Čaj
za mamu
Prvo vadim i slažem tanjire a potom prelazim na noževe kojih ima najviše: jedan rebrasti za hleb, tri mala i oštra za seckanje, čak četrnaest običnih i jedan file nož kojim najčešće ljuštim krompir. Posuđe je vlažno a ja najviše mrzim mokre ruke. Krpa koju smo doneli iz Italije je natopljena, zgužvana, neupotrebljiva. Velika fleka od kafe prelila se preko italijanskih limunova izbledelih od pranja. Izgledaju kao da su počeli da trule. Čistu nemam, ova je bila poslednja. Čujem majku kako kaže
moraš dobro da ih otkuvaš sine
Vidim je pogrbljenu nad olupanom zelenom šerpom kako varjačom nežno pritiska krpe da voda ne iskipi. Osetim jeftini prašak u unutrašnjosti nozdrva. Otvaram prozor širom iako je novembar i hladan vazduh se izmeša sa kuhinjskim isparenjima. Kiša pada danima, ni ne sećam se kada je počela. Zemlja u dvorištu je natopljena i teška, grca, plače, ne može više da podnese.
Kuhinja restorana je manja nego što sam zamišljala. Radna površina sastoji se od ploče na kojoj iziritirani konobari ostavljaju prljavo posuđe, duboke sudopere sa crevom pod visokim pritiskom i industrijske mašine za pranje sa horizontalnom ručkom. Desno od mene je ogromna kanta za smeće. Na svakih par sati navlačim plastične rukavice, vadim ostatke hrane iz sudopere i bacam ih u kantu. Po potrebi silazim niz sedamnaest strmih stepenica u podrum gde ruskinje mese kolače i kuvaju čorbe. U podrumu se nalaze frižideri i zamrzivači, kao i mala prostorija za presvlačenje. Pošto sam nova, žene se odmah sjate oko mene i krenu da me ispituju: koliko imam godina, jesam li udata, imam li dece. Kad čuju odakle sam entuzijastično krenu da mi se obraćaju na ruskom. Jedna od njih, Nadežda, sredovečna i punačka, mekog lica i zift crne kose skupljenje pod mrežicom, uvek se ozari kad me vidi. Stane sa poslom, obriše ruke o kecelju i krene da mi priča, prateći me kroz hodnike i prostorije, hvata me za ruku, sklanja mi kosu sa lica. Meni je neprijatno, plače mi se, ali gutam pljuvačku i osmehujem se dok uzimam puter ili metalnu činiju sa borščom. Dok ćutim i klimam glavom pitam se zašto je došla ovde i da li je moje oči podsećaju na nekog. Ali nemam mesta u sebi i za njenu tugu. Njihove priče, da ih razumem, nataložile bi se u meni kao prljava voda u sudoperi i udavila bih se iznutra. Niko ih ne želi, sve su one iste, liče jedna na drugu, menjaju se samo imena likova i država. Nosimo ih kao kakav jeftin, opor parfem, ljudi šire nozdrve i prelaze na drugu stranu ulice, sklanjaju se od našeg bola. Sklanjam se i ja, bežim uz stepenice, navlačim rukavice i ribam sudoperu dok ne uklonim poslednji trag prljavštine. Tek tad mogu da odahnem.
Komšija iz susedne zgrade ponovo puši na balkonu. Uvek je u ofucanom sivom kućnom mantilu. Kad završi sa cigaretom gasi je dugo a onda je baci u dvorište nehajno pa se nagne da vidi gde je pala. Mantil mu se na trenutak otvori i na mršavim grudima blesne bela majica.
Ne znam zašto ali pomislim na svog oca kako pegla. Imala sam 10 godina i majka je bila u bolnici. Posle škole bih odlazila kod komšija jer je tata nakon posla išao u posetu. Došao bi po mene tek uveče, umoran i ćutljiv. Upalio bi televizor, namazao mi tanak sloj paštete na debelom parčetu mekanog belog hleba i onda bi uzeo da radi po kući. Najviše sam volela da ga gledam kako pegla jer bi dnevna soba bila topla i mirisala na čisto. Peglao je sve – pidžame koje su ličile na zatvorska odela, košulje za posao u svim nijansama zelene, gaće, farmerke i bele atlet majice, one rebraste. Ja sam odeću pažljivo slagala a on bi me povremenom pogledao i neubedljivo mi se nasmešio.
Odjednom mi pripadne muka pa zatvorim prozor i otrčim u kupatilo. Ne povraćam ni ovog puta. Samo se naginjem nad šoljom dok mi se iznutra sve grči. Dok punim veš-mašinu prljavim krpama mogu da osetim majku kako vrti glavom u neverici. Od njenog pogleda mi se upalio potiljak. Sedam na pod kupatila i naslonim se na hladan zid. Bubanj mašine vrti se postojano kao točak na autu.
Od stana mojih roditelja do aerodroma ima tačno dvadeset i tri kilometra. Kada odlazim, uvek ista predstava: iznesem kofer na sred dnevne sobe a mačka se sakrije ispod kreveta odakle više ne izlazi. Sedim na kauču u jakni i obuvena, čekam da se otac spremi, da opere zube, umije se, očešlja retku kosu i dva puta proveri da li je poneo sve što mu treba. Majka sedi preko puta mene i ne zna šta će sa sobom. Obično se zaplače ranije tog dana i ja je tad nežno grdim. Opet nudi da mi spakuje teglicu džema ili ajvara
vidi kako je mala, za tebe sam je ostavila
Otac onda uzima kofer i kreće polako da se spušta niz peti sprat bez lifta. Vrata stana su otvorena i majka i ja se nespretno opraštamo na hodniku, viknem mački ćao, odoh, onda opet zagrlim majku i mašem joj dok silazim niz stepenice. Pre nego uđem u auto ponovo pogledam na gore, ka terasi gde ona stoji ako nije puno hladno. U suprotnom je vidim kako viri kroz kuhinjski prozor. Ponovo mašem i onda uđem u auto. Otac i ja se vozimo u tišini jer je radio pokvaren. Na početku vožnje otac ćuti i koncentriše se na saobraćaj. Dok menja brzine nesvesno dotakne pepeljaru. Opet je prestao da puši. Kad se uveri da smo izbegli gužvu počne da mi priča, da se žali. Ja ćutim i slušam, ne znam šta bih mu rekla. Grč me pusti tek kad prođem pasošku kontrolu.
