Nije rijedak slučaj da naizgled beznačajni i na prvi pogled sasvim bezazleni događaji predstavljaju samo uvertiru koja će dati nagovještaj onoga što tek predstoji. Upravo se to dogodilo i čovjeku sa crvenom kravatom, a sve je počelo običnom zamjenom šešira. On je tog nepodnošljivo bučnog jutra, u skladu sa svojom striktnom rutinom, u tačno 6 časova i 45 minuta ušao u stari tramvaj koji je uvijek strpljivo čekao na stanici još starijeg grada, vodeći računa da nikada ne zakasni čak ni jedan minut. Bio je poput zavrtnja u mehanizmu kakvog starog sata čijim bi nepravilnim funkcionisanjem zastao čitav sat, nepovratno izgubljen bez tog malog, gotovo nebitnog dijela. Kao da je sam grad čekao na njega pa da započne svoje svakodnevno bitisanje. Dok je tramvaj u svojoj brzini nemilosrdno gutao lica i objekte koji su se oslikavali u odrazu prozora, pretvarajući ih u tek nešto više od nejasnih skupina boja koje se u vrtlozima linija nepovratno gube i ponovo spajaju jedne u druge, naš čovjek sa crvenom kravatom se nesigurnim korakom uputio ka svom uobičajenom mjestu pri dnu tramvaja. Njegovo sjedište ga je kao i svakog jutra vjerno čekalo. Nije zapravo imao vlasništvo nad tim sjedištem, jer se ne može naprosto tek tako prisvojiti mjesto u javnom prevozu, ali je, kao neopozivom odlukom neke više sile, uvijek prvi ulazio u tramvaj na prvoj stanici njegove jutarnje putanje, a izlazio na posljednjoj, koja je ujedno bila i prva onda kada bi ga tramvaj vraćao nazad do kuće. Sjeo je, skinuvši šešir koji je pažljivo položio pored sebe i odmjerenim klimanjem glave propraćenim ljubaznim osmijehom, primjerenim za tu priliku, pozdravio čovjeka sa zelenom kravatom koji je zauzeo mjesto pored njega. Neizbježno je da, kada se svakodnevno vozite tramvajem u jednom pravcu, često susrijećete sa istim licima na koja najprije i ne obraćate pažnju, ali vam njihovo stalno prisustvo neminovno ureže ta lica u sjećanje. Jedno od njih bio je upravo čovjek sa zelenom kravatom. Na samom početku, kada je tek krenuo da ulazi u tramvaj na istoj stanici kao naš čovjek sa crvenom kravatom, još prije mnogo vremena, nisu se pozdravljali. Nakon par mjeseci, kada su utvrdili da su stalni putnici tramvaja počeli su da se pozdravljaju ljubaznim klimanjem glave, a nakon još više mjeseci su počeli da razmjenjuju i po koju riječ, onako kako to obično čine neznanci koji su silom prilika prinuđeni da se stalno srijeću i borave u istom prostoru.
,,Dobro jutro“, rekao je čovjek sa crvenom kravatom.
,,I vama. Današnje nebo zaista predskazuje da će vrijeme biti divno, bez trunke oblaka.“
,,Da, tako izgleda.“
I onda neprijatna tišina, jer šta je zapravo znao o čovjeku sa zelenom kravatom, sem toga da izlazi na pretposljednjoj stanici. Ništa. To vrijeme puta koristio je da posmatra užurbani svijet koji stalno juri, činilo mu se da se kreću čak i brže od tramvaja, šire se po gradu nemilosrdno grabeći svoje mjesto pod suncem. Grad je bio živ organizam, a oni vrela krv koja struji njegovim venama, pumpajući njegovo srce koje bijesno kuca sve jače i jače, brže i brže, tjerajući ljude da se što bezumnije slivaju njegovim arterijama sa jedinom svrhom da grad održe u životu. I on je bio dio tog organizma, pa je zbog toga, kao i svaki odani građanin, obavljao svoju dužnost upravo onako kako je to potrebno, da bi grad mogao da diše, da živi, da postoji. Scena je postavljena, a svi akteri su tu. Uživao je gledajući stare građevine ukrašene rezbarijama i ornamentima još iz vremena kada je grad bio mlad, koje je sada milovalo sunce kao i toliko mnogo jutara prije ovoga, otkrivajući svojom svjetlošću sve njihove pukotine, prolaznost, godine koje su padale u zaborav, otkrivajući bore grada sada već tako starog.
Iz ovih misli ga je prenuo čovjek sa zelenom kravatom.
,,Ovo je moja stanica. Izlazim. Želim vam lijep i produktivan dan.“
,,Hvala, takođe. Do skorog viđenja.“
Sljedeća stanica je njegova. Odmah blizu katedrale ukrašene gargojlima. Nije znao da li im je funkcija da izbacuju vodu, što im je bila prvobitna namjena, ili su tu postavljeni čisto kao dekorativni elementi, što je kasnije bio slučaj sa mnogima od njih. Volio je da ih gleda, onako groteskne, izgledalo je kao da ruže izgled veličanstvenih građevina, a ipak bez njih kao da ne bi bile tako veličanstvene. Bili su poput ružnih maski ispod kojih se nadzire maestralnost i grandioznost objekata koje krase. Za razliku od mnogih ljudi, pomislio je, koji čudovišne gargojle nose u sebi, skrivajući ih prijatnom spoljašnjošću i lažnim sjajem. Uvijek mu je bilo čudno da ih gleda pod zracima sunca, jer ih je smatrao bićima noći, tama i mjesečina im je savršeno pristajala, oživljavajući ih iz njihove obamrlosti i otkrivajući ih u punom sjaju. Krenuo je da se pripremi za izlazak iz tramvaja, kada je shvatio da je čovjek sa zelenom kravatom greškom uzeo njegov šešir, što i ne čudi s obzirom na to koliko su slični, gotovo istovjetni. Nije znao da li bi bilo pristojno staviti tuđi šešir na glavu, jer ipak je to veoma lična stvar. Ali isto tako je smatrao nezamislivim da jedan gospodin lijepih manira izađe na ulicu gologlav, pa je ipak tas vage prevagnuo u korist druge zamisli, te je on, uz malo snebivanja i ustručavanja, ipak stavio šešir čovjeka sa zelenom kravatom na svoju glavu.
