Rujan dvadeset i petnaeste. Prošlo (ne)svršeno vrijeme za tamo neke domaće ljude.
U Tovarniku buja gužva ljudi, poznatih bijelih i nepoznatih – nešto tamnije kože; moguće je da je čak bio i petnaesti; možda čak i šesnaesti rujna.
Kroz gužvu se grada probijala četrdesetsedmogodišnja Katarina. Vraćala se u isto vrijeme s posla, iz državne problematične službe, uglavnom potplaćene, ali uvijek s dovoljno novca u novčaniku za sebe i deformiranu dušu grada, prosjaka Đonija, što je strpljivo čekao moment da prođe mimo nj i ubaciti mu sitniš u plastičnu posudu.
Nikad nije doručkovala – za doručkovanje nije bilo vremena; vrijeme je bilo luksuz bogatih i lijenih; tješila se Katarina. Kruh bi kupila tek oko pola četiri poslijepodne, nakon toga bi pripremala ručak, a ostatak dana posvetila okopavanju vrta ako bi vremenske prilike poslužile.
Bez supruga, bez djece, samo s jednim nećakom kojega je odgojila nakon domovinskih tragedija i ponosno odaslala u svijet, jer se u tuđini, vjerovala je njezina nacija – bolje živi.
Da, to je bila Katarina.
Prolazeći središtem mjesta opazi cijelu četu ljudi – pukla je vijest da Sirija napada. Napada? Sirija? Što ovi baljezgaju?, pomisli i zastane. U čudu je promatrala kako ljudi nasrću jedni na druge, kako se boje kože u cijeloj toj gužvi miješaju čineći bujicu panike izmiješanu sa strahom. Nije zdravim umom shvaćala čemu nasilje i naguravanje.
Tim ljudima treba dati kruha… i vode…, pomisli opet nekako naivno. Jedan ju je prolaznik grubo odgurnuo ramenom i našla se na tlu. Iz torbe su joj poispadale uobičajene ženske stvarčice koje odmah pokupi pa podigne pogled.
Ukazalo se pred njom tamnoputo zbunjeno djetešce od nepunih pet godina. U gužvi, s prstićem prislonjenim na donju usnu, bosih malih nogu i prljave odjeće, s razbarušenom kovrčavom kosom – promatralo je začuđeno razjarenu raju oko sebe; zbunjeno, nevino, naivno, neiskvareno – gotovo čisto. Kao suza.
Ne razmišljajući previše, Katarina odmah ustade i posegne za djetetom. Povede ga potom u stranu, dalje od histerične gomile.
– Lijepo moje, milo moje… – pomiluje umrljani djetetov obraz i pogleda mu u ispupčeni trbušćić: – Dječače mileni, a gdje su tvoji? Jesi li jeo šogod? – promatrala ga je pokušavajući zaustaviti pritiskanje u grudima, neobjašnjivu težinu i materinski plač, ali brzo se sabere i povede dječaka u policijsku postaju kako bi ga, kao izgubljenog i pronađenog – zabilježili. U čekaonici su čekali dugo, jer su se svi službenici represivnog aparata bavili baš izbjeglicama iz ratom napadnute, zastrašene i na rubu aktivne makrogeneze uništenja udaljene države na Bliskom Istoku.
Vidjevši da od čekanja nema koristi, uhvati samozatajnog dječaka pod ruku i povede ga kući.
Nahranila ga je, okupala i uspavala. Nastojala se smješiti, ne pokazati zabrinutost, ali dok je ležala u krevetu i osluškivala noć na sedamnaesti (ili čak šesnaesti) rujna, obeća prešutno nešto sebi i Ocu nebeskom.
Tako ću učiniti.
Idućega je dana Katarina ranije otišla s posla, objasnivši prije svega situaciju svom nadređenom. Nije bio oduševljen, ali pustio ju je da se bavi djetetom bez roditelja. Znala je ipak da taj čovjek ima dušu. Na istom je mjestu, kao i jučer, u vrevi, gužvi i općoj zbunjenosti mjesta, ponovno ugledala dijete od nepunih pet godina – ovoga puta djevojčicu – tamnoputu, zbunjenu, bez suza na nevinom licu. Bez razmišljanja pođe, probije se do djevojčice, uzme ju u naručje i potrči prema stanu. U policijsku joj postaju nije palo na um poći, gubiti vrijeme na čekanje i evidentiranje dok je dijete ostavljeno, gladno i od dugog puta umorno.
Trećega dana, osamnaestog (ili sedamnaestoga čak!) rujna, Katarina objasni ponovno šefu što je na stvari – on iznova popusti i pusti ju prije podneva kući da se brine o djeci svijeta.
Gužva, raja, graja, pokoji vrisak muke i horda ljudi – domaćih i tuđih – prolazili su ulicama noseći sa sobom narušenu etičnost, pojačavajući dramatičnost cijele situacije.
