1.
Kosta Baničarov sjedio je u dvorištu kuće na Hyde Park Gateu i brojao avione koji su letjeli iznad South Kensingtona. Bilo je blago proljetno jutro, mjestimično oblačno, forzicija u uglu dvorišta jarko je cvjetala. Kosta Baničarov sjedio je na stepenicama, bos, obučen u farmerice i trenirku. Uz nogu mu je bila poluprazna boca Becksa, a među prstima mu je tinjala zaboravljena cigareta. Avioni bi proletjeli otprilike svake dvije minute. Tutnjava njihovih motora dugo bi jenjavala, sve dok se neprimjetno ne bi stopila s bukom novih nadolazećih mašina. Izbrojao ih je više od dvadeset. Njihov zvuk ga je podsjećao na udare talasa na moru. Prozori na kući su zjapili. Promaja je donosila miris starih čikova. Tanke zavjese vijorile su se kao volani na pijanoj glumici. U trpezariji u prizemlju još su bili vidljivi tragovi sinoćnje zabave. Bližilo se jedanaest, ali Kosta nije žurio s pospremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju.
U međuvremenu su proletjela još tri aviona.
Uporna zvonjava ga je izbacila iz blažene ravnoteže. Kosta je isprva pomislio da nema sile koja bi ga mogla natjerati da otvori. Kasnije je omekšao, shvativši da su takvi osjećaji pogrešni i štetni za njegovu radnu biografiju. Gurnuo je čik u procjep između pločica i nevoljko se podigao. Zašljapkao je kroz predvorje. Masivno kristalno ogledalo neprijateljski je odražavalo njegov mršavi lik i požurio je da ga izbaci iz pozlaćenog okvira. Potom se još dva puta začuo zvuk zvona, kratak i odsječen.
“Sad ću, sad ću”, promrmljao je Kosta i dodao u sebi: Da ti ga nabijem!
Na pragu je stršio visok, smrknut gospodin u zelenkastom mantilu, s koferom u ruci. Iza njega je crni londonski taksi manevrisao kako bi izašao iz uske ulice. Nekoliko sekundi sumnjičavo su proučavali jedan drugog.
“Koga tražite?”, upita Baničarov na bugarskom.
Kiseli osmijeh oživio je na gospodinovom izboranom licu.
“Ja sam novi ambasador”, rekao je i zagledao se u Kostine bose noge. “A ko ste vi?”
“E, ja sam…”, mucao je Kosta. “Ja sam kuhar.” Bivši kuhar!, probola ga je bolna slutnja.
“Vrlo dobro”, kimnuo je ambasador. “Mogu li ući?”
Kosta se mehanički pomjerio; uhvatila ga je neobjašnjiva jeza kad je muškarac prošao kraj njega. Blijeda nada da se radi o nekoj neslanoj šali koju su smislili bugarski emigranti s kojima se nedavno zbližio, počela je nestajati. Muškarac je spustio kofer na pod, okrenuo se i prezirno podigao obrve. Kuhar je osjetio da bi trebao nešto reći prije nego što ovaj nešto kaže.
“Očekivali smo vas tek za dva dana”, rekao je s laganim prijekorom.
“Vidi se”, rekao je ambasador sarkastično gledajući u trpezariju.
“Da smo znali da danas dolazite…”, ponovo će kuhar.
“Plan se promijenio”, prekinuo ga je.
Onda se ljuti na sebe, idiote!, pomislio je Kosta Baničarov.
Nakon svih godina provedenih uz trpezu guzonja, kuhar je razvio poseban psihološki osjećaj. Odmah se dalo naslutiti da njegov novi šef spada u široku i bogato razgranatu porodicu administrativnih idiota. Ali bilo je još nešto, nešto iza njegovog staklastog, glupog pogleda, što ga je činilo nepredvidljivim i opasnim. Kosta je odjednom shvatio da se ovaj planira useliti. Štaviše, sada će ovo biti njegova rezidencija, a on, Baničarov, će mu biti sluga. Ovo mu se činilo krajnje nepravednim.
Mali Baničarovljev sin se popeo uz stepenice koje su vodile iz suterena gdje je živjela kuharova porodica. Dječak je pobjegao od majke što ga je natjeralo na likovanje. Mrmljajući nešto, dijete se uspravilo i spretno dopuzalo do stolića ispod ogledala. Na njemu je stajalo nešto krhko, što je dugo iritiralo njegove iskonske instinkte. Baničarov je trenirao razne sportove u mladosti, ali je s vremenom izgubio nekadašnju okretnost. Dječak se uhvatio za rub stola i oštro se nagnuo. Porculanska korpa, zavedena pod inventarnim brojem 73, uz apokaliptični zveket razbila se o pod.
“Kuc‑kuc!”, mališan se zabavljao brbljajući.
“Dat ću ja tebi jedno kuc‑kuc!”, progunđao je Kosta Baničarov, potiskujući instinktivni poriv da ga lupi po glavi.
Ambasador ga je gledao otrovnog izraza lica.
“Dječija posla”, neuvjerljivo je promucao kuhar. Uhvatio je dijete ispod ruke i nagnuo se preko ograde.
“Norke!”, povikao je.
Nije bilo odgovora.
“Nooorke!”, ponovio je. “Dođi odmah!”
“Da ti ga stavim u usrano dupe!”, začuo se promukli glas.
2.
Gradonačelnik Provadije energično je otvorio slavinu za toplu i hladnu vodu i pustio da ga tuš polije od glave do pete. Voda je prskala u njegovo široko tatarsko lice, udarala mu o snažna, dlakava prsa i radosno poskakivala niz njegov golemi trbuh. Gradonačelnik Provadije osjećao se izvrsno uprkos tankom velu jutarnjeg mamurluka koji mu je još obavijao mozak. Svijest mu je bila ispunjena izvršenom misijom. Posjetio je to tajanstveno i daleko ostrvo koje je nekada posjedovalo polovinu svijeta. Gledao je palače i dućane. Upoznao je stanje naroda. Došao je do određenih zaključaka i mogao je pouzdano reći da već ima predodžbu o stanju reforme u ovoj razvijenoj zapadnoj zemlji. Bilo mu je drago što nije poludio od blještavila i vreve Oxford Streeta. Ali još je bio zadovoljniji što danas odlazi u svoju rodnu Provadiju, grad slavne prošlosti i plodne zemlje.
“Ola‑la!”, povikao je na sav glas. “La‑la‑laaaa!”
Voda je lila sa svih strana u slapovima i stvarala u gradonačelniku osjećaj smirenosti i duševne ispunjenosti. Zbrka u njegovoj glavi se postepeno razrijedila i sve mu je bilo kristalno jasno.
“Lala‑lala‑lala‑lala!”, i dalje je pjevao jako sapunajući kratku kosu.
Nije primijetio i nije mogao primijetiti tanki mokri jezičak koji je skliznuo ispod vrata kupatila i polako počeo kvasiti tepih.
Ambasador je bez riječi uzeo svoj kofer i otišao na prvi sprat. Sudeći po njegovom zelenkastom licu, Kosta Baničarov zaključio je da se nije dogodila čarolija ljubavi na prvi pogled. Izgledi su bili još sumorniji. Stigao je do sredine stepeništa, kad je stao i osluhnuo.
“Neko je tamo”, rekao je ambasador, pokazujući prstom nagore.
“A, gospodin gradonačelnik…”, odgovorio je kuhar; po tome bi se dalo pretpostaviti da se radi o kućnom ljubimcu koji u rezidenciji živi od pamtivijeka.
Dječak se neočekivanom snagom izvijao u njegovim rukama, grebao i grizao. On ga je stisnuo još jače i šapnuo:
“Gnusno stvorenje, bacio si se na majku!”
“Gradonačelnik?!”, upitao je ambasador uznemireno.
“Gradonačelnik grada Provadije”, precizirao je kuhar s izvjesnim saosjećanjem.
“A kako je dospio ovdje… taj iz Provadije?”, upitao je s gađenjem.
“Nastanio se”, rekao je Baničarov. “Nema dovoljno mjesta u hotelu. Danas odlazi.”
Ambasador nije rekao ništa. Uperio je pogled u stazu koja se zlokobno namakala kao da je na Titaniku. Iznad sebe je čuo šljapkanje i psovke. Gradonačelnik Provadije pojavio se na gornjem podestu, nemarno omotan premalenim peškirom, ispod kojeg su virili njegovi herkulovski atributi.
“Baš su glupi ti Englezi!”, vikao je. “Niti jedna rupa u kupatilu nije postavljena i probušena! Jedna obična rupa! Koji posao! Rupa! Kanal!”
Načinio je krug prstima i zavirio kroz tu rupu kako bi pokazao očitost tog ružnog propusta. Vidokrug mu je iznenada zauzeo mračni gospodin koji je s bolnim izrazom lica proučavao mokru stazu.
“Dobar dan”, rekao je gradonačelnik i pogledom ošinuo Baničarova.
“Novi gost, ha?”
“Ovo je novi ambasador”, rekao je kuhar bez ikakvog entuzijazma. “Oho!”, povikao je gradonačelnik Provadije. “Čestitam!” Gospodin se očito trgnuo.
“Jako mi je drago što smo se upoznali!”, povikao je goli muškarac tatarskog lica. “Oprostite zbog izgleda. Lijepo vas je vidjeti. Nažalost, danas odlazim, inače bih vam pričao o tim licemjerima. Želim da zapamtite samo jednu stvar. U Engleskoj nema demokratije. Ovo nije prava demokratija! Na licu ambasadora pojavila se neskrivena panika.
“Nemam više šta objašnjavati”, odsjekao je gradonačelnik.
“Vidjet ćete i sami. I ne zaboravite ih podsjetiti na kupatilo. Tepih je prostrt, a odvod zaboravljen! Već na prvom službenom sastanku. I za toalet! Stari Bugari su izmislili toalete, jeste li to znali? Nisam ni ja to znao, ali nedavno došli neki arheolozi da me izvijeste o tome. Otkriven je tokom iskopavanja. Čak 600 godina prije Evropljana! U gradu Provadiji!”
Zadovoljan efektom koji su njegove riječi očito imale na važnog gospodina, gradonačelnik Provadije nagnuo se preko ograde i viknuo Baničarovu:
“Brate, je li još ostalo one slasne pihtije?”
“Jest”, rekao je kuhar. “Da je podgrijem?”
“Hoćete li malo pihtije s ledenim pivom? Dobro je za zakusku”, gradonačelnik se ljubazno obratio ambasadoru.
“Teško”, kruto je odmahnuo glavom. Ugao usana mu je zlonamjerno zadrhtao. “Planiram prošetati. Ne čekajte me za večeru. Sredite ovaj svinjac!”, posljednje riječi bile su upućene Baničarovu.
Naglo se okrenuo i potrčao prema izlazu, ostavivši kofer na stepenicama. Prije nego što je prešao prag, našao se u predsoblju i prodorno povikao:
93!
“Šta je ovom momku?…”, gradonačelnik Provadije slegnuo je ramenima.
Alek Popov, „Misija London“, s bugarskog preveo Žarko Milenić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook