U kasnu jesen Krajina pade u blato kao zakrpa s umornog odijela, pade uz saučesništvo magli i grohtanje podzemnih voda i povodanja što opasuju njive kao krda pobjesnjelih kobila, uz tanki dim razbacanih kuća sa žutim licima u sitnim oknima i slobodnim, neuglednim kokošima i crnim pticama nad opalim živicama i natrulim tarabama visećih nužnika i prljavosivih stogova sijena, mršavih kao stoka krajiška; drska i tijesna zakrpa, izanđana i oglodana kao presahla krajiška žena okružena mršavim kravama i golotrbom djecom ciglaste boje, velikih očiju nastanjenim dubokim čuđenjem i naivnom bezazlenošću; pade grbava Krajina mukom, zastenja tupo i prignu se svome ohlađenom bolu, s mnogo navike i s više razloga kojima niko ne vidi kraj ni sluti krajnost, pade kao da se dugo opirala i sad ravnodušno mrsi svoje konce zamršene u ljudima i u vlažnim, pohabanim maglama gdje su ljetos bili lovci iz grada i zalutali besposličari i vrisak djevojaka kraj svjetlucavih plićaka, tamo gdje su bili veseli šumarci i obli zeleni bregovi, nemirni i gipki kao stegna junica i kao korak drhtave čobanice i kao zvuk zvona iz jaruge, iz tuđeg kukuruzišta, iz razodjenutih njiva i spuštenih klanaca, i pored dugonogih, bešćutnih vodenica koje s dosadom melju svoju crnu utrobu razapetu nad rijekom a rijeka ispod bezazleno namotava njena ovlažena kola kao sastavni dio svoje beskonačnosti i sjete, tamo gdje je đerdan opasao zelenilo vode i sva voda, gledano odakle čobanice gledaju s brda, prelistava svoje srebrene niske, u beskraj listava i draži naša srca i draži oči i pjesmu mami iz nas blistavim travertinskim kaskadama, tanku i nježnu pjesmu kao naše zelene rijeke što ih zorom ugledamo u zjenicama krava na hladnoj ispaši, i što nam pisak usamljenog voza dovabi iza krivine, gdje niko ne vreba na putu i pisak ostane u nama skukavčen i poslije svega ne bude ni piska, samo naša pjesma djetinja i djetinjasta.
Vode s jeseni pokrenuše izmet i đubrišta, splakaše riđe torove i gnjecave, strme seoske puteve i puteljke, opraše perila siva od grubih seoskih sapuna i teških lukšija, od drečavih boja i masne vune; ponese odbačenu kukuruzovinu i perje očerupanih kokošiju, ponese odbačene obojke, i razdrte radničke čizme, ubijene pse i golubove, i mrke ponjave iz okrajaka i sasušenu balegu koja se opire, vazdušasta, i pliva s odbačenim prljavim potkošuljama i daskama na kojima još pišu slova, topla; i očuvan, umašćen klobuk s nekog strašila za ptice i sitna metla bez drške i bez većeg dijela sebe, plovi opkoljena trulim jastukom rasporene slamne utrobe, pliva crvenokrstovski karton i debela pređa, polivinilske kesice s mirisom domaćih makarona, smrdljiv talog rakijskih kazana, sklupčan, i strugotina uzvodnih pilana, đačke sveske, riđa konjska griva, komadi jeftinih kutija jeftinog duhana u cigaretama, komadi cementnih vreća, trule jabuke i zelene jabuke, klipovi okorubanih kukuruza, natruli, opalo lišće, jedna japanka otrgnuta s perila, izlizana, i konjska glava, iznenadna i golema, truo podvoj koji je dugo bio na glavi krotke Krajiškinje, ispod teškog tereta na glavi Krajiškinje i koja nije krotka jer dvije ruke nisu dovoljne za tvrdu svakidašnjicu, u Krajini gdje se niko ne šali i niko ne pravi važan, gdje niko ne umišlja da je car i niko ne priznaje da car postoji, osim u pjesmi, u Krajini gdje je svaka tvrđava legenda, svaka kuća tvrđava, i svako seoce s vlastiti grobljem i svako dolina država i svaka okuka busija i svaki oštar pogled pucanj i svaka nepredviđena kretnja bol.
