Na dnu Atlantika nalazi se jedna knjiga. Želim vam ispričati njenu priču.
Možda i znate njen rasplet, novine su o tome svojevremeno pisale, a u nekim izvorima tada je zabilježeno: kada je Titanik potonuo u noći između 14. i 15. aprila 1912. na pučini kod Nove zemlje, najuglednija žrtva bila je jedna knjiga, jedinstven primjerak Rubaija Omara Hajjama, perzijskog mudraca, pjesnika, astronoma.
O tom brodolomu neću mnogo govoriti. Mnogi su već procijenili nesreću u dolarima, mnogi su prije mene tačno prebrojali žrtve i zabilježili njihove posljednje riječi. Poslije šest godina jedino što me zaokuplja jest to biće od svile i tinte čiji sam neko vrijeme bio nedostojan čuvar. Nisam li ga baš ja, Benjamin O. Lesage, iščupao iz njegove rodne Azije? Nije li se ono u mojoj prtljazi ukrcalo na Titanik? I ko je drugi prekinuo njegov hiljadugodišnji put do arogancija moga stoljeća?
Od tada svijet se svakim danom sve više obavijao krvlju i tamom, a meni se život više nije osmjehivao. Odvojio sam se od ljudi da ne bih slušao ništa drugo osim glasova sjećanja i da bih gajio iskrenu nadu, misao koja me nije napuštala: sutra ćemo je naći. Zaštićena u svom zlatnom kovčežiću, izronit će nedirnuta iz morskih dubina, a njena sudbina bit će bogatija za još jednu odiseju.
Ljudi će moći da je dodiruju, da je otvaraju, da se u nju udube; oči će od početka do kraja zadivljeno pratiti tok njene avanture, otkrivat će u njoj pjesnika, njegove prve stihove, njegove prve zanose, njegova prva strahovanja. I sektu asasina. S nevjericom će se zatim zaustaviti pred slikom boje pijeska i smaragda.
Ona ne nosi ni datum ni potpis, ništa osim ovih riječi ushićenja ili otkrivenja: Samarkand, najljepše lice koje je Zemlja ikada okrenula suncu.
I
U Samarkandu, u predvečerje tromog i sumornog dana, besposleni mještani voljeli su tumarati slijepim sokakom između dviju krčmi, blizu pijace bibera, ali ne zato da bi pili mirisno vino iz Sogdijane, već da bi vrebali prolaznike ili da bi se zabavili na račun nekog pripitog gosta. Takvog čovjeka bi odvukli u prašinu, zasuli pogrdama, uvukli u pakao čija će ga vatra na vijeke vjekova podsjećati na rumenilo izazovnog vina.
Iz jednog takvog događaja rodit će se rukopis Rubaija, u ljeto 1072. godine. Omar Hajjam ima dvadeset četiri godine i tek nedavno je stigao u Samarkand. Da li se te večeri namjerno bio uputio ka krčmi, ili ga je tamo dovela slučajnost tokom lutanja? Novo zadovoljstvo mu je da hoda nepoznatim gradom, otvorenih očiju za hiljade dodira dana koji ističe: u ulici Polje rabarbare jedan bosonogi dječačić trčao je po krupnoj kaldrmi stežući uza se jabuku ukradenu s neke tezge; u suknarskom bazaru, u unutrašnjosti jedne uzdignute drvene barake, pri svjetlosti uljane lampe, odvijala se partija narda: dvije bačene kockice, psovka, prigušen smijeh; pod svodovima užara, jedan mazgar se zaustavlja kod česme, pušta da poteče hladna voda na njegove spojene dlanove, naginje se, isturenih usana, kao da će poljubiti čelo zaspalog djeteta; nakon što je utolio žeđ, prelazi mokrim dlanovima preko lica, mrmlja riječi zahvalnosti, uzima koru lubenice, ispunjava je vodom i odnosi svojoj životinji da i nju napoji.
Na trgu prodavača mirisa Hajjamu prilazi jedna trudnica zadignuta vela, jedva da ima petnaest godina. Bez riječi, bez osmijeha na svojim bezazlenim usnama, uzima iz njegovih ruku malo prženih badema koje je upravo bio kupio. Prolaznik se tome nečudi, to je staro vjerovanje u Samarkandu: kada buduća majka na ulici sretne stranca koji joj se sviđa, mora s njim podijeliti ono što jede, pa će dijete biti lijepo kao i on, istog vitkog stasa, istih plemenitih i pravilnih crta lica.
Omar zastaje i ponosno jede preostale bademe prateći pogledom nepoznatu ženu koja se udaljava. Vika koja dopire do njega potiče ga da požuri. Uskoro se nađe usred razuzdane gomile. Starac dugih mršavih udova već je na zemlji, gologlav, raščupane bijele kose na tamnoj glavi; od gnjeva, od užasa, njegovi krici su se stopili u dugačak jecaj. Njegov pogled preklinje pridošlicu.
Dvadesetak bradatih osoba vitlalo je kratkim, prijetećim toljagama oko nesretnika, a malo dalje krug raspoloženih posmatrača. Jedan od njih, vidjevši Hajjamovo preneraženo lice, dobaci mu umirujućim tonom: “Nije to ništa, to je samo Džaber Dugonja!” Omar se trgnu, drhtaj stida mu steže grlo, i promrmlja: “Džaber, prijatelj Abu Alija!”
Abu Ali je čest nadimak. Ali kad ga neko obrazovan u Buhari, Kordobi, Balhu ili Bagdadu spomene s toliko prijateljskog poštovanja nije moguća zabuna: radi se o Abu Aliju ibn‑Sinai, na Zapadu poznatom pod imenom Avicena. Omar ga nije poznavao, rodio se jedanaest godina poslije njegove smrti, ali ga duboko poštujekao najboljeg učitelja svoje generacije, poznavaoca svih nauka, pobornika Razuma.
Hajjam ponovo šapće: “Džaber, omiljeni učenik Abu Alija!” Jer, iako ga vidi prvi put, on zna sve o njegovoj bolnoj i zastrašujućoj sudbini. Avicena je u njemu vidio nastavljača svoje medicine kao i svoje metafizike, divio se snazi njegovih argumenata; zamjerao mu je jedino što je svoje ideje propovijedao suviše glasno i nametljivo. Ta mana stajala je Džabera nekoliko boravaka u zatvoru i tri javna bičevanja, od kojih je posljednje bilo na Velikom trgu u Samarkandu, sto pedeset udaraca bičem u prisutnosti svih njemu bliskih. Nikad se nije oporavio od tog poniženja. Kada je on iz smjelosti prešao u nerazumnost? Nesumnjivo poslije smrti svoje žene. Od tada su ga viđali kako luta u otrcanim haljinama, posrćući, uzvikujući bezbožne besmislice. Za njim su išle gomile djece pljeskajući rukama, smijući se i bacajući na njega oštro kamenje koje ga je ranjavalo do suza.
Amin Maalouf, “Samarkand”, s francuskog prevela Milena Royai, Buybook
Knjigu možete nabaviti na: Buybook