Tako dakle, pružila mi se prilika da u prozi ili poeziji pišem na temu «Susjedi». Mislim da je u pitanju neka zavjera. Navuć’ ću zastore. Nek’ narančasta dominira prostorijom za trpezu u koju sam smjestio kompjuter na ishabani sto na razvlačenje, a i sam smirenije ću djelovat.
Isprva ću samo da škiljim kroz zavjesu.
Sastavljeno od komadića iz blokića bez linija
Prvu regulatorsku funkciju obavljala je baka Matilda. Tatina mama. Dama kroja već odavno prevaziđene metode gimnazijskog pruta, za koji se samo pretpostavlja da je na tavanu među ostalim nepotrebnim stvarima; žena koja je umjela i voljela da čita na jezicima raznih svjetova dok je dlanovima milila unučad po kosi, sjedeći uvijek naspram uske kuhinje, na trosjedu za drvenim trpezarijskim stolom koji bi se razvlačio po potrebi – najčešće onda kad bi se ručkovi poklopili, obično nedjeljom il’ praznikom vjerskim – i istančanim čulom njuha supnom povrću pripisivala temperaturu kuhanja i spremnost na obiteljski želudac.
Baka Matilda je umrla par dana prije mog rođendana za koji sam trebao dobiti bijelog medvjeda, kojeg je tetka kupila dvadesetak dana ranije. Veliki bijeli medvjed se topio i bivao sve manji i manji iz dana u dan, po kazivanju tetke kojoj su informacije stizale poštom, i to glavom i bradom od nikog drugog do li mede lično.
Baka Matilda je preminula 20. 11. 1985. godine. Dvadeset i trećeg, dan nakon sprovoda, ja sam od tetke Mile na dar dobio bijeli digitronski sat.
– Jest!, bio sam razočaran, i plak’o sam, i bijeli medvjed nije bio ni nalik na ono što sam očekiv’o. Al’, eto, barem sam im’o s’ nekim da računam kojom brzinom se žar boja šarenih laža topi, i kad im je kraj pred preobražaj: kraj se uvijek nekako otegne, al’ preobražaj – k’o dugo očekivani amazonski pljusak i brazilski orah sa njim pod ruku¹.
Tetka Mila još uvijek je živa i eno je par ulica dalje i usavršava nakon bakine smrti njoj povjerene obiteljske sarme (molim da se već na ovome mjestu pročita narodni vic)² a moj tanjur odnedavno tretira k’o da i nisam tu, jer ja sviram jazz i ubijam vrijeme. Meni je normalno da mijenjam oblike, našoj familijarnoj tradiciji također, al ja sarme drugačije kiselim – sviram jazz i ubijam vrijeme.
_____________
¹ Istraživanja su ustvrdila da amazonski pljusak i brazilski orah predstavljaju ključne čimbenike za opstanak Amazonske prašume – pluća Zemlje.
² Sarma
(Perica, mama)
- Ponedjeljak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko pun fudbalski stadion kod odlučujućeg pogotka domaćih u finalnoj utakmici): Tooooooo, maaammaaaaa, obožavam sarmu!!!!, daj sarmu!, najbolja si: ma-ma ma-ma ma-ma!!!!
- Utorak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: To, mama, obožavam sarmu!, daj sarmu, to, mama, obožavam sarmu!
- Srijeda. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: To, mama, volim sarmu, ajd, mama, može sarma.
- Četvrtak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: Može, mama, volim ja i sarmu, daj sarmu.
- Petak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (kompletnim tijelom uranja u situaciju): Ajd, daj, može i sarma.
- Subota. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: Aaaaaa… Pa …. Ajd …. Joooj …. Aj daj sarmu.
- Nedjelja. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko metak izriče sav u bijesnom grču): Ma ne mogu više!!! Pa ti nisi… al daj, ajd, kad ima samo sarma, za u …
- Ponedeljak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.
PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko pun fudbalski stadion kod odlučujućeg pogotka domaćih u finalnoj utakmici): Tooooooo, maaammaaaaa, obožavam sarmu!!!!, daj sarmu!, najbolja si: ma-ma ma-ma ma-ma!!!!