Krenuše vode linijom najmanjeg otpora u bijel i nepoznat svijet, usporavajući, sve više oteščale i sve više sluteći neizbježan kraj i izdaju vlastitih stremljenja, povinjavajući se, čitavog života se povinjavajući oštroj matici i gušeći slabije od sebe, od samih početaka koji ni nisu počeci već trajanje vodenog ludila i nadimanja, već tamo ispod visećih nužnika u strmim kućama koje su na kat, na onaj kat odakle izmet pada i dalje se plaza po zakonu o gravitaciji, i po ljudskim navikama, i stopama ženskim koje vode naniže, stope sve do rijeke i stope u rijeci dokle se zagazi i gdje se redovno zagazi i zagrabi voda za piće, dakle ne sasvim s kraja, i voda za hranu, i voda za lice, i djevojačko lice, i žensko đurđevdansko lice, i voda za crnu kahvu i šerbet, i voda za sanjive oči i usta željna hladne isplake i jutarnjeg grgoljenja, voda nad kojom oznojeni konji skupljaju gibljive gubice i potom bezvoljno cokću i cijede vodu okrečući izdužene glave za nemirnom djecom i nervoznim, koščatim psima i povicima što jekom, što ehom, što svakim danom otkrivaju izbrazdano, ilovasto i naborano, grbavo lice Krajine jednim o-o-o vezanim s brda na brdo, s minareta na kulu, s čađavog dimnjaka na strmu klisuru, osobito u kasnu jesen kada vode dođu u stisnuta podnožja i ne znaju na koju stranu da krenu, kolebajući se u mozgu riječne piraterije, tog sumanutog obezglavljenja i vječite zabune, i zastoja, i povodnja, i vlage, i blata, i kašlja, i kijavice, i musavih nosnica, i pomodrelih usana, i bosih nogu u stoke i u ljudi, i žutih boja, i bez žutice koje ima. Ima.
I dođe žutica i vlast joj priđe nedoraslo i lažno začuđeno, a narod mirno poče da poprima boju ilovače na kojoj živi i poče mirno da sahranjuje u ilovaču od koje živi, škrto; i to sve nedvosmisleno; a prvo trudnice podlegoše i krenuše bez crvenog bajraka i djevojke s crvenim bajracima, kako je red, udate žene čiji su muževi u ime njih odbili injekcije, i žene čiji su muževi u pečalbi pa se njihova volja dovoljno podrazumjeva, i žene koje bi rado primile lijek i ostale žive, ali lijek dalek, put dug i neizvjestan a zemlja vodena i nestrpljiva i glinovita i ljepljiva od zlobe i mržnje prema ljudima koji joj stoljećima prevrtahu utrobu crpeći snagu njenu i sokove; mnoge se spasiše noseći breme i noseći djecu u naručju, pa djeca lijepa u žutim naručjima, na žutim prsima s koncima mlijeka koje liječi kao lijek, puno bremenitih žena, sreća smještena u pola bolničke postelje, i svuda topal i kružan zadah, i gama-globulin u ampulama i ruke umočene u asepsol i žute glave na bijelom, tri ošišane dječije glave na jednom jastuku, ne više ušljive glave, i osmijeh upućen gostu, bijeli zubi, stidljiv osmijeh i lako čuđenje i lako iščekivanje da se prhne iz bijelih stacionara za kravljim repovima, da se ostavi bijeli tanjir i bijeli hljeb, da se čuje kako na ognjištu krčka tvrd grah i sitan, oljušten krompir sa sirom na siniji; sedmero djece pod krovom i sedam krompira u trci za izmirenjem života, u slasti dnevnog obroka, u zalogaju braće i sestara i muklom licu majčinom što stražari iz prikrajka, bez veselog pogleda i bez roptanja pred životom koji je naporedo s umiranjem, i nikad drukčije, i nikako drukčije; tako i u selu iza brda i u selu pod brdom, u rodbine što je pored rijeke i u rodbine u predgrađu, koju će posjetiti kad se epidemija smiri i dženaze prestanu, daleko, ali tako zna se. To.
