HARMONIKA
U jedan džep ranca
Stavio je cigarete
U drugi čakiju, u treći neku konzervu
A u peti
Cijelu svoju avliju
Sitnih snova
I cvijeća
Popeo se na donji rub vitrine
I na vrh nje stavio
Svoje klikere
Šestoperce
Porculance
Jedne novine s golim ženama
I svoju
Harmoniku
Pogledao je majku
U njena
Dva
Zelena
Oka
I sa svojih
nepunih šesnaest
Krenuo u rat
I ratovao je
Kako je samo ratovao
Hrabro
Hitro
Treskom
Hodom
Branio je
Oba njena zelena oka
I brata
I sestru
I odrinu
Sa svojih
Šesnaest
Sedamnaest
Osamnaest
Branio je
Hrabro
Hitro
Treskom
Hodom
Tresao
Treskavica
Tišina i mrak
I miris zemlje mokre
Trudne
I zvuk krila ptice
Taman da prsne
U cvrkut
I zveket zvijezda
Da sakrije
Kosu da mu pomiluje
Ali ne
Prije puče
Dan sam
Puškom
Bombom
Grčem
Čelom pade
O polja
O mora
O snove
O Svadbe
O smijeh
Udari
I prosu treskom
Svu bijelu i crnu dugmad
I svaki zvuk s harmonike svoje
Porculance
Šestoperce
Gole žene
I zeleno jezero
Zelena
Tiha
I lijepa
Oka
Dva
Njena
Nače
MLADOST
Ja sam Ozren.
S mojih u krš zelenih, ozelenjelih, olistalih prsa
otišlo je teško olovo.
Ja sam geler.
Bolno sam se od udara odvojio
od svoje cjeline
i kao mali, crni, otrnjeli trn
ovrhovljen, vrhovima ljutim, nepravilnim
probio kožu, pa mišić,
pa srce
i krvlju se toplom okupao.
Plakao sam za njenim svilenim,
mladim tijelom koje sam pobucao.
Ja sam beton.
Zaboljeli su me udarci,
oštri željezni,
zaboljela su me tijela.
Moju ravnu, neživu ravan
moju sivu, neživu sivan
zabolio je plač.
Ja nemam ime.
Ja sam samo mlada
i lijepa i stojim sada
na hrpi
i vrtim se na kapi derviša u njegovom plesu
s kraja uma, obezumljena
I molim da hukne
Huuuu
Huuuu
I da se otvore sve kapije
zlatne, zelene, procvale
Da pred njima kleknem i molim
Da vrati se dan
Da vrati se sat
Da beton ne bude više crven
Da geler ne bude otrgnut i sam
Da olovo je na planini
Da ja nisam…
Da ja jesam…
Da ja sam opet mladost.
PTSP
Razbio sam jutros ogledalo, jer
nije pokazivalo sreću koju sam htio da vidim.
i nisam ja odmah sasuo svoj odraz u paramparčad
prvo sam pokušao lijepo: uzeo sam nešto usnulih sjećanja
crvene trešnje iz komšiluka, prvi dan škole,
dan kad je žena rodila,
dan kad se kristalna kiša smijala kroz mirise lipa u avliji,
dan kad sam pod kažiprstom svoje desne ruke osjetio prvi, lijevi Almin gornji zub
i dan kad smo svi plesali na Mirsinoj svadbi
sve sam to uzeo…
ali kist,
kist je crtao nešto drugo
po mojim dubokim borama crtao je tranšeje kojima smo hodali
po jagodičnim kostima, planine sa kojih smo krvave zmajeve u nebo puštali
po očima, izraze lica drugova koji su odlazili
i mene kako visim između dva svijeta
zakačen o neko nadnaravno čivilo.
I evo peti dan se gledam u novom ogledalu,
U hodniku, odmah do izlaznih vrata
I jutros sam ga eto razbio.
