O prirodi stvari – odlomak
Primjena Scile
Modus vivendi
Od sebe tako bježi svako
Al od sebe pobjeći ne može
Nevoljko vezan za se.
Lukrecije
(Mali zbornik nedorečene kobi i rastresenih duševnih odgovora na zov apsoluta. Dramatis personae neljudskih, ljudskih i nadljudskih raspoloženja. Nacrt izvjesne fenomenologije neodređenosti, ili sažeta etiologija omama. Knjiga fatalističkih impresija, varijacija i ponavljanja, kako to već biva u vječnom vraćanju istoga. Odslik, možda, neke male vjerojatnosti u srcu same kontradikcije. “U suštini, ova vječnost ljudskog bića među zvijezdama melankolična je”, Auguste Blanqui. Ili, kako bi rekao Nietzsche, “… poseban soj ljudi koji za se priskrbljuje najveću korist onda kada sam sebe do najveće mjere onemogućava u djelovanju.”)
I
Oporbenik u pričuvi
Samoživ, ali prijetvorno društven, samotnjak, no nevoljko nazočan, ljutit kao vrag, ipak himbeno osmjehnut i blag. Eto moga proturječja.
Mrzak mi je svaki dan, mrska i prirodna pojava, postojanost svijeta, ljudi i običaja, društvena prinuda, nasrtaj na temeljno pravo izostanka iz vlastitog srca. Jedva se suzdržavam, a budući da nemam drugog izbora, glumim čovjeka kojemu je kašika pala u med i, tako, kušam razblažiti gorčinu što se u meni nakupila.
Od toga, pak, nemamo ništa ni ja, ni oni kojima se predočavam. Razmjena banalnih epifanija. Praviš se da si, i ti, jedan od njih, a kiselina ti želudac razara.
Koliko sam puta poželio otkriti svoje pravo lice i postati javni strah i trepet, nepoželjna riječ istine, fraza što razara sva ta mutna podrazumijevanja, mlakost naših života.
Čini mi se, posjedujem unutarnju napetost dostatnu da planem na sve, ali nikako da planem. Poetičke skrupule me koče. Ne bih, ni pod koju cijenu, htio ispasti običnim gunđalom, pukim pronositeljem glasine, već protivnikom za kojeg se kaže: Njega se, ti, čuvaj!
Znam, trebao bih se, bez ikakva obzira, pustiti niz struju pamfletskog instinkta, zainatiti se do kraja, pa što ispadne! Ali, kako stišati strah od mogućnog fijaska? Razotkriješ se kao zmija, a otrov bez stanovitog učinka.
Moja krzmajuća karma uvijek me spriječi da kažem svoje odlučno Da, svoje odlučno Ne i ne.
Cijena normalnosti
Kao da se neki stranac dokopao mog duševnog života, čovjek kojeg potpuno ne poznajem.
U intuicioniranju svijeta, na relaciji predmet – osjetilo – pojam, predmet sam uvijek osjećao kao elementarnu podvalu i, kad ga već nisam mogao fizikalno negirati, nisam mu dopuštao ni olako učvršćenje u pojam. Držao sam ga u lirskom kovitlacu. Klonio sam se definicija; svaku smatrao izdajom nekog nedorečenog savršenstva, bezrazložnom hitnjom govornika. U stalnoj prepirci s olakim znanjima osvježavah nemir svoga srca.
Od nekog vremena, poetika moga doživljaja svijeta kao da je presahla. Odjednom se neko u meni pomirio sa res cogitans i res extensa, a ja sasvim bezvoljno promatram. Predmet na svom mjestu, osjetila se više ni ne trude, naslijepo ga prepoznaju i prenose umu koji sve to lakonički odobrava.
Ne mogu planuti protiv razvoja događaja jer me moja inače svadljiva narav u tome više ne podržava. Nestvarnost se polako rasplinjuje pred mojim očima i zadobija oblik utvrđenih činjenica. Lirski ton moje duše spao je na puke verifikacije datog i mogućeg. Izgubih onako živopisnog sebe zarad općih mjesta takozvane saznajne moći.
Antologijski promašaj
Snažan dojam izvjesnosti, koja mi ostaje nejasna, drži me u obećavajućoj groznici, a odbija se formalno izraziti. U bolnom nesrazmjeru moje žive prisutnosti i nejasnosti koja joj se opire, cijeli dan se ćutah kao nenapisana pjesma.
Slobodan Blagojević, “O prirodi stvari”, Buybook, 2026.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
