužvani jastuk koji je još mirisao na sapun od lavande, i više nego pouku o kucanju na vrata, zapamtio da mami ne može vjerovati.
Poslije prvog dana u školi, Vaclavljevo nepovjerenje prema majci je još više naraslo. Mama je opisivala školu kao mjesto gdje će naći prijatelje i naučiti mnogo zabavnih i korisnih stvari. Tako je Vaclav zamišljao školu kao ogromnu radionicu, sličnu garaži čika Bedriha, gdje se rastavljaju na dijelove i ponovo sastavljaju auta, motori i bicikli i priređuju trke na biciklima. A povremeno se spontano zaviri u knjige i riješi nekoliko zadataka, tek toliko da bi čovjek mogao pročitati red vožnje i izračunati troškove. Određenu sumnjičavost su u njemu probudili bijela košulja i duge pantalone koje mu je mama obukla za prvi dan škole. Onda mu je zabranila da u školu ide biciklom. Na potpuno novom biciklu, poklonu djeda Leopolda! Jedinom novom biciklu u okolini! Svi dječaci u ulici su vozili stare bicikle, naslijeđene od očeva ili starije braće. Radovao se biciklu, i tu radost nije mogla pokvariti ni tužna činjenica da nema ni brata ni tatu. Od rođendana nije silazio s bicikla, pobjeđivao je u svim trkama, a sada u školu mora ići pješke!
Tek je za nove prijatelje mama potpuno promašila. U odjeljenju je bilo samo dvanaestero djece. Vaclav, šutljivi Jirži Matoha,
zvani Zombi, ponavljač Milan Pekar, u ulici poznat kao Perec i devet djevojčica, koje za Vaclava nisu bile važne ni toliko da bi zapamtio njihova imena.
“Hvala Bogu na Perecu”, izjavio je Vaclav kod kuće, jer mu je rečeno da mora ići u školu ne samo narednog dana, nego svako jutro narednih godina, dokle traje obavezno školovanje.
“Fino društvo si našao. I ne uzimaj božije ime u usta bez razloga”.
Iz majčinog odgovora Vaclav je zaključio da proživljava još jedno razdoblje religioznog zanosa, koja su je hvatala u vrijeme kada, da bi im pomagao sa muškim poslovima – kako je govorila mama – u kuću nije dolazio niti jedan novi čiko. A u nedjelju su ga ponovo čekale duge pantalone, bijela košulja i odlazak u obližnju crkvu. Kao da nije bilo dovoljno što za vratom ima tu prokletu školu. Uzdahnuo je i otišao napolje da propuše novi bicikl.
Alena Mornštajnová, “Mali hotel”, s češkog prevela Ljiljana Halilović, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