Dođe žutica i niko je ne opazi, najviše stoga što je ona svake jeseni dolazila i što nije imala neprijatelja među preživjelima, ni među novim ljudima koji su dorastali za umiranje, ni u životu koji je uvijek imao obzire prema žutici, spreman da joj da žrtve ali ne da joj se opre, već kao voda što blago otiče niz rovinaste padine ka neviđenom i nepoznatom beskraju u koji sve to stane i ne vraća se. I niko ne saznade koliko bi žrtava jer oštre kiše hitro zaravnaše svježe, strme humke, a ljudima grad dalek i tuđi, a evidencija strana i suvišna, jer svaka je kuća na svome katu znala, na katu iznad toplih krava i tople balege, znala ko tih dana bi položen u zemlju, i kako mu je ime, i ko osta, a čak se daleko znalo kako su tri trudnice otišle ispod jednog krova, iza jedne sinije, a negdje četiri, jedna za drugom, s ramena na rame, klizavim puteljkom do porodičnog groblja, s ramena na rame, u nov svijet jer – uvijek dovoljno onih koji će podmetnuti rame, uvijek, a dođe poneko i bolestan, i podmetne požutjelo rame, hoda i prkosi koji dan što predstoji, a zatim i njega ćutke odnesu smotanog u bijelo i polože, a drugi dođe umjesto njega i podmetne svoje rame i poslije protrlja šake i otpljune i svrati u gostionicu što je na raskršću između dva strma sela i sasvim ukraj puta, i pije, i nazdravlja onima što nisu žuti i oni njemu nazdravljaju, dolazi koliko ima dana pred sobom, a kad se desi da više ne dođe, desi se da neko žut ipak dođe i sutra i prekosutra i tako do kraja epidemije, bez osobitog hrabrenja, samo s doličnim prezrenjem smrti i ljekara koji bi željeli da ga razluče, obilježe i odvuku, ali on se ne da, zna da to nije radi njega već zbog drugih, pije iz čaše s bijelima, i rukuje se sa svim koji su bijeli i svi bijelci se moraju s njim rukovati i piti što im on ponudi, i zapjevati njegovu pjesmu i nazdravljati mu više puta, makar nevješto, ali sve pod moranje i s jasnom prijetnjom u kojoj vlastiti život nije velik zalog, ali je ruka još hitra i nož sasvim konkretan i dohvatan, isto onako kao i prošlog ženskog pijaca gdje su u kašu ilovače i prvog tankog snijega pali, u kašu iz koje nisu provirivali obodi gumenih opanaka pored pletenih korpi sa promrzlim kokošima i prljavim krpama s vijencima bijelog luka u blatu, gdje su dvojica pali, ubodeni ne znajući zašto tako iznenadno i pobočno, i s dubokom mržnjom, duboko, još mladi i topli, i sasvim bezazleno pripiti. Ali srećom, žene niko tako ne presretne s oštricom ali na nesreću – na žensku je propadanija u svemu, i sreće nema i nema, i tako umiru željne svega, ali uvelo željne, i pomirene, jer djeca gledaju, i djeca čekaju, i djeca traže nešto, i plaču, a muž dođe povremeno iz bijela svijeta i ostavi sjeme i niknu ponovno djeca a jalovu zemlju ne mogu da oplode i zemlja, ne mareći za ljudsku narav, radije sahranjuje nego što hrani. Tako je bilo na Krajini odvajkada pa tako i danas, prije ove epidemije koja će se zaboraviti, koja pohara sela i zapljusne gradske kapije i ne provali u grad, opkoljen bedemima i kulama i starim topovima i asfaltom i mesnicama i radijatorima i novinskim kioscima i razglednicama i bijelim napudranim psima i ulijenjenim građanima masivnih mješina i spomenicima na uglovima što su okrenuti tako kuda vode seoski putevi u sela sa visokim nišanima od meka tesanika ukrašenog starinskim sabljama; u magli prostrtu u žuto blatu. U kal. U žuticu.
I dođe epidemija i imade vremena da svakoga iznenadi osim onih koje pobi ametice, i vlast reče da je iznenađena, vlast sa zakašnjenjem reče. I tako bi.
Taj čovjek, Prva književna komuna, Mostar 1975.