Katarina se probijala do središta općine, gledajući u pravcu mjesta gdje je pronašla ono dvoje dječice.
Na istom ju je mjestu, na bijelom kamenu s crnim obrubom čekalo treće dijete. Ovoga puta uplakano, uzrujano, u izderanoj odjeći, s jednom tenisicom na desnoj nozi. Na lijevoj tenisice nije bilo – samo uprljana svijetla čarapica.
Priđe mu sigurno, a šestogodišnji joj dječak obgrli koljena i gorko zaplače.
– Ne brini, malo moje… Katarina je tu – odvrati samouvjereno, gordo, snažno, zagrli dijete i podigne ga nebu: – Katarina je tu.
Zaredali su se tako dani. Do 22. rujna dvadeset i petnaeste, u Katarininom se stanu smjestilo desetero djece. Od redovnog je posla ubrzo odustala, umirovila ga iako nadređeni zbog toga i nije bio baš najsretniji. Ali, čovjek je imao dušu.
Toga dana pobrinula se za deset mladih duša što iskusiše najgoru hranu rata – velikog i razornog neprijatelja eventualne ljudskosti. Teško joj je bilo toga datuma, zapravo. Dok im je dijelila kruh, tako načičkanima po stanu; prisjetila se ružnih bijelih traka u ludo doba devetnaest devedeset prve, krvoprolića i masakra na tlu Tovarnika, šezdeset i osmero poginulih u prvom ratnom zamahu, zaklanog svećenika te svoga brata i supruge mu – oca i majke dalekog joj nećaka…
Gledajući u lica i oči žrtava, djece koja su je okruživala, prisjetila se svih koji su Tovarnik napustili, na ovaj ili onaj način, iz ovih ili onih razloga; svih koji su plakali i još uvijek plaču za izgubljenim bližnjima, uništenim sjećanjima – okrhnutim i zauvijek obilježenim dušama.
Vama to ne želim, mali anđeli, pomiluje dvoje sedmogodišnjaka i donese im mlijeka. Katarina je u očima drugih neprimjetno rasla i ubrzo zemljom pukne vijest o ženi – dobroj Katarini – koja „skuplja“ ostavljenu sirijsku djecu i pruža im utočište.
I Vlast je reagirala poprilično brzo.
Mislila je da će joj vojska ili policija banuti na vrata, oteti djecu i nekamo ih zatvoriti. Zarekla se pred Bogom da će to učiniti preko nje mrtve, ali uslijedilo je još veće iznenađenje. Vlast, koja je glasila za nemilosrdnu i odanu vlastitoj propagandi, pohlepi i koristi, Katarini je na korištenje ponudila veliku trokatnicu na rubu Tovarnika – najprije napuštenu – u samo dvadeset i četiri sata obnovljenu (jer se moglo, kad se htjelo). Nepovjerljiva u prvi i drugi mah, skupljala je svijetle plave oči čekajući kad će tko od foteljaša zatražiti zgradu natrag, glas na izborima ili protuuslugu.
Ipak pristane preseliti onamo djecu i nešto svojih stvari, jer je već dvadeset i trećega pronašla još četvero ostavljenih…
Do sredine hladnog studenog, trokatnica je imala preuređeno potkrovlje i dobra se Katarina sasvim sama brinula za pedesetero djece; točnije, ni sama više nije bila sigurna koliko ih je. Neki su dobri ljudi, uglavnom siromašni (a najbogatiji), ostavljali hranu, higijenske potrepštine i ostalo potrebno pred trokatnicom. Neke je bilo sram dobrih svojih djela pa su preodjeveni kupljeno samo ostavljali i odlazili – dok su ostali željeli znati kako se Katarina u svemu tome snalazi. Svake noći lijegala je s istim ispravnim motivom, svako se jutro s njim budila i pomagala do kraja dana.
Vijest o dobroj Katarini proširila se do metropole, centra države.
Jednoga su se jutra novinari televizijskih kuća sjatili pred trokatnicom i sirota se Katarina u nije snašla. Objasnivši svima da ona i dalje traži roditelje dječici ostavljenoj usput i da nikoga ne osuđuje – postade i sama, kao dobra Katarina, simbol dobrote Tovarnika, Republike, ali i šire.
Idućega joj se jutra javilo nekoliko žena iz raznih krajeva domovine. Bile su joj voljne pomoći. I dalje nepovjerljiva, odana dobrobiti djece i svom srcu, dobro je razmislila i zaključila kako ne bi bilo zgorega da joj se još tko pridruži u misiji.
Telefonski poziv nećaka Domagoja tog ju je dana iznenadio i uznemirio:
– Teta, jesi li ti normalna? – prva je to bila rečenica u razgovoru, bez prethodnog pozdrava. Ona je šutjela.
