NABORI JEDNOG LANCUNA 1. Od jutros me odmotava dan S Ocem u masliniku Lovački psi na vidiku Od jutros me odmotava dan Žuti leptir leti kroz mene Kroz zeleno lišće Bože, hvala ti Ljubav me evo Stišće 2. Nakon šesnaest dana na otoku gdje rastu ulja od maslinu, otputovah na sjever, u rodnu kotlinu, i ne slutećˈ kakvu nepriliku sprema, ta promjena, tmuša u meni, naoko koja drijema. Namjesto sunca, mora, plodova zemlje, namjesto kamena, postojanog, čistog, pod nogama sada novi stari fronti, u glavi sukob – oprečni horizonti. Malo mi treba – jer duša žeđa Neba – da prerežem sponu za život što veže, umoran sam, Bože, nebeski moj Oče, bit lancun gdje svjetlost s tamom liježe. 3. Na bicikli kao na morskom valu kajakarim vješto po maestralu, zvonce imam da uveslam u ˈjude osjećaje u meni, kad razbude Ah, ti bljeskovi predvečerja ure! Kasnije u noći štipam pˈjanu notu, izdašnu šanku darovasmo svotu. Gutljaj po gutljaj, ne nazire se kraj A želim, jesam, hoću prastari biti Sjaj: Konobar, najbolje piće daj! No ne izranja darovan, zvjezdan stas, iz suterena i dalje mučan glas… Rana jesen, požutjelo lišće, m'jena – samotno i tiho raste poema. 4. Propast me zgrabi kao vihor Zaprijetih svome srcu: Utihni! Umukni! Potom crvenu tekućinu ispustih u mlaku vodu Kada sve posrka Ručnike opra mašina za veš Negdje oko Dolac Malte ribe kušahu moj bol Zašiven, dan poslije svijest me probode ¬– oživje leš! Krik se probio do nečujnosti vriska u božićnoj frizuri preneražene majke Otac suze taji Ukrasi pregorijevaju Anđeli se spotiču u galeriji punine tisućljetne brige, Valovlje baca s grebena na greben kušnje koje rađaju postojanost – mrtav hram je bez vjere. Nadomak međe, debla kroz koja kolaju ulja – spone između Neba i Zemlje.
