Prva
KRAJEM LJETA 1953. Prva je zamolila da zimu provede kod Tete. To je u njenoj glavi vjerojatno značilo samo spavanje, dok bi u međuvremenu nastavila živjeti isto. S Ocem. Svi su se slagali s tim, sestre su vjerojatno i malo zaplesale od sreće, što im Prva neće zaboraviti. Dovele su je do plača. Otrčala je s kovčežićem u kasno rujansko popodne s prvim ženskim dodacima na tijelu i osobnom prisegom da se kući više neće vratiti.
Nulta, koju je iz kuće izbacio Otac, i Prva koju je iz kuće izbacila Mama, najdulju i najgoru zimu u povijesti Grada provele su zajedno. Zapalo je dva metra snijega, pritisla je ciča zima i vani jednostavno nije bilo nikoga. Zbog dosade – i da protegne noge — Prva je jedne nedjelje otišla s Tetom i Nultom u crkvu. Tjedan dana poslije nakon dugo godina došla je i Mama. Crkva je te zime bila jedino mjesto gdje su se sretale i sveukupno progovorile tek nekoliko riječi.
Ključna stvar te zime događala se ispod debelih vunenih pulovera, marama, kapa, popluna i plašteva. Prvoj je tijelo eksplodiralo. Postala je žena. I to kakva. Godinama nije imala tako dugu kosu kao u svibnju 1954., kad se na prvi pravi proljetni dan ulicama Grada šetala lijepa mlada neznanka.
Šetnja je ključna u svakom smislu. Za Prvu, koja gornja tri gumba na košulji više nije mogla zakopčati, a suknju je jedva navukla na sebe, morao je to biti posve novi svijet. Količina pozornosti koju je počela privlačiti morala je na nju djelovati izuzetno oslobađajuće i uzbudljivo. Pozdravljali su je znani, jedva znani i oni za koje je do tada bila nevidljiva. Svijet se u njenim očima vjerojatno ovio u neku magiju, a ona je bila u središtu.
Vršnjak s kojim se uputila u šetnju i negdje ga usput izgubila, kraj nje je doslovno izgledao kao njezin sin. Kasno popodne, kad se vraćala, čekao ju je na mostu. Zadnja slika koja je Prvoj ostala u sjećanju toga dana bila je kako se nagnula preko ograde, ispružila ruke i zamišljala da leti iznad rijeke.
Nikad nećemo znati što se točno dogodilo na mostu. Momkova je priča da je Prva izgubila ravnotežu. Prva je najprije tvrdila da se ničega ne sjeća, kasnije joj se navodno vratilo sjećanje da ju je momak gurnuo. Malo kasnije našli su ga pretučenog i bez palca na desnoj ruci. Momak je tvrdio da se ničega ne sjeća.
Bilo je potrebno malo čudo da preživi. Rijeka je tih dana zbog otapanja snijega u planinama bila iznimno visoka, ledena i snažna. Činjenica je da je dobrih trideset centimetara ispod površine tjemenom glave udarila u stijenu i odmah izgubila svijest. Činjenica je da je nekako došla k sebi i izašla iz vode, vjerojatno iza zavoja gdje su se nasukala debla iz gornjeg toka. Činjenica je da je nekako uspjela proći onih dobrih tristo metara i činjenica je da je ni u njenoj ulici praktički nitko nije prepoznao. Za šankom sam dobio verziju da je u ulici nastala tišina, da je nitko nije zazvao imenom, da su razgovori počeli zamirati i ulicu je poput živog srebra zalila tišina. Svi su gledali tu dugu, mokru, unatrag zalizanu kosu, košulju koja se prilijepila za kožu i postala gotovo prozirna, dva tamna kruga na ogromnim prsima, mokru suknju podignutu iznad koljena i povučenu prema natrag, sjenu među nogama i odsutan pogled koji su zaokruživali hipnotički klizeći koraci, kao da je noge nekako vukla za sobom. Jedina boja na bijelom platnu, bijelom lanu, svijetloj kosi i bijeloj zimskoj koži, bila je krv koja je tekla iz tjemenskog dijela glave i crvenila središnji dio košulje na leđima. Prizor je za sve prisutne postajao iz sekunde u sekundu sve nerealniji – i sad zamislimo Oca koji je isto tako sjedio u ulici i gledao sve to, nesvjestan da gleda vlastitu, i to najdražu kćer. Da, prepoznao ju je tek u trenutku kad se svalila na klupu kraj njega i trupom pala preko njegovih nogu. Pred cijelom ju je ulicom uzeo u naručje. Jedan od susjeda, još uvijek u potpunoj tišini, otvorio mu je vrata u budućnost. Odnio ju je stubama i položio na postelju. Zavjesa.
Prevela: Jagna Pogačnik
O podnošljivosti, 2015, VBZ, Zagreb
Fotografija: Tomi Lombar