Eto, moje li muke, ja nisam crna ovca, ja sam svjetleća baja.
Ipak ne gubim nadu. Znam da je sa bakine haljine na nas sve pala piljevina stare gimnazije i crno bijelo članstvo šarenli Napretkovih sekcija, kao i konjska dlaka i umorna radost ka svojoj mnogočlanoj posadi, sa kovački ozarenih ruku bakinog saputnika i susjeda joj dide mi Milana. Dida je umro davno tamo nekada dok sam živio i u njegovim željama, ponajviše u otkucajima onoga dijela srca koji je tuko željezo za sina jedinca (dida milan je sa svojih trinaest godina naime utekao sa brača u austrougarsko sarajevo gdje je isprva radio k’o šegrt nekog kovača švabe dok ovaj nije ispario u otadžbinu mu austriju nakon čega je mlađahni milan koji je već u međuvremenu poprimio bosanski akcent podvučen dalmatinskim temperamentom za pretpostavljam sitnu šegrtsku dnevnicu praznog stomaka postao vlasnikom spomenute kovačnice i dao se u pos’o te ga je zbog stručnosti u potkivanju konja ondašnja kraljica austrougarske pomilovala pored toga što je slao kovane kraljevske kovanice koje je obično držao pod šeširom za sol na srdelu a o svemu da je istina još i danas kruži predanje na tom otoku sumartinu naime) – pa se eto nadam da će ovom u redu mi preobražaju brzo i kraj.
Dok sam ja bio još mali a medo baš veliki, brdo Hum je svojom odašiljačkom antenom zavirivalo u stan. U stanu smo živjeli mama, tata, sestra, ja, baka, rodbina iz Australije koja je već tada imala Nitendo King-Kong, te bilo je i onih, bakine braće ponajviše, koji se sa bradavičastim smiješkom ispod gospodskog šešira predstavljaju kao posjete, i još par nekih drugih.
Hum zaviruje evo i danas sa onom svojom odašiljačkom antenom, al… nešto nekako onako bez onog pljaska daljine, k’o kad se neboderi obrušavaju.
Sve tamo do moje neke godine ja sam apsolutno obožavao smetljare u onim svojim uniformama i osmijesima na licu ulice u čijem podnožju, za bijelim frižiderom pod suncobranom duginih boja, sjedi sijedi čiko i kroz naočale prodaje vodene rumenke djeci sa fotografija istog foto-albuma. Pritom roza kapcima pozdravlja golubove koji sa simsova svaki dan na istu foru upadaju u jednu te istu dječju zamku od konopa, drvenog štapa kojim posredstvom trzaja konopa upravljaju dječje emocije, i drvene gajbe iza čije funkcije stoji čitav ovaj osmišljeni mehanizam, za kojeg je eto i mnogo poznati pjesnik kazao da predstavlja znak pjesničke duše – ja sam davno već pod jednom tragedijom napis’o djeca nikada neće dobiti nobelovu nagradu za književnost, al, eto, u međuvremenu mi se bijeli medvjed koji se svakim danom topi podobro smanjio.
Čiča (ptica – papagaj, žuti i rumeni se iz dana u dan) je odskora tu. Vrata susjedne sobe su dovoljno odškrinuta pa pretpostavljam da je za monitor doletio izravno. Ponekad se i došeta, u gospodskom maniru, sa vidikovca sa kojeg u društvu drvenog, izgriženog slona gleda prolaznike i proletnike opštinskim parkingom.
Nekad se iznad parkinga na crvenom semaforu nacrta trolejbus i proslijedi i poneko proro- čanstvo posredstvom putnika i zapadnih reklama, al’ zjeni je najugodnije kad’ trepavice vidikovca dokuče golubove prevrtanere, koji se grupišu poviš Hrasnog brda, brda u čijem zaobljenom podnožju dimi pekara As (ona u Sarajevu dođe k’o neka čeka za ne baš prisna poznanstva), te se uz njih uredno smjeste na crvene cigle uzbrdnih kuća i posmatraju igru prirode. – Da ne postoji zajedništvo u čovjeku i ptici, prevrtani bi mogli vidjet’ Čiču kako se ljuti i kako mi zaskače miša k’o sova, al’ zato sad, evo možda ako nalete, vidjet će paperja ispod perja kako uzlijeću sa mojeg ramena.
Čiča je biće koje me uveliko zadužuje kod prirode, i mislim da je ovisan o duhanu i da krišom šmrče pepeo…
Već neko vrijeme zavjese su razmaknute. Oblaci se patetično vuku. Ma baš niti jedne osobe na balkonu duž cijele zgrade a meni se ukazala prilika da legalno špijuniram susjedstvo. Zgrada okupana samo tako, sve se sunčeve zrake nadmeću u hvatanju zaleta po fasadi nazočnoj. Sve što imam jeste sjećanje na dokumentarac na N24 kanalu o nekom ogromnom Sovjetskom avionu koji sada krstari sa oznakom Taxi na obrazu. Posada, od pilota i kopilota do mehaničara i zavičaja – ulogu stjuardese u skladu sa avio-konvencijom interpretiraju u maniru do it yourself – uči engleski pred kamerama demonstrirajuć’ kako izgleda export-import sa brodova prebačen u avione. Na aerodromu u Sibiru samo jedan vojnik zadužen da nitko ne napušta carinsku zonu. Mehaničari i zavičaji imaju do par sati vremena da iskontroliraju osnovu, toliko u prosjeku treba da se ocarini transport od oko više miliona eura.
Da sam tovar ja bih se krišom iskro, još jedino u Sibiru žive neimenovane životinje.
Na jednom komadiću čitko piše:
PTICA i JA (u potpisu Svijetla Baja)
– Čiju ća, ću ća ćaaa-čiju ća ćićaaćaaaa – ćiju čaaaaaaaa ćiju ća ćićaćaaaaaćaaa!!!
– Ha, čujeeeem teee!!! Zvučiš k’o prašuma.
– Ćijuuuu – ćijuuuuuuuuu!!!
– (nakon još jedne «Čiča solaže»): A manijaka od ptice.
– Ćvvrrrrrrrrr.
– Volim i ja tebe.
Tišina.
Papagaj je u susjednoj sobi i misli su nakratko razmijenjene. Evo, sad se glasa na zvukove tastature u nadi da će uskoro nadjačat ga nešto, neki zvuk koji bi opravdao njegovo bunjenje i nervozu; možda enter.
Ih!, kojeg li ushićenja. Pa ovaj papagaj nije normalan!
Ajd, poleti leti
– Ćvaaaaa.
– Čujem te.
– Ćvvrrrrrrrrr.
– Eto me.
– Šušiiiiiiiuuuuuuuuu!!!
– Ha ha…
– Ćvuu. (ko ono kada pukne mjehurić od dječjeg šampona)
Sloboda sa usana Marius Müller–Westernhagena oblijeće oko namjere da se trenutačno starta, bez ono jen-dva-tri!!!, al, jebiga, ostat će Čiča još neko vrijeme po kavezu da pleše
«Freiheit».
– Utišo mi se.
– Vrrr.
– Čiča moj. Volim te.
– Freiheit Freiheit.
– Der Mensch ist leider nicht naiv.
– Freiheit Freiheit.
– Der Mensch ist leider primitiv.
– Ććvvvvvooooo!, Fraaajjjjhaajjjjjjt, Ćvoo-ćvooo!!!, Fraaaaahaaaaajjjt!
– DER Mensch ist leiderrrrrr PRIMITIV!
– Ćvueu. Ćvvrrrr.
– Čiju ća, ću ća ćaaa-čiju ća ćićaaćaaaa – ćiju čaaaaaaaa ćiju ća ćićaćaaaaaćaaa!!!
Ovaj komadić, slatko opijen, slova tanko raspoznaju: «Čitamo se u prolazu, Ja i Svijet.»
…
Već neko vrijeme svakakve sudbe kroz prozor drže vrelu mi intimnost.
Uz dužno poštovanje, ja bih da navučem zastore.
