Do posljednjeg crvenog zrna Pretapamo plavu i smeđu nutrinu, doručkujemo mlijeko i stolnjak do posljednjeg crvenog zrna. Postat ćeš moja opsesija, banalno kao makadam ljeti potpetice cipela čitat će mi Emila Zolu između redaka zapamćeni su obrisi tvoje košulje. Darovao si (sada) i mojoj ruci crni kamen vremena, kubus grada, poderotine dana, oplatu zdjela, dahtaj psa. Dug vijugav put, tračnice, u čelo ubod sunca u brid noge i u čitav svijet od stakla. U žrtvu prosuto sjeme ranjeno koljeno prelomljen je list. Uvijek učim kako iznova do raspuknuća gledati tvoje lice, u emajl oka do koncentrike tame izgaranja posljednje nijanse, glasno i bez glasa. Izdahnuti, u šumi vjetar će nas sapleti u jedno. Bit će sat, živa, kotač, cink i naravno srce. Otkucati ritam do posljednjeg crvenog zrna. Izrast će bijela noć, pernatim nebom kao atomi letjet će ptice. Zastat će čovjek u sijedom a žene preteških ljepota niz strmu virit će cestu.