Napokon je stigao ispred Mravinjaka. I zaista je naziv bio i više nego prikladan. Mnogobrojni zaposleni koji ulaze kroz jedna jedina vrata koja zgrada posjeduje, bezbrojni hodnici koji se šire u mnogo pravaca, poput nekog lavirinta za koji je potrebna mapa kako se pojedinac ne bi izgubio. Ipak, zaposleni su se kretali ovim hodnicima bez ikakve greške, uvijek dolazeći ondje gdje treba da budu, baš kao mravi u mravinjaku. Zbog nedostatka prostora počeli su da kopaju i grade hodnike i kancelarije pod zemljom, sve dublje i dublje, šireći prolaze, stvarajući čitav jedan svijet ispod zemlje, obasjan bezbrojnim uljanim lampama, koje su nadoknađivale nedostatak dnevnog svjetla i prozora. Baš kao mravi. Pri zasnivanju radnog odnosa, svaki zaposleni bi dobio mapu, koja mu je pomagala da se kreće kroz zgradu, ali bi nakon nekog vremena savladao put, pa mu mapa više ne bi bila potrebna. Spiralna stepeništa su se pružala u nedogled. Čitava struktura je bila građena po spratovima. Najprije su prokopali zemlju i izgradili podzemne kancelarije na prvom nivou. Ali kako su one veoma brzo bile popunjene izgradili su još jedan sprat podzemnih kancelarija ispod prvog, pa još jedan i još jedan… nije znao koliko ih tačno ima. Većina zaposlenih nije mnogo komunicirala između sebe, jer je bilo previše zadataka koje je trebalo obaviti a vremena nikada nije bilo dovoljno. Hodnici su bili široki, pratili su svoju logiku, skretali i pružali se u raznim pravcima, neki su vodili do slijepih ulica koje su se obično završavale kancelarijama u uglovima, gdje nije bilo puta naprijed, neki su se širili i u po tri različita pravca, a negdje bi naprasno nabasali na jedno od mnogih spiralnih stepeništa koja su vodila dublje, bliže utrobi zemlje, dok bi druga vodila ka svjetlosti, gore. Bilo je i puteva koji nisu vodili nigdje, djelova bez kancelarija, neočekivanih skretanja, ćorsokaka. Podovi su bili popločani ogromnim crno – bijelim pločicama, nalik šahovskoj tabli. Tu i tamo mogle su se vidjeti džinovske šahovske figure više od čovjeka, izrezbarene od drveta. Uvijek je pretpostavljao da služe za orjentaciju, mada je dva puta naišao na istovjetne figure konja na istom spratu, što bi nekog novajliju moglo lako da zbuni, ali Mravi sa radnim stažom poput njegovog nikada se nisu gubili. Jedine figure koje nikada nije vidio bili su pioni, najmanje vrijedni od svih ostalih u partiji šaha. Uvijek spremni na žrtvu kako bi prokrčili put za one na većem položaju od njih, vjerovatno su bili toliko beznačajni da ih je majstor – umjetnik koji je bio zadužen za izradu ovih figura smatrao previše nebitnim da bi traćio svoje dragocjeno vrijeme na njih. No, čovjek u crvenoj kravati je razmišljao o tome koliko je značajna uloga piona, bez njih bi bilo nemoguće završiti igru. Sitni pokreti, zadaci od malog značaja, žrtve… bili su neophodni da bi igra, partija, život mogli da teku. Slučajni sudar sa drugim Mravom vratio ga je u realnost i na svoje zaprepašćenje je shvatio da gazi po bijelim pločicama namijenjenim ovom novajliji. To mu se nikada nije desilo. Pravilo je bilo da Mravi novajlije za kretanje ovim beskrajnim lavirintom gaze samo po bijelim poljima, dok oni iskusniji, za čije snalaženje nije bila potrebna mapa, koriste samo crne pločice. Na taj način ne bi jedni drugima stajali na putu i ometali savršeni mehanizam koji je funkcionisao bez greške toliko godina. Red je nalagao da se izvini kolegi, uz skidanje šešira i jedva primjetan naklon glavom. Ali, koliko god pokušavao, nije mogao ili nije želio da skine šešir. Bio je tuđi i osjećao je to, ali tako mu je lijepo legao na glavu, savršeno mu je pristajao, kao da je postao dio njegovog tijela. Jednostavno, uprkos svoj volji i naporu da ga skine, nije to mogao da učini, da se liši tog čudnog, novog dijela sebe. Stoga se samo blago naklonio i rekao: ,,Molim vas, dragi kolega, oprostite mi zbog moje nepažnje. Čitavo jutro počelo je naopako. Prosto sam znao da će se dogoditi nešto ovakvo. Za sve je kriv ovaj šešir. Nadam se da mi nećete zamjeriti što se krećem vašim poljima.“
,,Sve je u redu. Ovi hodnici, znate, zaista su čudni. Zbunjuju. I pored mape nema jasnih instrukcija ili znakova na putu. A pored svega moram da se krećem samo bijelim poljima. Vjerovatno jer su za novajliju poput mene upečatljivija, vi ste se već navikli na tamu. Pritom, čuo sam priče da se u ovim hodnicima tako lako izgubiti. Baš tu, pod zemljom. I ko će vas onda naći, ovaj lavirint izgleda kao da nema kraja. Toliko mnogo skretanja, puteva koji ne vode nikud, kao da je sve građeno po volji nekog bahatog djeteta, za njegovu zabavu.“
,,Zaista imate bujnu maštu“, odvrati mu čovjek u crvenoj kravati. ,, Koliko ja znam, ovdje se još niko nije izgubio. To su priče kojima se plaše novajlije. Pritom, postoje i zvona za uzbunu. Ako se izgubite, naći ćete zvono, povući ga i uskoro će neko doći da vas izbavi.“
,,Zvona? Zvona, zvona…“, ponavljao je novajlija dok je prstom prelazio po hartiji tražeći ih. ,,Gdje se nalaze, ne mogu ih naći?“
,,Pretpostavljam da nikome nisu bila potrebna do sad, pa ih zato nisu ni naznačili. Ja lično ih, zaista nikada nisam vidio, ali to je zato što ih nisam ni tražio, put do svoje kancelarije znam napamet.“
,,Čudno“, reče novajlija. ,, Zaista je čudna ta situacija. Pitam se…“
,,Vi… O čemu vi to, pobogu, govorite?“, sa zaprepašćenjem ga upita čovjek u crvenoj kravati. ,,Želite li to da kažete da naši nadređeni lažu? To je nedopustivo, nemoguće. Oni brinu o nama, zahvaljujući njima smo građani koji imaju svrhu, dajemo svoj doprinos ovom društvu, primamo redovne plate. Sve što su nam do sada rekli je istina. Ovdje je, za razliku od gornjeg, spoljašnjeg svijeta, istina važna, štaviše presudna. U Mravinjaku nema mjesta za greške. Ukoliko samo jedan od nas istupi iz ove savršeno uigrane mašinerije, čitav sistem će skrenuti iz kolosjeka. Kao niz domina koje se ruše. Tačnost, rad, disciplina… to su vrijednosti svih nas u Mravinjaku. Zar stvarno mislite da bi oni dozvolili da se zaposleni gube po hodnicima? To se još nikada nije dogodilo. Ako oni kažu da postoje zvona, onda ona postoje. To što nisu označena na mapi, što ih vi i ja nismo vidjeli ne znači ništa. Štaviše, greška je naša. Oni su postavili zvona jer vode računa o nama, radi naše sigurnosti. A mi nismo u stanju ni da ih nađemo, nismo dovoljno sposobni. Ovo govori samo loše o nama, a ne o njima.“
,,Oprostite mi“, reče novajlija. ,, Zaista mi nije bila namjera da vrijeđam naše nadređene i da dovodim u pitanje njihove vrline. Samo, ovo mjesto je zaista neobično, čovjek se lako zamisli. I te figure. Vidjeli ste ih, zar ne? Reklo bi se da su lijepe. Štaviše, izvanredne su. Kakva izrada, kao da su žive. Prosto da pomislite da su i one ljudi, tako izgledaju. Pa, sve sem lica. Jeste li im vidjeli lica? Zašto su takva? Zar je moguće da ih je umjetnik izradio tako savršene, svaki detalj, a lica ostavio takva? Prazna. Pa, imaju samo oči. I to kakve oči. Kao da vas prate kuda god da idete. Zašto im nije dao lica?“
,,Opet vi. Zbog čega imate potrebu da dovodite u pitanje svaku sitnicu? Ako je umjetnik smatrao da figure treba da budu bez lica, onda je to suština njihovog postojanja. Ne treba propitivati zadatke drugih Mrava. To mogu činiti samo naši nadređeni, naši Mudri, čija je funkcija najteža. Vođenje računa da sve teče kako treba, nadzor nad radom svakog Mrava, uočavanje čak i najsitnijih, za nas zanemarljivih grešaka kako bi se izbjegli nesklad i disharmonija, toliko često prisutni u gornjem svijetu. Ovo je naše sklonište, svijetla tačka mira u haotičnom gradu koji je van ovih zidina. Mudri sve rade za našu dobrobit, za napredak i kolektivni razvoj. Zamislite samo šta bi se dogodilo kada bi svaki Mrav doveo u pitanje povjerenje u njih i njihove odluke, te postupao po svom nahođenju?“ sa zaprepašćenjem izgovori on.