Žena je pomela staklo, uzdahnula i pogledala me toplo,
ravno do onog dana kad sam je prvi put vidio
i tu ugledah sebe, srećnog.
Rekla je ‘hajde, ohladiće nam se kafa’.
APRILSKA HRONIKA
U zemlji snova i slobode
u aprilu jedan je grad izgubio svoju čajanku
pred napadima novije historije ratovanja.
Je li pošteno reći da sada postoje bostonske Markale?
Nije.
U zemlji na tromeđi svjetova
je u aprilu počinjen prvi pokolj.
Je li pošteno reći da mi to teže pada?
Jeste.
Pretis pun eksera
Ili bačva puna eksploziva.
Niz Hum.
Kako se samo kotrljaju slova
gnjev, retorika, strašne naprave
za vino i kuhane batake
od moje do nečije tuđe
tačke gledišta.
U aprilu je u savršeno humanim zatvorskim uslovima
umrla sedmogodišnja lavica
od ešerihije koli.
Rekla mi je da je bila nesretna,
da je željela da upozna mirise stepa,
da je njen san bila sloboda.
Bila Afrika.
I da nju naša sudbina ne pogađa.
Rekla mi je i da kažem lavu
da joj je žao što je ostao sam.
Uvijek ćemo imati Sofiju,
tiho je dodala.
U aprilu je žena od svojih tridesetak godina,
a prije isto toliko
velikih zelenih očiju
lijepa,
sa stomakom do zuba okupala nemirno dijete
i otišla u bolnicu da rodi drugo.
Rodila je dijete od četiri kilograma.
Sestru. Amelu.
I od tada, april je samo njen.
PREGLED DNEVNE ŠTAMPE, 14. 5. 2014.
(Pogled sa Međunarodne svemirske stanice)
Dramatična noć
za mještane mnogih naselja.
Poplave će pojesti mostove
I alge njihovih temelja će pričati priču
I ratovi će pojesti ljude
I na usjevima koje nisu pojeli ljudi
vjetar će šarati njihove pjesme
pjesme, pjesme…
a bijeli, stari protjerani glečeri
pojest će sve druge izbjeglice svijeta
i alge i usjeve
pojest će i ratove
i naš i onaj njihov
i pjesme i priče
Kad saznamo koliko su stari krugovi,
od kada umorno kruže
znaćemo i šta znače
Na krhotinama Santa Marije
Ja i ti
bezglavo
bježat ćemo
u neki drugi svijet
a iza nas će ostati
sasvim spokojan u postelji svojoj
mir
PROCES
Nisu cigani odnijeli sreću
s njegovog prozora
Prolazili jesu
Pjevali jesu
Zveketali jesu
Kovali lonce i zvijezde
Sanjali noći jesu
Ali nisu, kažem vam sudija
Odnijeli njegovu sreću
Shvatim da sanjam o sebi u trećem licu
Da sam i svjedok i porota
I optuženi
Budim se, tražim te
u goblenu na zidu
u storama u borama
na svom čelu
i vidim ponovo
da te nema
i ponovo
ne znam
zašto
LOGOR
Oštrio je kosu u predahu
I gledao san
Tupa je bila od zelenog neba
I umornih zamaha
Bila su djeca
Bila je žena
Bio je i miris jula,
kraja, graje, kosidbe
i topot mrava po obronku
i tihi ples duhana u plućima
udisao je,
jeo je,
pio je more
s vrška cvrkuta rascvalog cvijeća
Bio je
I ništa ga nije boljelo
Osim bubrega
Odjednom
Tad
Desnog
Oštro i jako
Progutao je sve u jednom treptaju
I planinu
I kosu i nebo
I padinu
I san
Ustaj govno balijsko!
Nisu riječi koje trebaju biti u jednoj pjesmi
JULSKA HRONIKA
Izvod iz dnevne štampe:
U julu
Ratko Mladić je ušao u praznu Srebrenicu.
Hiljade Srebreničana je nakon toga
izvršilo masovno samoubistvo,
kaže jedan Norvežanin.
