u kadi poljupca
kao mali potonuh u plićaku
u slijepim očima kupača
u iščašenju skočnog zgloba
al evo, obrisi dubina izranjaju
dok ljubim svoje rebro
gužvam prolaznike
zauzimam mjesta
jer me ima
po leđima ptičje kandže srastaju s kožom
pluća sviraju
moja stopala deminiraju zemlju
raskrižja plutaju smirenim tokom
Napokon je vidljivo golim okom
s Bogom danom na otoku s ranom
drveta me pozdravljaju kao da me vide
tek prvi put
u bašti spoticanja plodna maslina pleše
izgleda kao bogomoljka s krunom ruže o glavi
kraj pokojnog zida dva čempresa klanjaju
a ovaj jedan
on tek je mali
nešto bi htjelo da tamom pišem
po olujnom večerašnjem moru
al moj Mili čuje kako srcem dišem
i hita u zagrljaj
kapljajuć mi zoru.
kao da se nije prepoznala u valceru za kraj dana
kao da nije znala da sam korisnik biblioteke – da imam člansku karticu i da sam šifrovan.
kao da nije znala da volim ples njenog kišobrana u rijetkim stihovima
kao da nije znala da volim cvjetove njene haljine u revolucionarnim metaforama
kao da nije znala da mi prsti poput zmija sikću dok se molim
kao da nije znala da sam pjesnik
i da je volim.
kao da nije znala da sam stolar
moler
tapetar
rekviziter
dekorater
baštovan
zidar
sajdžija!
kao da nije znala
a sve zna.
zna da moje teleskopsko katapultiranje u jezera tinte otoka
što se uz anđele među zvijezdama gnijezde
gdje bestežinska erotika dobronamjerno siluje zastarjele misli jeste moje SVE.
kao da nije znala da sam korisnik biblioteke, da imam člansku i da sam šifrovan.
kao da nije znala,
a zna SVE.
…
i da Bog usliši Šopovu molitvu ja ću sve više da je volim:
moje srce
žudi za lijepim
javiše mi jutros da si umro…
Ne znam, komandante, šta je život a šta smrt.
Ni u ove suze nisam siguran. Ni u riječi. Ni u pjesmu na pola koplja.
Danas tvoji neboderi ne izgledaju bezizrazno
Danas nisu tek neizračunati arhitektonski podvizi
sa malo zelenila u podnožju
za pse tek da se nađe
Danas je težak armirani križ.
Ne znam, instruktore, šta je život a šta smrt.
Ni u ove suze nisam siguran. Ni u riječi. Ni u pjesmu na pola koplja.
Danas tvoje ulice ne izgledaju bezizrazno
Kao da ih žulja prometna gužva
Kao da ciganče na raskrsnici svakoj cvili
Danas je težak armirani križ.
Ne znam, TEČO, šta je život a šta smrt.
Ni u ove suze nisam siguran. Ni u riječi. Ni u pjesmu na pola koplja.
Iz zemljotresa se rodilo proljeće
Buknulo prije tri dana
Streslo babine huke
Obasjalo prometni znak ≪Mostar≫
A danas kiša i
Ribarska stolica na otoku kraj komina,
prazna
samo za slijepo srce.
– Ne znam, Željko, šta je Život a šta Smrt.
groblje
tamo gdje korak nije korak
tamo gdje mržnje među braćom nema
tamo gdje život nije život
tamo gdje priča pod zemljom drijema
tamo gdje brižno šapuću svijeće
tamo gdje tiho stapaju se svjetovi
tamo gdje kosti od života se liječe
tamo gdje počinju najstvarniji letovi