,,Oprostite, ja zaista ne težim ka tome da propitujem hijerarhiju i odnose u Mravinjaku. Zar je i umjetnik Mrav?“
,,Naravno“, ponosno se isprsi čovjek u crvenoj kravati. ,,Zar stvarno mislite da bismo pustili nekoga iz spoljašnjeg svijeta da uđe u ove prostorije? Nekoga ko ne razumije suštinu Mravinjaka! U našim redovima imamo zaposlene svih profila i kvalifikacija, kako bi se ispunili mnogobrojni prohtjevi zajednice. Ako naši nadređeni smatraju da je potrebno izraditi figure, naslikati slike ili bilo šta drugo za šta smatraju da je nužno, moraju imati zaposlene koji će obaviti te zadatke. A ovaj umjetnik stvara po njihovim zahtjevima, baš onako kako oni smatraju da treba, kako bi produktivnost i postignuti rezultati bili svedeni na maksimum.“
,,A šta ako se vizija umjetnika ne poklopi sa idejama naših nadređenih?“
,,Vi zaista ništa ne shvatate, zar ne? Vjerovatno će vam progledati kroz prste jer ste novi ovdje. Ali takva razmišljanja su opasna, vode do sumnji u Mravinjak i njegovu svrhu. A sumnje, čak i one najmanje, imaju prirodnu tendenciju da rastu. I ne samo što rastu već se i šire, poput kakvog virusa, lako se prenose. Treba izbjeći takvu epidemiju. Mi smo toliko zaštićeni ovdje dolje. Zaštićeni od nereda, griže savjesti, težine donošenja odluka i sukoba sa posljedicama onih pogrešno donesenih. Mi posjedujemo tu rijetku privilegiju da imamo Mudre, koji nas vode, nadziru, čuvaju i sprječavaju greške koje bismo sami vjerovatno načinili. Dakle, vizija umjetnika se mora poklopiti sa vizijom Mudrih, jer oni imaju iste vrijednosti, vjeruju u iste ideje i razumiju svrhu ovih figura, jer sve u Mravinjaku ima svrhu, ništa nije slučajno i nasumično. Mi je možda ne razumijemo, ali to nije problem, jer naš posao i nije da razumijemo svrhu umjetnosti, već da realizujemo druge prohtjeve koji se od nas zahtijevaju. Vi se samo fokusirajte na vaše zadatke i sve će biti u redu“, recitujući završi čovjek sa crvenom kravatom.
,,Razumijem. Naravno, potrudiću se da dam sve od sebe i da svoj posao obavljam onako kako se od mene očekuje“, reče novajlija.
,,Upravo na taj način ćete daleko dogurati. Još samo jedna stvar. Preporuka je da se izbjegavaju pretjerano dugi i naročito lični razgovori sa drugim Mravima. Naravno, međusobna komunikacija nije striktno zabranjena, ali previše prisno upuštanje u međuljudske odnose i građenje intimnijih veza sa drugim Mravima može vas veoma lako odvući od vaših dužnosti, uvesti u plandovanje i odlaganje izvršenja vaših nadležnosti, lako vas može izmoriti, što vodi do gubitka fokusa i produktivnosti. Stoga vam je moj savjet da što manje propitujete i analizirate, te se koncentrišete na ono što je odista od značaja“, brižljivo ga je savjetovao čovjek u crvenoj kravati.
,,Mnogo vam se zahvaljujem na savjetima. Poslušaću vas. Sada idem svojim poslom.“
,,Bilo mi je drago“, odvrati čovjek u crvenoj kravati. ,,Do viđenja.“
,,Do viđenja.“
Posmatrao ga je dok je zamicao u polutamu hodnika, sada tek obris pod treperavom svjetlošću koju su stvarale uljane lampe, praveći iluziju da njegovo tijelo nije čvrstog, fiksnog oblika, već se razliva i mijenja poput vode koja se pomjera u izmaglici nejasna u svom obliku; poput predmeta koji igraju ispred toplote plamena vatre pa se izvijaju i krive, izlaze iz svojih okvira i ulaze u prostore koji nisu njihovi, koji ne prate linije njihovih tijela. Čovjek u crvenoj kravati je bio zabrinut. Današnji dan je izgledao nestvarno, desile su se stvari koje nisu smjele da se dogode. Sve je to zbog prokletog šešira. Tuđeg, stranog. Da, šešir je bio prvo odstupanje, skretanje iz njegove voljene rutine. Plašio se jer se nije ponašao kao on, ništa učinjeno danas nije bilo u skladu sa njegovom urođenom prirodom. Kako je moglo da mu se dogodi da gazi po bijelim pločicama? I taj sudar sa novajlijom. Da li je razgovor bio previše dugačak? Šta ako Mudri saznaju? Odjednom su njegovim tijelom prošli trnci, osjetio je ubrzan rad srca, a dlanovi su počeli da mu se znoje. Dan je naopak. A Mudri znaju sve. Sigurno znaju za njegove prekršaje. Šta će biti sa njim? Da li će ga opomenuti ili nešto još gore? Srce mu je tuklo sve jače i jače. Najbolje je da ništa ne govori, da nastavi sa radom u nadi da će mu Mudri, u svoj svojoj plemenitosti, oprostiti ove greške. A ako mu budu zamjerili, moliće za milost, jer ovo je sve zbog tuđeg šešira. Nije njegova krivica, zar ne? Pogledao je na sat, koji je nosio na ruci i sa nevjericom vidio da je prošlo pola sata. Punih pola sata. Do sada je već uveliko trebalo da bude u svojoj kancelariji i obavlja posao za koji je zadužen. Još jedna greška. Nastavio je da korača, polje po polje, sada vodeći računa da gazi isključivo po crnim pločicama, kao uvijek do sad. Razmišljao je o figurama. Odjednom se zapitao kako se on osjećao nekada davno, toliko godina prije ove, kada je bio tek novajlija, kada je prvi put vidio veličanstvene figure, moćne u svom bitisanju, bezizrazne i krute. Savršeni giganti u čiju izradu je uloženo toliko truda, svaki detalj je predstavljao perfekciju, sklad koji je bio tako teško izvodljiv, kao da su rođene tu, iznikle iz mermernih ploča, uzdižući se do svojih čudovišnih visina, čuvajući mir u ovim hodnicima samim svojim prisustvom, svojom čvrstinom. Ali lica… Kako se osjećao kada ih je vidio prvi put?
