Soba je bila ogromna, a njene razmjere nama nepojmljive. Oni su bili van nje, stajali su iza vrata koja su bila otvorena i posmatrali su sve. Mi nismo bili svjesni njihovog prisustva ali mogli smo ga naslutiti. Oni su odlučili da Soba bude ovako velika, pusta, prazna, potpuno bijela. Nisu je obogatili ničim. Tabula rasa. To je bilo prepušteno nama. Oni su bili tek puki posmatrači. Onda smo došli Mi. Tišina je bila nepodnošljiva i gusta, svuda oko nas. Maštoviti, kakvi smo bili, izmišljali smo slova i zvukove kojima smo gradili pravila i propise. Prvo su nastajali slogovi koje smo klesali repetitivno ih nižući u ritualnom ritmu primalne muzike koja je svojim postojanjem zauvijek istjerala tišinu iz prostora oko nas. Ponavljali smo ih onoliko puta koliko je to bilo potrebno, sve dok u njih nismo vjerovali čitavim srcem. Vršili smo pogubljenja jer smo poštovali zakone, ne dovodeći u pitanje banalnosti i nelogičnosti koje su postojale, vodeći se riječima koje smo sami konstruisali da pobjegnemo od težine ćutanja, riječima u koje nismo sumnjali nakon što smo ih toliko puta izgovorili.
Ubrzo smo crtali džinovske izmišljene linije kojima smo izdijelili Sobu i nas. Smišljali smo igre čijih smo se okrutnih pravila slijepo pridržavali. Bojama smo prefarbali zidove i podove, pa smo kačili šarena platna da se vijore nad iscrtanim linijama. Brisali smo međe žarom kojim smo često brisali i živote onih koji su se nalazili sa suprotnih strana granica. Prskali smo Sobu krvlju te sa surovom i sadističkom radošću gazili po crvenim lokvama. Potapali smo šarene tkanine u njih, koje bi istrunule pod težinom te vrele, lepljive tečnosti, te smo šili druga platna, nadajući se da ona neće biti zaronjena u grimizne vode, pa smo gumicama mijenjali granice, sve dok ih neko drugi ne bi silom prepravio po svojoj želji.
Pokušavali smo da postignemo harmoniju i blaženstvo koje smo sami uništili i sanjali smo, jer ipak je u nama bilo mnogo više od onoga što bi se po stanju i neredu u Sobi moglo naslutiti. Birali smo vođe iz naših redova, ili su oni birali sami sebe, sada se toga više niko ne sjeća. I živjeli smo onako kako smo mislili da treba, onako kako smo sami sebe učili, jer je sve u ovoj Sobi odraz nas samih, naše slobodne volje. Zidovi odavno nisu više bijeli. Niko ne pamti da su nekada bili bijeli. U našim spisima nije bilo zabilješki o tome. Umjesto da uredimo i počistimo Sobu, Mi smo od tog haosa bježali u izmaštane priče, slike, tonove… Sami smo ih gradili, ciglu po ciglu, svako je dao svoj doprinos. Jer ipak nikad nismo zaboravili da sanjamo. I iz naše mašte smo izrodili bezbroj nevidljivih svjetova koje smo utkali u samu suštinu Sobe. Nove nijanse boja su se odbijale i prelamale Sobom, a gledajući u njih i mi smo uspijevali da pronađemo spokoj i da skrenemo pogled sa krvavih otisaka koji se nisu mogli isprati, nisu ih mogle prekriti čak ni ove nove šare koje su pravili naši bezbrojni nevidljivi svjetovi. Rđa je uvijek izbijala na površinu. Robovi sopstvene taštine i ega, nikada se nismo previše mogli baviti snovima i neopipljivim, već su nam bile potrebne sve one materijalne stvari koje smo sami unijeli u Sobu. Bili smo sakupljači, voljeli smo da gomilamo i pravimo zalihe predmeta za čije posjedovanje smo u ovoj Sobi dobijali na važnosti. Borili smo se, gurali i ubijali zbog stvari, titula i naziva, kao dvije strane koje se nalaze na suprotnim krajevima kanapa koji vuku, nesvjesni male vrijednosti predmeta oko kojih se sukobljavamo, bez poimanja da se oni ne mogu posjedovati, već da samo postoje u ovoj Sobi jer smo ih mi tu odložili kao u neko staro skladište. Bol od brazdi koje nam se urezuju minoran je u odnosu na cijenu kanapa. Ne puštati, to je glavno pravilo igre. Jer oni koji puste padaju, hrane podove koji nakon toga hrane nas. Miris truleži postao je toliko prirodan da više nismo znali da živimo bez njega. Ležali su nepomično, očiju uperenih u sunce sve dok se ne bi pretvorile u pepeo koji je letio iznad nas sijajući vatrom neugašenih zvijezda. Taj tanki veo zlatne prašine – za nas Univerzum koji nam je izgledao vanvremenski, vanprostorni, beskonačan.
Privid mira donosio je veću pokornost nego sami mir. Znaci jednakosti su se stavljali gotovo svuda, obično deformišući i kriveći svoje paralelne linije u vrišteći krešendo, plačući note koje su se bešumno slivale sa naših kišobrana i čiji su se odjeci gubili u ustajalim barama što se spuštaju niz crne slivnike otpadnih voda.
Nekad smo se prepuštali mračnim porivima, strastima i željama, zarobljeni u okove koje smo sami sebi nametnuli, milujući i hraneći tamu unutar nas. Ali smo često vjerovali u dobrotu i iscjeljenje koji su nam dati, iako smo ih povremeno gurali od sebe, nesvjesni da su tu.
Ali najvažnije od svega, igrali smo igru. Tvorci priča, kakvi smo bili, davali smo sebi razne uloge, živjeli smo raznim životima, u okvirima različitih granica kojima je Soba bila izdijeljena. A iz svake uloge smo učili nešto novo, iz svakog života proživljenog u Sobi smo rasli. I tako nismo ni bili svjesni da se približavamo vratima, da se primičemo Njima. Neki od nas bi se uplašili vrata, pa bi se vratili nazad, u toplu sigurnost Sobe, a neki od nas bi prošli kroz njih. I onda bi se Mi pridružili Njima. Bili bismo posmatrači i nadali se da će oni koji su ostali pronaći put do nas. No, prolaz kroz vrata bio je samo ulaz u drugu, još veću Sobu uokvirenu sopstvenim pravilima kako bi se došlo do sledećih vrata i sledeće Sobe. A Kuća je velika i u njoj ima puno Soba…