MILOST SVAKODNEVNOGA UOBLIČENJA
Taj dječak, koji je stigao iz davnih i dalekih
predjela nade, s mišlju na obećanja blistava
što mu ih je Svevišnji zadao, taj dječak – to si
bio ti.
A sad si prigušena žiška, koja obasjava
tek vlastiti krug, koliki kišobran zaprema,
jer spoznao si, nakon svih izdaja i razobličenja,
da je Majstor misao zavještao samo onome
za kojeg nikad nije umro ni jedan Krist,
isključivo onome kojemu ni jedan Budha
nije pokazao put.
Jer, iako skrivena, staza je jasna: od ništavnosti
ka zvjezdanome arhetipu.
U toj kušnji – ili ćeš propasti, i stalno se
opet raspadati, kao u džehennemu grešnik
vazda ponovo gorjeti, ili ćeš razumjeti:
ti si svoj Svevišnji, i samo je tebi data milost
da doslutiš moć vlastitog uobličenja.
Uvijek iznova, sa svakim svitanjem, svaki put
drukčijega…
(29.9.2015.)
BESLOVESNO
Izbrojivi jesu dani
čak i stepenice što ih
beslovesno savladava
ne misleći ni o tome
zašto vidi sebe sama
svakodnevno dok se
uspinje i stropoštava
(17.7.2016.)
RUKA IZ GROBA
Ruka, gle – to je ruka! Je li ruka…? Ako jest,
kako znamo da je ruka? Trebalo bi, prije svega,
vidjeti ju, što bi značilo da imamo oko. Ali ako
oko vidi ruku, kako ono može znati da upravo
vidi ruku? I kako oko može znati da je ono oko,
pa da, k tome, još i gledati može?
Da se zove oko – kako zna, i ko ga uopće
zove okom? I kako oko vidi: šta je ono kroz što
oko gleda? Ako, ipak, nešto gleda, kako da nešto
kroz što gleda okom zove?
Ali, dakle, već postoji oko. Zvat ćemo ga tako:
oko. Pristat ćemo sad i na to da nešto kroza nj
gleda. Ali ko smo mi – kad tako govorimo da
na nešto tobož pristajemo? Pristajemo i zborimo,
dakle postojimo…?
Evo kraja: nema mogućnosti ništa da shvatimo.
A ruka…? Ona koju na početku opazismo –
šta se zbilo s njome sada kad ne znamo ko smo,
a kamoli čime ju i kroz što ugledasmo? Ta ruka,
ako je ruka, i ako se tako zove, ako ju uopće
uočismo, ako gledamo, ako imamo oko, ako jesmo.
Ako jest ruka, oko, gledati imenovati, zvati, biti.
(30.9.2016.)
IZ DNEVNIKA
Umoran, beznadan, kročim sve teže,
misao olovom sumorne stapa stope,
nogu uz nogu kao sindžir spreže,
desna se s lijevom spletena koči,
no sunce, jarkū, istu mi varku toči,
pa, opet, zanesen, mlade sanjam galope –
šta li je bolnije, šta gorče, šta teže žeže:
surova java – ili krasne snovida mreže?
(august 2016.)
EPITAF
Šum tupoga besmisla
glagoli olovnog beznađa:
kako teče vrijeme –
sve je manje
razloga da umrem