16 godina poslije,
bijeli BMW s registarskim oznakama
(ma sramota je reć’) juri kroz kolonu koja pristiže
da izbjegne gužvu, jer vruće je,
Jer juli je
I druga auta pod pratnjom bježe
Jer vruće je
Jer juli je, a i bili su, a i viđeni su.
Radovi na cesti Trogir, Solin, Omiš
Da li će to pomutiti turističku sezonu,
Jer, znate, ipak… Juli je…
Izvod iz zapisa o stradanju:
Možeš li Hasane sine?
Mogu babo, mogu.
Hoćemo li brzo tamo gdje idemo?
Hoćemo, hoćemo…
Tišina se vije poljanama našim,
Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pusti
Kolona kroči, klonula žegom,
Klonula strahom
O pauka niti niz gore sad visi
I tanji, tanji ta tanka nit
I obruč se steže,
A nigdje štit
I padaju s niti ko gorski vijenci,
Jedna do jedne umorne glave
I očevi i amidže i daidže
I sinovi do jednog svi
O babo!
O Hasane, sine mili!
Oči su rekle, jer oni vikali nisu.
Danas su brojevi pod zelenim tkanjem
S ruke na ruku na počinak idu
Opet u julu, kad sve i bi.
Izvod iz knjige ništavila:
Nikog da sudbu zlati, nikog da lelek poeme piše,
Jer nije doba velikana, jer
Nama je juli samo juli.
Tišina se vije poljanama našim,
Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pusti.
MAJSKA HRONIKA
Kad je bio maj
u našem gradu je počeo rat.
Mirisala je baklava
i limun po njoj u krugovima.
Limun raste na toplom jugu.
Raste li u Africi?
Eksplodirala je velika crvena cisterna,
Prazna vodom.
Prazan je vodom bio i rat.
Tad je nismo zvali vodurina.
Crvena je bila i krvava.
Zna li u Africi voda za pežorativ?
Ne zna. Eskimi nisu imali riječ za rat.
Mi jesmo.
Opet je maj. Rane trešnje opet rude.
Mi nazdravljamo pjani našim jutrima,
oporim, sitnim, suhim ranim trešnjama.
I teror je goloruk pao u maju u vodu, crn.
Bez suda.
Kriv ili prav? Promrsi narod u njedra sa svojih kauča.
I kriv i dužan! Uzviknula je sloboda.
Jer ona ima prvu i zadnju riječ!
Riječi opet u maju rude
Crvene, hoće opet da prsnu krvlju.
Mi šutimo, stojimo mirno,
uz sirenu za opštu opasnost
odajemo počast palom sjećanju.
Neko nam opet donosi
kilo kocke, kilo kafe i kilo limuna.
Oh, slatka princezo, ti mora da si sretna u maju!
PRIČA
Rođen sam 1953. u selu Kruševo.
Do tešanjske čaršije ispred moje kuće trebalo mi je tačno
38 minuta malo bržeg hoda
I sve mi je u mom biću govorilo
Da u tom hodu neću provest vijek.
Dali su mi ime Osman, po očevom rahmetli bratu—
Narodnom heroju iz ’45.
Tek sam kasnije, kad mi je sin davao sinu ime
U onoj plavoj knjižici muslimanskih imena
Našao da su mi dali ime zmijče.
Ne bi mi svejedno, al kasno tad bi
ime je ime.
Ali nije noćas to bitno,
Druga zmija mene davi.
Ispričat ču vam priču kako sam u decembru ’76.
Ocu i materi iznevjerio sve nade i očekivanja.
Da sam barem godinu ranije ili kasnije,
Lakše bi bilo
nego eto to bi
baš te godine.
Ispričat ću vam sve, a vi mi nemojte sudit.
Samo eto… Steglo me nekako čim raskravih sjećanja,
A i ovo svjetlo slabo.
Umoran sam,
Pa ću neki drugi put…