Mnogo stvari mi se mota po glavi sada kada sam došla kući. Kako opasno izgledam u novoj crnoj haljini. Kako se ljudi koji vole smrt u stvari bezveze naslađuju tom činjenicom, kako je čulnost i sama borba koju nosi život isto tako lijepa poput njima lijepe smrti. Nije mi jasno ko još voli smrt… Budala, ludak, čovjek koji nema šta pametnije da radi u životu – da ŽIVOTU, nego da žvaće smrt prije vremena – ionako će te sačekati, nije Epikur baš bio malo dijete, pa da lupa drugačije. Ali eto, reci im to i popićeš jezikovu juhu. A u stvari baš me briga. Sve je ionako besmisleno sem ovog tvog mikrokosmosa koji se rukovodi maksimom – Jel mi on plaća hranu i račune?! Ne. Prema tome…E tu pametnu sam naučila od svoje majke.
Bar sam prestala čitati ovaj horor roman kratkih priča, e da sam znala da ga nikad ne pročitam. Sada bih najradije svaki put kada ga uzmem odmah otišla do w-c-a i prala ruke i to sapunom, ono kao kada ideš s groblja kući, eto toliko su mi se i knjiga i štivo zgadili. Ako je bacim, nemojte se čuditi, jer ne vjerujem ni u šta strašno. Ali baš. Mislim da sam bila jasna u prvom pasusu.
Dakle, ono protiv čega se treba boriti (ŽIV čovjek) je sljedeće: horoskop, kvazi-moda, recepti za kolače i popularna psihologija. Sve ono u što svi zaranjamo od kada otvorimo oči pa do kraja dana. A jeste li shvatili koliko nam sna preporučuju kozmetičke kuće? Dakle, 16 časova traje jedan puder. Od 24 časa, recimo da ustaješ ujutru u 6, spremaš se za posao, ili čak radiš vježbe kod kuće, čitaš nešto ili pišeš, ukoliko ima normalnih ljudi, onda ideš na taj posao, radiš do 4, dolaziš kući u 5. Koliko vremena je prošlo? 11 časova. Dakle, imaš još 5. A već je 5. 5+5 je deset sati, prosto k’o pasulj, i do deset ima da si kući šta god radila pa da skineš taj puder i da se spremiš za krevet. Baš lud dan jel da? Isto tako je zanimljivo koliko nam vremena uopšte ostaje sa „rad na sebi“ nakon jednog radnog dana, a pod navodnicima sam ga stavila jer mi je više pun kofer tog rada na sebi, slikanja starleta sa Baruhom de Spinozom, a naredna fotka je gola guzica, već mi je stalo do ljudi. A ako hoćeš da stvoriš čovjeka, treba da mu daš dom. Šta je dom sada, pitam se pitam…
Dakle od 5 do deset ti treba da planiraš da obiđeš nekog, posjetiš neki događaj, zabilježiš fotku za Instagram da znaju ljudi da si tamo bio, jer ti se kredibilitet ubi ako to ne radiš s vremena na vrijema; da se potpuno napucana pojaviš negdje i potrošiš brdo para na neka pića od kojih se nećeš napiti, ali ćeš se svakako ubiti od dosade zbog dresure koju ti je društvo kao vjernom psu nametnulo. I? Kad ćeš skuvati ručak? Oribati šolju poslije svekra koji nije pustio vodu, a taj dan je samo pio? Kome ćeš reći šta te muči? Jer, rekla si, feministička ženo, pa kako si prošla? Shvatio je, ali odavde ne možemo. Nema se para. A ako želiš pare, onda ustaj u 3,idi Fordom i čisti kafić do pola 6, pa na drugi posao da opet čistim i tako do 2, kući si malo prije tri, u krevetu u 5. I tako… Poštuje te neko, neko ti zamjera opet nešto, ti samu sebe niti poznaš niti ne poznaš, ono za šta znaš jesu poniženja, cijena goriva, mrtvilo auto-puta rano ujutru i samo malo dozvoljen užitak brže vožnje jer tada nema baš nikog, hi hi hi…A dijete… – O izvinite,vi ste majka?… to znači da ne smijete UOPŠTE izlaziti van kuće bez djeteta. Osim naravno da zaradiš. U svakom slučaju – nabiju te na onu stvar ama baš ko poželi. A tebi super, jel da?
O kolačima znam šta znam. Bogami koliko su se druge djevojčice trudile da nešto o tome saznaju ili da prepisuju recepte i druže se sa svojim bakama, ja sam za njih Jet Tila u najmanju ruku. Dakle, vazda sam meljala nešto. Naravno kao siromašni, onoliko koliko si i čega imao kod kuće. Od majčinih drugarica sam uzimala sveske sa receptima pa prepisivala u svoje sveske, pravila eurokreme, urmašice, princez krofne, joj sjećam se kada sam ubudale potrošila deset jaja pa molila drugaricu da mi da svojih deset, tu iz zgrade…da mama ne sazna…jer deset jaja je deset jaja, a moraju se razdvojiti kada praviš neke kolače, a ja nisam… Ali pravi naučni pristup receptima sam otkrila kada sam radila u šivaćem pogonu. Uuu, majčin sine, to je bilo dobro. Samo su se takmičile koja je koji recept isprobala, prepisala, izmislila, donijela da proba, ali samo onima koje su već priznate i prijavljene, naravno. Aha ha, kakvo kolektivno ludilo majko mila…Tačno se pitam kako svi nismo već odavno u Mačvanskoj. I onda ti dođe neki pisac i piše o smrti…Daj oladi ga malo, nekrofilija nije (još) u modi…
Horoskop i popularna psihologija su maltene dva lica iste medalje. Ima nijansi, u prvom se navodno radi o nekim pokretima u svemiru, koji utiču na tebe, a u drugom da je sve do tebe, pa se sada smijem drugima koji se opet smiju jer su našli te popularno-psihologističke tekstove o tome da je za siromaštvo kriv siroma’ sam, jer štedi za crne dane (od čega jebem li vam majku), a to crnilo baš privlači besparicu. Jer biti bez para nije cool. Nije kosmički TOP. Puf… Oduva te gadno. Gledanje u šolju, tarot, rune, natalne karte i pasulj – za pacijente koji nisu već u crkvi. Ništa drugo.
Pa eto to vrati na jednu pametnu koju sam čula večeras na poetskoj večeri. Kaže, nije dovoljno stvoriti nešto, odnosno nekoga, već ga I SPASITI. Odavno ništa dublje, ironičnije, istinitije i bolnije nisam čula. Valjda je to tako sa istinom.
A istina bi bila sljedeća. Postoje dvije i po različite vrste ljudi: Oni potpuno prozirni i u dvodimenzionalnom izdanju koje je vrlo lako prepoznati. A onda dolaze ostale polovine i cijele – drugi tip jesu i nisu ljudi koji imaju dubinu. Samo što kod jednih ta dubina jeste u stvari njihov nemir, vir koji usisava život kako njih samih, tako i svih koji u taj vir uđu. To je apsolutni mrak. Ponekad prikazan živim, što se čini kao ta polovina. Ostaju oni koji imaju istu takvu dubinu, ali mirnu, postojanu, djelatnu u tišini. I osvjetljuje onoga koji u nju uđe taman dovoljno da vidiš sve nijanse te bogate duše. Ovi ljudi su potpuni ljudi. I rijetko se sreću.