Naročiti utisak na njega, još od tada, ostavila je figura Kraljice. Toliko visoka, mnogo viša od njega, barem za dvije glave, a možda i viša, koja je stajala neposredno prije skretanja za kancelariju čovjeka sa crvenom kravatom. Toliko puta je prošao pored nje, a ipak se nikada nije usudio da je izbliza pogleda, već joj se divio i poštovao je izdaleka, kao nešto što je toliko uzvišeno da ga ne želi uprljati prostim detaljnim razgledanjem ili, čak nezamislivo, dodirnuti je. A ona je uvijek bila bez osmijeha, bez izraza, bez ijedne grimase koja bi narušila dostojanstvenost njene pojave, jer je imala samo oči koje gledaju. Ali u tim očima, činilo se čovjeku sa crvenom kravatom, bilo je više volje i odlučnosti nego u bilo kojem čovjeku koga je vidio. Kao da su gledale u dubinu njegovog bića, bez ustručavanja, bez treptanja, upijale su sav život što u strujama prolazi pored nje. Kao da zna sve, mirujući u svojoj besmrtnoj formi, a on joj je bio zahvalan što postoji i što ga svakodnevno podsjeća da ne odluta od svojih dužnosti. Iz poštovanja je, svakog dana kada je prolazio pored nje, skidao šešir da je pozdravi i uvaži. No ovog jutra – katastrofa. Šešir, tuđi šešir, tako se odomaćio na njegovoj glavi da prosto nije mogao da ga skine. A ne može se reći da nije pokušavao. Vukao je, ali kao da je bio pričvršćen za njegovu glavu. Prokleti šešir kao da mu se rugao. Možda ga samo nije dobro povukao. Pokušao je još nekoliko puta, ali nije mrdao. Sagnute glave je prošao pored Kraljice, uz želju da spali strani šešir, no ipak mu je prijao na glavi, tako joj se prirodno prilagodio. Napokon je stigao do svoje kancelarije koja se nalazila duboko pod zemljom, iza jednog oštrog skretanja, gotovo izolovana u tom hodniku. Sjetio se gargojla i zapitao se da li se i oni ovako gnušaju svjetlosti kao što se on gnuša tame i da li i oni žude za nježnim milovanjima hladnog i okrutnog mjeseca, kao što on mašta o toplim dodirima sunca koje opija i hrani čula. Otključao je vrata kancelarije velikim, pomalo zarđalim ključem i ušao. Bio je sam u kancelariji, nije je dijelio ni sa kim, baš kao i svaki Mrav. Tako se posao obavljao efikasnije. Na stolu se nalazila stara pisaća mašina, kao i pribor za ručno pisanje koji je lično preferirao. Imao je čak i telefon, sa krugom za biranje brojeva, koji je i ispod zemlje funkcionisao besprijekorno. Nije mu trebao telefon za obavljanje njegovog posla, pa ga nikada nije ni isprobao, ali rečeno mu je da savršeno radi, te se uvijek divio organizaciji Mravinjaka.
Kašnjenje od trideset minuta je fizički potvrdilo svoje postojanje kroz pregršt papira razbacanih po podu. Naime, zadatak čovjeka sa crvenom kravatom, kao i zadatak svakog Mrava, bio je precizno definisan. Bilo je dovoljno da Mrav bez greške obavlja svoj dio posla, bez potrebe da poznaje širu sliku u Mravinjaku i obaveze drugih Mrava. Na zidu njegove kancelarije bio je ugrađen mali otvor zatvoren drvenim vratima. Nije ga mogao otvoriti iz svoje kancelarije jer je bio zaključan. Tačno u minut od ulaska u kancelariju, a poštovanje vremena je bila vrlina kojom se ponosio svaki Mrav, čulo bi se otključavanje sa druge strane, mala vrata u zidu bi se otvorila i kroz njih bi prošla ruka, ruka drugog Mrava, koja je u njegovu kancelariju ubacala pregršt papira. Ruka bi se prosto pojavila i ubacala papire koji su se rasipali po podu kancelarije, pa bi se uvukla i opet pojavila sa novom gomilom. Otvor u zidu bio je taman tolike veličine da kroz njega komotno prođe čitava ruka do ramena, ne veći. Tako da su se papiri neminovno gužvali i uvijali, padajući bez reda. Nikada nije vidio Mrava koji mu dostavlja dokumenta, niti su ikada razmijenili ijednu jedinu riječ, ali su bili toliko usaglašeni u obavljanju svog posla kao da su se znali cijelog života. Čitav taj proces je trajao tačno petnaest minuta, nakon čega bi se vrata na zidu zatvorila, propraćena dvostrukim obrtom ključa. Čovjek u crvenoj kravati bi onda brižljivo pokupio papire i ispeglao ih, jer je bilo nedopustivo da