PREDSTAVA
Nema više potrebe za našim susretom.
Previše minulog je nakupljeno u zatvorenom dlanu.
Kao da svijet putuje
i ostavlja nas na stanici.
Predstava se i dalje odvija između logičkih poveznica
i nešto samotnosti.
Kulisa je dobro poznata:
„jedna sijenka na rubu koji natkriljuje nebo“.
Muzika i crni paravan od kiše.
Nema više potrebe za našim susretom.
Između lica na sceni je tajni znak prepoznavanja
u kolopletu svakodnevnice
pod teretom sunovrata i smjeha.
Godine, bolest, neuslovna mjesta stanovanja
i naigled bezazleni poroci.
Kao jedan od sporednih junaka
izgubio sam muževne vrline,
a količina mrtvog mesa
koje je okovalo ovu tjelesinu
podsjeća na diktat misli, bez kontrole razuma.
Trebao bih pisati o važnim stvarima,
uzvišenim jezikom
predstavljajući se u optimumu:
birati riječi i biti nova avangarda.
Nema potrebe.
U našoj zemlji je samo predah
prije nove klanice.
Istorija će se opet ponoviti
i ljudski materijal koji nas okružuje
zaudara na lešinu.
Osjećaš li taj zadah noću
dok grad napušta obalu ?
Osjećaš li da se predstava odvija ustaljenim ritmom
i nema potrebe za scenom susreta
jer bez obzira na velika očekivanja,
istorijske prekretnice, ratove, društveni kolaps,
na ovoj pozornici
scena rastanka među nama
još nije odigrana do kraja.