Pločice u kupatilu su hladne, ali ja ne mogu da ustanem. Leđima guram zid svom težinom, moje telo je brana i ako malo popustim provaliće sve odjednom, prekriće me i polomiti. Telo mi podrhtava ali to su samo vibracije od centrifuge. Zamišljam kako puca crevo za odvod vode, izliva se na sve strane, polako se diže od mojih stopala, ka kolenima i grudima, udahnem poslednji put duboko i voda me prelije celu.
Svakoga jutra, kada dođem na posao, prvo siđem u podrum da ostavim jaknu i torbu u malenoj sobi koju deli nas dvadeset i pet. Probam da se provučem neprimetno ali Nadežda me uvek sačeka, pojavi mi se negde iza leđa sa velikom šoljom preslatkog čaja. Lepo vaspitana zahvaljujem se, duvam u mrku tečnost ali time kao da je činim toplijom, gubim strpljenje, pržim jezik, zavrti mi se u glavi od toliko šećera na prazan stomak, popijem ga u velikim gutljajima, spržim želudac, ona priča a ja se vrpoljim, treba da otkucam svoju elektronsku karticu a već je prošlo osam, moraću da ostanem duže. To se ponavlja gotovo svakodnevno i toliko mi smeta da počinjem još uveče da se nerviram, sanjam ogromne čajnike koji se puše, šećer pada sa neba gusto kao sneg a ja ne mogu da nađem insulinski špric jer u snu, pored svega, imam i dijabetes. Dolazim na posao umorna i razdražljiva, vežbam spremljeni govor kojim ću joj odlučno i pristojno objasniti da nemam vremena ujutru da pijem čaj sa njom. Obukla sam čak i košulju da stavim do znanja kako mislim ozbiljno. Stižem, ostavljam torbu, skidam jaknu, pritisak mi raste, još malo pa će osam, okrećem se oko sebe, tražim je pogledom. Irina mi kaže da je jutros, dok je spremala čaj, Nadežda pala u nesvest, povukla čajnik za sobom, opekla obe noge. Odvezli su je u bolnicu deset minuta pre nego sam stigla.
Udahnem duboko, da se uverim da mogu i izbrojim unazad od dvadeset, na francuskom. Odem u kuhinju i stavim vodu za kafu. Upalim kompjuter. Pozvaće me u dva. Zamišljam ih kako pre toga ručaju, uvek u jedan, supu, salatu i neko meso. Teške, platnene, nepraktične salvete, čaša piva za svakoga.
Kako si sine, imaš li para?
Njihova staračka tela skupljena u kadru, trošni pikseli, prazna činija sa voćem. Mačka u krilu moje majke traži pažnju. Otac će da podnosi raport, šta su jeli, ko je umro, koliko je poskupela struja. Majka će neprimetno da klima glavom ili prevrće očima. Mački će sve to da dosadi pa će otići da spava.
Hoćeš li nam doći za Božić?
Puštam radio da svira tiho jer najgora od svega je tišina. Ljuštim pomorandžu.
kupuj voće, sezona je gripa
Kiselina mi prsne u oko te se rasplačem neupadljivo, iz navike. Vrtim nož sa zelenom drškom u ruci, pretvaram se da mi je levi dlan isečen duž linije života, bleda krv ističe a kiša ispunjava vene i kapilare, postajem sva vodena iznutra, lebdim, tonem, nije važno, samo da ne boli.
Danas mi je poslednji dan. Pijem čaj sa Nadeždom kao i svakog jutra poslednjih šest meseci i skupljam hrabrost da joj kažem da odlazim. Ona priča o svom sinu koji je napustio fakultet i sad vozi kamione, a kada spomene njegovu novu devojku prebaci se na ruski i izleti joj neka psovka. Что делать kaže ona dok diže ruke, dlanovima prema nebu. Vezujem vrh kese za đubre u čvor i iznosim je u unutrašnje dvorište gde stoje kontejneri i gajbe sa praznim flašama. Irina puši u dovratku i kad me vidi krene da maše rukama, hvata me za lakat i uvlači u podrum. Dole, skupljene u grupu, čekaju me žene. Neke od njih tiho plaču. Irina mi objašnjava da su htele da se pozdrave sa mnom i požele mi sve najbolje. Dolazi Nadežda i predaje mi papirnu braon kesu, onu za povrće i kaže mi kako je to od svih njih, da imam da mi se nađe. Ne znam šta da kažem pa ponavljam hvala nije trebalo, žene me grle, ljube me tri puta a onda se vraćaju svojim poslovima, poslednja je Nadežda. Grli me dugo i jako, miriše na znoj i prženi luk, priča mi nešto na ruskom, otvara mi šaku i u nju stavlja novčanicu od pedeset evra. Pre nego stignem da odbijem obriše oči keceljom i izgubi se među frižiderima. Kod kuće otvaram braon kesu a u njoj su tri pomorandže, belo-ljubičasta paklica cigareta Vogue Slim, krema za ruke, odnekud mala flaša votke i kutija crnog čaja. Moraću da kupim šećer.