ih ostavi u takvom stanju zapuštenosti. Za peglanje je koristio napravu koja je imala oblik pravougaone kutije, na čijoj prednjoj strani su bila ugrađena dva valjka između kojih bi se stavio papir. Sa bočne strane ove naprave nalazile su se cijevi koje bi sprovodile toplotu do valjaka. Čovjek u crvenoj kravati bi prvo podesio ventil na cijevi radi postizanja odgovarajuće temperature, što je bilo ključno kako papir ne bi izgorio ili bio oštećen. Zatim bi ručno okretao bočni točak koji je rotirao dva valjka između kojih se provlačio papir izlazeći izglačan. Na svim papirima su se nalazili različiti nizovi brojeva. Na nekima su oni bili zapisani rukom, dok su na drugima bili otkucani na pisaćoj mašini. Njegov zadatak je bio da brojeve zapisane rukom otkuca na pisaćoj mašini, a one koji su otkucani prepiše ručno. Kada bi to završio, uništio bi originalne papire koje je prije toga pažljivo ispeglao, a one koje je on lično otkucao i prepisao bi ubacio u drugi otvor ugrađen u zid, odmah pored onog kroz koji je dobijao papire. Ovaj drugi otvor se, za razliku od prvog, otključavao samo iz kancelarije čovjeka sa crvenom kravatom, a vodio je u kancelariju Mrava koji bi mu svako jutro dostavljao papire. Nije mu bilo poznato šta ti brojevi znače, niti šta se dalje dešava sa njima – to nije spadalo u opis njegovog posla. Danas je uz veliku žurbu počeo da kupi papire koji su zanemareno, već sramotnih pola sata, ležali na podu. Krupne kapi znoja su se slivale ispod šešira kvaseći okovratnik njegove košulje. Bilo mu je vruće. A šešir nije uspio da skine, kao da se zaglavio. Moraće da bude brz ako misli da nadoknadi gubitak vremena i obavi posao u roku. Ne smije da kasni. No, roj dosadnih misli opsjedao ga je i remetio mu fokus. Umjesto da se posveti plemenitoj vještini prepisivanja brojeva, on je razmišljao o figurama bez lica i zvonima za uzbunu. Kazaljke sata mnogo puta su se okrenule oko svoje ose, a čovjek u crvenoj kravati napokon je završio svoj posao. Ipak, ovoga puta je poslao papire čak dva minuta kasnije nego što je predviđeno. Svaki nerv u njegovom tijelu bio je napet do krajnjih granica. Ovoliko grešaka nikada nije napravio i bio je siguran da će mu Mudri to zamjeriti. Pritom, zbog ovog kašnjenja propustiće tramvaj kojim se uvijek vraća kući.
Vidio ih je u hodnicima. Bijeli plaštovi su se vijorili za njima donoseći svjetlost u tamu podzemnih hodnika. Čuvari Mira, Nadzornici Discipline – bili su Straža Mudrih. Mudri su gledali kroz njihove oči i slušali kroz njihove uši; njihovim glasovima su prenosili svoje beskrajno znanje i istine, dok su njihove ruke bile produžeci Mudrih kroz koje su oni sprovodili svoju pravednost. Bilo ih je dvoje. Nije ih ranije srijetao. Jedna od prilika se zaputila niz hodnike, izgubivši se iz vidokruga čovjeka sa crvenom kravatom, dok mu se druga prilika približila. Pripadnica Straže držala je tešku i debelu knjigu u jednoj, a nalivpero u drugoj ruci. Pripadala je Redu Zapisničara.
,,Mrav petog nivoa, kancelarija broj 4529, kašnjenje…“
,,Oprostite, znam da kasnim dva minuta, nikada mi se do sada nije desilo ali…“
,,Kašnjenje nije bilo dva minuta već dva minuta i 51 sekund, sada 52, 53, 54…“, rekla je dovršavajući upisivanje u masivnu knjigu. ,,Obično biste u ovo vrijeme bili kod stepeništa u oblasti G5. Danas kasnite“, nastavila je još uvijek upisijući sekunde koje odmiču.
,,Nisam kriv, vjerujte mi. Šešir…“
,,U pravu ste”, prekide ga ona. ,,Šešir vam stoji ukrivo.“
,,Uvjeravam vas da krivica nije moja.“
,,Ko govori o krivici? Kašnjenje je činjenica. Zabilježeno je, baš kao i sve ostale činjenice. Kao i sve današnje greške. To je sve. Možete ići vašim putem“, reče dok se udaljavala kroz hodnike i ubrzo je opet bio sam. Sada je i on išao ka izlazu. Nikada ranije nije vidio pripadnike Straže. Što je i logično, jer nikada do sada nije načinio propust. Straža se pokazivala samo onda kada dođe do grešaka, do tada sjedinjena sa tamom, nevidljiva u svom radu sve do momenta kada njeno prisustvo postane neophodno.
