MALO MIRA
I.
Ono što znam, o ratu,
na jednoj je fotografiji požutjeloj od vremena,
dovoljno jasnoj da mi sve bude jasno:
lica Johana i Marije.
Moji istro-austro-ugarski pradjed i prabaka.
Tu su, s one strane groba grizu
vrijeme, zrak. Ona svečana
kao sunčana nedjelja.
On ratoboran kao fant
U obrani carstva.
Johan i Maria drže se pod ruku.
U ravnoteži ga održava ona.
Tu budi, čini se da kaže. Nemoj otići.
On na bedro pritišće kapu od filca.
Hlače sužene u gležnjevima.
Toga je dana otišao za Caporetto,
odakle se nije vratio ni živ ni mrtav.
Tko zna, možda je u njega pucao
netko tko se zvao Giovanni ili Ivan ili Janez.
Iza leđa im je jedna djevojčica,
proviruje s ruba slike.
Stišće ruke u džepovima
Iznošenog i pohabanog kaputića.
Ponosan pogled upire u moj,
Fućka joj se za prvi plan,
Za muškarca koji će u prah pasti
I ženu skamenjenu od čekanja.
Čini se da kaže: „Hej, i ja sam tu!“
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet