Utamničene
Često nas zamišljam
U pustinji.
Tamo si oduvijek želio otići.
Tu smo.
Uz moj bezglasan
Pristanak.
Mudro crtaš krugove u pijesku
Dok pred tobom drhtim
Gola.
I ne gledaš me.
Pa nogom brišem sve što si nacrtao
I bacam ti šaku pijeska u oči.
Boli te.
A ja uživam.
…
Kavez za pticu osmišljen je
Po modelu čovječjih rebara.
Kavez za ženu je u njenim grudima.
Žena u ženi je među rebrima.
Ptica iznutra hoće da pobjegne
Nasrćući na koštani oklop.
Tamnica ostaje neoštećena.
Neminovno
Obje osjećaju bol.
Ne znaju da je kavez tu
Da bi ih zaštitio.
A gdje je korist i kad bi znale?
U životu ih još uvijek drže
Jedino snovi o letenju,
Pa je blaža ta bol,
No spoznaja
Doživotnog
Utamničenja.
Tišina
Morala sam pisati pjesme,
Da bih pobjegla.
Šapućući sve ono
Čime ne želim uzbuditi
Svetost tišine.
Tako je, kako je.
Plašim se sebe kad ćutim.
Premda se mrzim dok govorim.
A nikakav instrument
Nije mi jednako blizak,
Kao riječ.
Morala sam pisati pjesme.
Pjesnici kad umru, ostane eho.
Odjekuje ona njihova ćutnja,
Zvoni u tuđim dušama
I puni im neotkrivene praznine,
Kao što pijanista bude ispunjen
Melodijom klavirskih žica,
Dok pedalom produžava ton,
A publika aplauzom podržava
Interpretatora,
Što s užitkom ponovno osjeća,
Tuđu strast
Ili bol.
Pjesma je moj jedini način,
kojim se borim protiv tišine.
Ta permanentna
Fluorescentna boja,
Blijeda je zaštita od tmine,
Ali,
Morala sam pisati pjesme,
Gledati kako dječije u meni
Ubija zreo strah.
Jednom sam sanjala
Da mi tišina otima sve,
Dok udišem svoj posljednji dah.
I tako je užasno besmisleno
Bilo sanjati mrak.
Atavizam
Odlučila sam…
Napisat’ ću pjesmu
O jednom jutru kada je veliki grad
Ogrnuo bijeli plašt nevinosti.
Stranom putniku, koji je tada,
Potaknut atmosferom, hranio nestašne psiće.
Jer grad ne može zavarati domoroce.
I čiči, koji je bezbrižno čitao novine.
Odlučila sam… Pjesma mora biti lijepa.
Taj mladić u šarenoj kapi,
Odveć neuredne brade,
Bit će njen glavni akter.
Lutalica u potrazi,
Pjesnik kao i ja.
Pogledi će nam se ukrstiti,
U blagonaklonom razumijevanju.
Prije no što svaki od nas ode,
Ispunjen osjećajem nenadane bliskosti.
Odlučila sam…
Ali psi su dan ranije rastrgali prijateljičinu mačku.
I ko zna šta sve ne piše u čičinim novinama.
A iz mene se tek ponekad razliju boje,
Potaknute nečim,
Kao reakcija na hromatografskom papiru.
Moj koloritni atavizam bori se
Sa nadrealnim porivom iznutra,
Da sve ima smisla u besmislu prosječnog.
I prečesto gubi bitke.
Pa okrećem glavu od mladića.
Nemam dovoljno šminke da prikrijem jaz u duši.
U svoju odbranu opet pišem pjesmu o sebi.
Njemu nikad nije ni bila potrebna.
Libre
Negdje
na Obali Bjelokosti
Crni dječak suši sjeme kakaa.
Luksuz čokolade mu je sasvim stran.
A tropsko voće,
s naljepnicom iz Ekvadora,
putovalo je više no što ću ja za života.
Osmijeh na licu uličnog svirača sa harmonikom,
Srazmjeran preziru u očima debele dame,
U bundi krojenoj od krzna oderane divlje zvijeri.
I pjesma, o oslobađanju, nabacana,
Na flourescentnom papiriću za memorisanje,
U čitaoni.
Uz snove
o Aurori Borealis,
Te ljude zarobljene istim imaginarnim okovima,
Okus slobode,
Jednako je stvaran kao i čokolada.
Sa broda usidrenog u luci mašu nam
Paul Gaugin i Ukleti Holandez.
Smiješe se sažaljivo
Dok ja berem voćke kakaa
I pružam ih dječaku,
za sušenje.
Bijelo
Pričaš mi
O praznim papirima,
Pričama koje se mogu
Pisati na njima,
Slikama koje se mogu
Slikati na njima,
O djevojčicama
Koje ih šaraju
Vodenim bojama,
U snovima.
Pričaš o meni
O bijelim papirima,
Tome
Koliko sad žarko
I ti želiš taj papir,
Da bih ti
Pružila jedan.
…
O bjelini.
A kad te pitam
Da li bi je
Mogao ocrniti,
Samo me gledaš,
Ćutiš.