Spoljašnji vazduh, van Mravinjaka, nije bio ništa manje memljiv od onoga u beskrajnim podzemnim dubinama. Štaviše, činilo mu se da se grad skuplja i sabija pa nije mogao da diše, dok su se guste sijenke iskradale iz mračnih ćoškova šireći se i gutajući sve što ga okružuje, pa je ova noć bila mračnija od bilo koje druge noći koju pamti. Napolju je bilo hladno, mnogo hladnije nego jutros. Samo ga je šešir grijao i prijao mu je. Tako mu je prijao. Ubrzao je korak, žureći da dođe kući što ranije. Na nevoljno pješačenje je bio prinuđen zbog propuštanja posljednjeg tramvaja. Koliko li je grad te noći bio miran! Tek poneki prolaznik, koraci koji se primiču, udaljavaju pa nestaju, zvukovi grada koji sniva, pa opet grobna tišina koju bi s vremena na vrijeme nešto prekinulo, od čega bi čovjek u crvenoj kravati naglo poskočio, ubrzavajući kretanje. Još samo malo, zgrada u kojoj živi nije toliko daleko. Gdje li su se sakrili svi oni ljudi koji su još jutros tako samouvjereno koračali istim ovim ulicama? Kako se te noći sve slabo vidjelo zbog magle! Kao da je gledao kroz umrljano staklo, razaznavale su se samo siluete. Ima li ikoga pod tom maglom? Možda se neko prikrada, ili su to samo odjeci njegovih izdisaja? I sve je te noći iskrivljeno i strano; čak mu i sopstvena zgrada izgleda kao da u njoj živi neko drugi. Šešir i dalje nije mogao da skine – moraće da prespava sa njim. Upalio je uljanu lampu kako bi osvijetlio prostoriju, razmišljajući o Mravinjaku, dok je razmicao zavjese da uđe malo mjesečine – mjesec je bio pun. I isti taj mjesec je prstom upirao u nešto što se sablasno sijalo, uhvaćeno perifernim vidom čovjeka u crvenoj kravati. Koža ga je svrbjela na mjestu koje je prigrlio obod šešira; tako je želio da ga skine. Sve njegove misli i slutnje, udružene poput riječne struje, zaputile su se u jednom pravcu koji nije mogao preusmjeriti. Znao je da neće moći da zaspi. I u takvom stanju svijesti odlučio je da mora opet da ode do Mravinjaka; u taj čas kada bi, da je situacija bila drugačija i da šešir koji je nosio nije bio tuđi, snovi već odavno odnijeli njegovo tijelo u one daleke zemlje kojih se samo u obrisima sjećao po buđenju. Iako se logika, a bio je logičan čovjek, protivila svemu što se spremao da učini, bio je kao zamađijan. I tada je konačno pogledom uhvatio onaj predmet osvijetljen srebrom u njegovom perifernom vidu. Bio je to nož, najoštriji i najveći koji je posjedovao. Bez oklijevanja, stavio ga je u unutrašnji džep svog kaputa, prije nego što se zaputio nazad ka Mravinjaku.
Mravinjak ga je dočekao raširenih ruku. Nije bilo Straže Mudrih koja bi mu prepriječila put, vrata je bez teškoće otvorio svojim ključem, a uljane lampe su još uvijek gorjele jer Mravinjak nikada nije spavao. Hodao je kao omamljen, bez preciznog cilja u mislima; samo se kretao, spuštao se, vijugao kroz prolaze. Svaki korak je odzvanjao lomeći se o prazne zidove, zvukovi su se čuli tako glasno. I onda je došao do Kraljice. Prvi put je podigao glavu da je pogleda – da je zaista osmotri. Prišao joj je, a pogled mu se susreo direktno sa njenim. Nije znao da li je strašnije to što je sada kada su stajali jedno naspram drugoga uvidio da su zapravo iste visine, ili to što se suočio direktno sa njenim očima. Taj pogled! Gdje je nestala njena visina, zašto im oči stoje u istoj ravni? Ako se to uopšte može i nazvati očima. Jer bila su to dva udubljenja, dvije rupe bez kraja, duboke i strašne. Nije mogao da izdrži intenzitet tog pogleda koji samo uzima i guta. Zbog čega nema lice? Bilo je u njoj toliko života, mnogo više nego u njemu. Ima li u njoj srca koje kuca? I onda je napipao nož. Oštar nož u njegovoj ruci koji može da prodre duboko. Ako dođe do njenog srca, zasječe ga i tečnost života krene da curi, hoće li moći upiti svu tu snagu i volju u sebe? Trebala mu je njena moć. Biće kriv, zločin će biti vidljiv svima. No morao je da zna, da osjeti. Prigrlio je njenu figuru poput bezumnika koji traži oproštaj, a tvrdoća njenog tijela pričinjavala mu je bol. Svaka izbočina se zabijala u njegovu meku kožu, imao je osjećaj da ga kida bez milosti. U sebi je pokušavao da pronađe hrabrost držeći se za nju kao jednu od rijetkih nepromjenljivih stvari u prolaznosti svijeta, ona ga razumije, ona će mu dati čvrstinu i spasiti ga od ludila u koje je zapao. Zario je nož svom snagom. No nije čuo otkucaje, nije bilo krvi, drvo je bilo previše jako i neprobojno, čak ni ožiljak se nije mogao vidjeti. Samo crne rupe što gledaju kroz njega. Tijelo mu se treslo i sada više nije gledao kuda gazi. Bijela polja, crna i onaj prostor između njih. Kretao se u svim pravcima. I brojevi su mu igrali ispred očiju; brojevi koje dobija, kuca, prepisuje, uništava. Toliko grešaka i toliko brojeva. A ne mogu se uništiti, jer kada se unište originali ostaju oni koje prepisuje i prekucava. I tako u krug. Greške svih Mrava nikada ne nestaju. Sve činjenice se bilježe. Svaki propust uobličen u brojeve koje na hartijama umnožavaju ruke samih Mrava, te svakodnevno kruže i opet se zabilježavaju kako ne bi bili zaboravljeni ni nakon uništenja. Pod šeširom je bilo previše toplo. Šum koji je čuo zbunio ga je, bio je stran u tom času jer nije bilo ničeg živog u pustim katakombama kojima je koračao. Samo mrtve figure koje ne dišu i ne venu jer su iznutra prazne, nema mesa koje bi trunulo, iako je miris buđi nadražavao njegove nozdrve. No, izvjesni pokret uvjeri ga da taj šum nije proizvod preplavljenih misli već prava, živa osoba. Nije je začudilo što ga vidi u hodnicima u to doba noći, već je nastavila da radi svoj posao. Farba crvene boje je u njenim vještim rukama poprimala oblik savršenog kruga na zidovima.
,,Dobro veče“, čovjek u crvenoj kravati nije znao šta da joj kaže pa je uspio da promrmlja samo to.
,,Izgubili ste se“, konstatovala je umjetnica, ne prekidajući svoj rad.
Nije to bilo pitanje pa je, privučen njenim poslom pokušao da vidi šta radi.
,,Kada se izgubite pritisnete zvono za uzbunu“, reče ona razbijajući tišinu.
,,Zvono!“
,,Da. Kao što vidite upravo ga slikam. Boja je još uvijek svježa, ne prilazite preblizu da se ne uništi.“
,,Da li ste vi…? Mada ne, previše ste mladi. Figure su sigurno mnogo starije od vas.“
,,Ima nas puno. Svi pravimo razne stvari. Pa ni te figure nisu djelo samo jednog umjetnika.“
,,Ali izgledaju tako ujednačeno!“
,,Hvala. Zaista bi bilo strašno da ne izgledaju kao da dolaze iz istog izvora. Svako bi pomislio da ih je pravio isti umjetnik. Toliko smo dobri i predani poslu.“
,,Ali ih stvarate po radu i ideji prvobitnog umjetnika. Onog koji je napravio prvu figuru.“
,,Nema prvobitnog umjetnika. Figure pripadaju Mravinjaku i oduvijek je trebalo da izgledaju ovako. Baš kakve su sada. Možda je više umjetnika radilo na toj prvoj figuri, ili su stvarali više figura istovremeno pa nijedna nije prva, već su sve prve. Ko to zna? Zar je i važno?“
Gledao je u zvono, veliki crveni krug koji se sušio. Onda mu je ona rekla: ,,Skrenite lijevo, idite pravo do velikog stepeništa i samo se penjite. Izlaz je odmah sa desne strane nakon što se popnete. Ne možete promašiti. Blizu je.“
,,Hvala“, odvratio je.
Nije se ni sjećao kako je tačno stigao kući. Samo zna da je iza svakog zatvorenog zastora na prozorima zgrada oko sebe vidio oči koje ga prate i osuđuju. Koje se kriju. Zavjese se lelujaju i svi gledaju u njega. Jer je kriv, jer je narušio ravnotežu, zato što je pošao u Mravinjak i počinio zločin – čak je i zvono za uzbunu naslikano zbog njega. Kakve će biti posljedice – to ni sam nije mogao da nasluti. Kada je ušao u stan i zaključao sebe od svijeta, miris farbe mu je prikovao pogled na zid. Boja se slivala kao iz otvorene rane kapajući po podu. Krug – veliki, crveni, bio je gotovo savršen. Ne kao u Mravinjaku, jer se donja strana deformisala u suze, pa je izgledao nakaradno, kao da plače. Požurio je da uzme krpu i postavi je ispod zvona, da spriječi dalje curenje boje po parketu. Ništa nije remetilo tišinu, a onda odjednom, naprasno se prolomio. Zvuk je bio glasniji od svega što je ikada čuo u životu, preplavljujući. I onda je po prvi put shvatio da je ta zvonjava stalno bila prisutna, da zvona za uzbunu neprestano zvone, nikada nisu ni prestajala. Bila su u koracima stanovnika, u buci grada, u svakoj izgovorenoj riječi, pa čak i u tišini koja zapravo nikada nije ni postojala. I cijeli grad je bio Mravinjak. Mravinjak je bio sve. Pokušao je da zapuši uši, ali nije pomagalo. Jer su zvona bila čak i u vazduhu koji diše. Shvatio je da je potpuno budan, a to je bilo neizdržljivo. Sada je samo želio da opet zaspi. Taj divni spokojni san u kom nema briga, u kome se čvrsto sniva. Onda je zaplakao. I dugo je plakao. Pa je konačno odlučio da zatvori oči i utone u san.
Jutro je. Tačno je 6 časova i 45 minuta. Čovjek u crvenoj kravati nikada ne kasni. Uvijek je tačan. Ulazi u tramvaj kao i svakog jutra. Zauzima svoje uobičajeno mjesto, a do njega sijeda čovjek u zelenoj kravati.
,,Dobro jutro”, ljubazno ga pozdravlja čovjek u crvenoj kravati.
,,I vama. Današnje nebo zaista predskazuje da će vrijeme biti divno, bez trunke oblaka.”
,,Da, tako izgleda.”
Stanice su se smjenjivale.
,,Ovo je moja stanica. Izlazim. Želim vam lijep i produktivan dan”, izgovori čovjek u zelenoj kravati.
,,Oprostite! Ja bih vas zamolio… Malo mi je neprijatno, ali, da li biste mogli da mi vratite moj šešir? Ne znam kako, ali smo ih juče nekako greškom zamijenili. Slični su, zar ne?”
Čovjek u zelenoj kravati samo ga je posmatrao.
,,Zar niste i vi primijetili?”
,,Zaista ste čudni danas”, odgovori mu čovjek u zelenoj kravati. ,,Pa to je vaš šešir! Kakva zamjena? Sve vrijeme nosite sopstveni šešir, baš kao što i ja nosim svoj. Zar ne vidite da vaš ima malo crveno dugme, baš tu sa strane. Moje dugme je zelene boje.”
Požurio je da izađe. Uspio je taman prije nego što su se vrata tramvaja zatvorila, a čovjek u crvenoj kravati nije uspio ni da ga pažljivo osmotri u toj brzini. Nastavio je da se vozi, do posljednje stanice, do Mravinjaka.
