Alija M. Akšamija rođen je u Rogatici 1919. godine. Sa punoljetstvom, a po završenom i dobro izučenom pekarskom zanatu kod oca Mehage (Mehmeda) susreće se i sa prvim svjetlopisnim iskustvom. Naime, 1938. godine kupovinom fotografske kamere u Zagrebu nakon relativno kratke obuke u Sarajevu započeo je Alija M. Akšamija svoj stvaralački put. Prve snimke je uradio u Sušaku-Rijeka i Zagrebu (“Sokolski slet” i “Izgradnja Doma likovnih umjetnosti kralja Petra I Velikog Osloboditelja”). Tokom povremenih boravaka u Sarajevu nastao je prvi ciklus “Iz Sarajeva 1938/39” koji se može označiti kao period formuliranja njegovih osnovnih ideja kreativnog djelovanja u ovoj oblasti. Unio je bitne promjene u strukturu svjetlopisnog djela umjesto artificijelnog donoseći autorsko svjedočenje. Svakodnevica sarajevske čaršije, predstavljala je scenu na kojoj je uočavao, bilježio i akcentirao najfinije valere, koji su na gotovom svjetlopisnom djelu dokumentirali, svjedočili i iskazivali ne samo suštinske socijalne i psihološke relacije u tom svijetu, nego su nedvosmisleno ukazivali na svjesno i originalno autorsko djelovanje pri nastanku i oblikovanju tih svjetlopisa. Na samom početku daje važnost slučajnom prolazniku i uvodi ga u polje “umjetničkog zanimanja”. Pored statičnih formi slučajnih prolaznika istovremeno nailazimo i potvrdu svjesne autorske upotrebe specifičnih izražajnih mogućnosti u okviru ciklusa “Slučajni prolaznici u pokretu (1938/39)”. Riječ je o ispitivanju i vizualizaciji pokreta, posredstvom odgovarajućeg načina “zamrzavanja” odabranog aktera koji se kreće na sceni. Na ovaj način Akšamija nadilazi odslik stvarne predmetne vrijednosti, pozivajući promatrače da tumače ponuđeni vizualni doživljaj proizvedenog i da se o njemu izjasne. Bili su to pokušaji promjene svojstva “slike” s ciljem akcentiranja njene subjektivne prirode. U ovom kontekstu, subjektivno kod Alije M. Akšamije znači njegovu spremnost da zanemari tehničke i estetske konvencije takozvane “prave i dobre umjetničke fotografije” i približi se “logičnoj fotografiji” gdje je teško otkriti šta je bio model za određeni svjetlopis, iako je postojao uzročno-posljedičan odnos između onoga što je svjetlopisno zabilježeno i same slike.
Usmjeravajući pažnju prema pojedinim dijelovima grada i njegove okoline, odabirući neuobičajene pozicije i pod različitim svjetlosnim uvjetima, u različita godišnja doba, ovaj autor nam u formi diptiha nudi vizualnu sintezu kompoziciono istih, ali različitih sadržajnih pojavnosti panorama i veduta grada Sarajeva. U okviru “Sarajevskog ciklusa 1938/39“ želio je pokazati svoje Sarajevo kao jedan vid specifičnog dramatičnog pogleda s izrazitom plastičnošću i dinamičnošću.
U januaru 1940. godine, Alija je bio mobiliziran kao redov vojnik sa službom u Banjoj Luci što je zajedno sa početkom i trajanjem Drugog svjetskog rata prouzrokovalo određeno stanje mirovanja u ovoj oblasti kreativnog djelovanja. U tim teškim vremenima patnje, straha i neizvjesnosti, morao je brinuti o mogućem preživljavanju vlastite porodice u Sarajevu, ali nije zanemario ni svjetlosno bilježenje. Po povratku u Rogaticu u periodu 1946/52. godine započinje rad na ciklusu “Rogatica 1947-1980”, te u potpunosti ostvaruje cikluse “Portreti povratnika 1946-1948” i “Slučajne prolaznike I (1948-1952)”. Čovjek je u središtu njegove pažnje. Jednom sa mukom i problemima iz kojih traži izlaz, drugi put slavljenički ozbiljan na omladinskoj smotri povodom Dana mladosti, a treći put izravno gledajući u kameru potvrđuje duboko lično viđenje autora. Ovim radovima, autor svjedoči o životu, problemima i proslavama građana Rogatice u danima poslijeratne obnove.
Ipak, odnosi u rodnom gradu, opterećeni surevnjivošću i nezdravim ambicijama, nisu mu odgovarali i on odlazi u Višegrad, gdje mu općinske vlasti krajem 1953. godine omogućavaju otvaranje vlastitog fotografskog ateljea. U njegovom ateljeu za snimanje portreta nalazio se čitav jedan fotografski svemir sačinjen od raznih tehničko-tehnoloških pomagala koji su se mogli nabaviti u tom vremenu. Izvan ateljea sa oduševljenjem je bilježio društvene događaje u gradu, posebice novogodišnje i prvomajske proslave, svadbe, teferiče, vašare, sahrane… svakodnevni život grada njegovih sugrađana i ruralnog stanovništva.
Dokumentarna fotografija iz tog perioda Alije M. Akšamije bilježi određene pojave, stvarajući objektivno ali i subjektivno interpretirano svjedočanstvo o jednom historijskom trenutku na određenom prostoru i sliku ljudi u njihovom autentičnom okruženju. Njegov cilj je da fiksacijom optičke slike ispriča priču unutar određene tematske cjeline, ili da predstavi dokument/zapis nekog događaja. Akšamijini pokušaji “hvatanja” – svjetlopisnog bilježenja istinite i subjektivno interpretirane slike, ilustriraju specifičan autorski pristup datoj temi. U ciklusima “Događaji”, “Slučajni prolaznici II”, “Djeca”, “U ime naroda”, “Natpisi”, “Izlozi” (1953-1985)… riječ je, nesumnjivo, o svjesnom autorskom djelovanju.
Na radovima iz ovog perioda snažno je prisutan život. Ljudi su dio situacije, uključeni su u zbivanje, ali imaju potrebu da se i osobno ispolje. Slike nisu lako čitljive. U tom smislu Akšamijin opus zahtijeva pažljivu analizu, dugo promatranje i odgonetanje. Jedna od dominanti u njegovom radu je mirnoća pristupa. Ovi njegovi radovi su važan prilog progresiji svjetlopisa prema središtu suvremene fotografske prakse.
U ciklusu “Borike” (1958/80) Akšamija je dosljedan svom pristupu dokumentarnosti u fotografiji. Bez obzira na čudesnu ljepotu Borika, krda bosanskih i arapskih konja, stada ovaca i goveda, on nastoji da proizvede autentični suvremeni dokument uz prisustvo čovjeka, sa takvim vizualnim učinkom svjetlopisa kome neće biti potrebno dodatno objašnjenje.
Pejzažna fotografija kao oblik vizualne dokumentarnosti posredstvom ciklusa “Pejzaž” (1960/85) omogućila je Akšamiji subjektivno nadilaženje stvarnih figurativnih i sadržajnih vrijednosti. U okviru ciklusa “Čari prirode” (1959/75) izolira pojedine detalje u krajoliku kao ekvivalente određenih stanja. Teži ka fragmentiranom prikazivanju i pogledu iz nekonvencionalnog ugla. Usmjeravanjem pažnje prema bogatim kontrastima, bitnim karakteristikama same svjetlosti, naglašava konkurentnost odabranih oblika. Radovi u ovim ciklusima zrače poetskom harmonijom i mirom.
Ciklusi radova Alije M. Akšamije iz oblasti turističke fotografije, pod nazivima “Drina” i “Splavarenje niz Drinu” (1956/68), jesu primjer kreativnog djelovanja na tragu autorskih vizija, koje su nerijetko predstavljale i važan dokument o ljudskom nemaru. Radovi iz ove oblasti djelovanja podigli su svijest javnosti o ljepoti kanjona rijeke Drine i njenom mogućem korištenju splavarenjem i kajakarenjem, bez narušavanja prirodnog ambijenta.
Svjetska prepoznatljivost Akšamijinog kreativnog djelovanja postignuta je upravo portretom nobelovca Ive Andrića. Književnik Miljenko Jergović je zapisao: […] da je Alija M. Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti, te dodao: Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Akšamijin cilj nije bio da postane poznat po portretima Ive Andrića i drugih osoba koje je portretirao, ali su mu ti portreti pomogli da izgradi, usmjeri i, u okviru važećih “društvenih normi”, verificira svoju stvaralačku karijeru.
Jednostavnost, neposrednost i iskrenost uvijek su bili njegov kapital. To je izvrsno vidljivo na portretima sugrađana, ostvarenim u okviru ciklusa “Slučajni prolaznici III (1953-1970)”. Vjerovao je u jednostavnost pristupa fiksaciji portreta, kao i u jednostavnost opreme za fiksaciju optičke slike. Jedan portret, jedan snimak, rezultat je duboko svjesnog autorskog djelovanja Alije M. Akšamije. U tom smislu, jedan portret – jedan snimak je njegov autorski pečat.
Priznavao je, razumijevao i hvalio svoje heroje, a njegov rad je bio prožet specifičnom upotrebom izražajnih sredstava i mogućnosti ove discipline kreativnog djelovanja sa ciljem definiranja vlastitog autorskog rukopisa. Tokom godina artističkog formiranja, Akšamija je ojačao i iskristalizirao moralne vrijednosti, poštujući ljudsko dostojanstvo i odbacujući diskriminaciju po bilo kojoj osnovi. Kako bi prenio određeni identitet, Akšamija je koristio jezik slike – izražajne i konstruktivne mogućnosti fiksacije optičke slike. Izraz lica, položaj i veličinu tijela, te smjer pogleda portretiranog jasno i dosljedno je prenosio promatraču. To je postizao rasvjetom, načinom kadriranja i uokvirivanja konstantne pozadinske forme (tamnim obrisima filmske emulzije) u odnosu na akcentualnu, čije je lociranje različito. Akšamija naglašava neku drugu priču, koju u datom momentu saznaje podupirući je vlastitom autorizacijom, čineći je razumljivom i čitljivom i u tom sasvim novom ruhu. Likovni historičar Ibrahim Krzović je primijetio kako nam on [..] prezentira veliku galeriju svjetla bosanskog humaniteta, koji, za razliku od portretne fotografije u svijetu, fotografije spektakla, lica slave i raskoši, nudi izvornu ljudskost, suspregnutu duševnost i ljepotu prije ljepote. Ovdje, kao i u prethodnom ciklusu (“Slučajni prolaznici I”) Akšamija se zbog specifičnog načina korištenja konstruktivno-sadržajnih elemenata potvrđuje kao jedan od prvih autora, koji je dugim istraživačkim djelovanjem, definirao vlastiti minimalizam u mediju svjetlopisa/fotografije.
Minimalistički pristup Akšamije isključuje direktno komentiranje društva, ali ne isključuje indirektno, emotivno i podsvjesno. Odbacuje naglašene emocije kao princip i bilo kakvu simboliku, sve osim onoga što se može vidjeti u samom djelu, ali akcentira autorsku svijest o rukopisu i temi. Portretna fotografija obrađena u okviru pomenutih autorskih ciklusa subjektivno je svjedočanstvo ne samo o ljudima i ljudskim grupacijama i njihovom položaju u društvu nego i dragocjen, promišljeno ostvareni svjetlosni zapis, koji predstavlja jedan od pouzdanih ključeva za razumijevanje duha vremena u kome je nastao.
Izlagao je na desetini samostalnih izložbi i nagrađen je sa 84 zlatne, srebrene, bronzane medalje, diplome, priznanja i pohvale na nacionalnim i internacionalnim izložbama.
Akšamijini radovi nalaze se u zbirkama i kolekcijama Muzeja savremene umetnosti, Zadužbine Ivo Andrić, Kluba književnika Jugoslavije, Foto saveza Jugoslavije, Galerije USUF YU, Arhiva Jugoslavije (sve ustanove se nalaze u Beogradu, Srbija), Fundusu Gradske Skupštine Skopja, Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, kao i mnogim privatnim kolekcijama, monografijama, stručnim i popularnim revijama i časopisima.
Biografske podatke obradio: Prof. dr. Mehmed A. Akšamija.
Napomena: fotografije i biografija su zaštićene autorskim pravima i svaka njihova daljnja distribucija nije dopuštena.