– Kako nisi svjesna da će Sirijci naseliti Europu, dobiti tihi rat nad cijelim kršćanskim Zapadom bez ijednog ispaljenog metka?! Znam da im nesebično pomažeš, ali sjeti se što sam učio! Šestodnevni rat! Sirija i Jordan! Teta, to nije dobro! Ondje stalno ratuju! Ti pomažeš budućem teroristima, raznijet će nam Europu, od nje će možda ostati komadići! Što ti je?!
Dok je on, profesor povijesti i francuskoga jezika u Parizu žučno rasipao svoj strah, nepovjerenje i možda dio istine; Katarina je promatrala kako se dječica igraju doniranim igračkama, kako se smiješe, tu i tamo zagrle; kako jedni na druge paze jer nikoga drugoga, osim nje nisu imali. Ona sama nije opazila razliku između domaće i strane djece. Svi su u njezinim očima bili isti. To su bila djeca – anđeli.
– Domagoj. Puno te volim i čuvaj se – odvrati mu mirno.
– Teta, razumiješ li ti mene što ti govorim?!
– Ti ne razumiješ… Ništa ne razumiješ. Pozdravi ženu, čujemo se – završila je razgovor sasvim mirno i pritisnula na bežičnom telefonu gumb za prekid veze.
Idućih je dana u Tovarnik pristiglo još desetero djece i Katarina je poslala upit Vlasti o preseljenju u kakvu veću zgradu. Djece je doista bilo mnogo, a svakome je nastojala pružiti sve što je bilo u njezinoj moći. Trebalo je još slobodnoga prostora. O njihovim roditeljima nije toliko brinula; nije, zapravo, imala ni vremena i o tome misliti – djecu je trebalo odmah zbrinuti.
Dobroj Katarini pridružile su se Jelena, Martina i Sonja; sve odreda gospođe njezinih godina, s vjerom u dobro i nadom u bolje. Katarina je na svemu bila zahvalna, nadajući se da među ženama neće doći do kakvog nadmetanja ili ljubomore, kako je to znalo biti na poslu – među gospođama s visokom školom.
Prvoga prosinca, uvečer, Katarina je za stolom promišljala o Vlasti, čiji je telefonski poziv čekala od dvadeset i sedmoga studenog. Upit za zgradom je poslala; razmislila je o ručku idućega dana, o tanjurima, krevetima, madracima – svemu što je mogla nabaviti.
Evidenciju je o svemu vodila sama, sistematično i precizno. Dobrota, u pravilu, nije poznavala petka ni svetka. Svaki dan čovjek je pod okom Boga imao biti dobar, kako bi se pred san mogao pogledati u zrcalo i mirno usnuti.
Zazvonio je telefon, otkucalo je pola deset; možda je čak bilo i petnaest minuta do okruglih deset.
– Halo? – Katarina se javila.
– Halo? Jesam li dobila dobru Katarinu? – upita ugodni glas s druge strane telefonske linije, na čudnom jeziku koji je razumjela.
– Da… Ja sam. Katarina pri telefonu – zbunjena, odgovori na tom jeziku.
– Drago mi je, dobra Katarino. Dobra Ajše je, iz Njemačke – žena s ugodnim glasom se predstavila i nastavila: – Čula sam o vama na vijestima, sve televizijske kuće izvještavaju. Vidjela sam da primate, čuvate i brinete o sirijskoj djeci. Hvala vam na tome.
– Nema na čemu… – zbunjeno će Katarina: – Ali… zašto zovete, dobra Ajše?
– U svome stanu, u svojoj zgradi koju sam dobila na korištenje brinem o šezdesetero hrvatske dječice. Nailazila sam na njih uvijek na istom mjestu u zadnjih nekoliko mjeseci, uvijek u isto vrijeme. Odlučila sam se za njih pobrinuti, kao i vi za… našu djecu – govorila je dobra Ajše smireno i jasno.
– Ne znam što reći… – Katarina nije krila zbunjenost.
– Imam prijedlog, dobra Katarino. Što kažete da svako dijete pođe svojima? Lakše ću im pronaći roditelje, kao i vi svojima. Na kraju krajeva, govorite istim jezikom. Naša djeca pripadaju nama. Kao i vaša vama. Njemačka je samo raskrižje za ono što ih čeka dalje. Vaši nisu toliko daleko od kuće, kao naši. Vaši nisu izbjegli, samo su ostavljeni i prepušteni sami sebi, ali i meni.
Katarina se zamislila. Gospođa je Ajše s druge strane djelomično bila u pravu, to nije mogla poreći. S druge strane, Katarina se, kao i ostale žene, povezala s dječicom, brinući danonoćno o njihovoj skrbi.
– Dobra Ajše – započe Katarina sigurno: – Zapisat ću vaš broj i javiti vam se uskoro.
– Nema problema, dobra Katarino. Ovaj jezik samo vi i ja, zapravo, najbolje razumijemo – završi dobra Ajše i spusti slušalicu.
Katarina ustade od stola, približi se prozoru i pogleda u noć.
Bože, povedi me. Pokaži mi kako dalje, zamolila je nebo najiskrenije i nastavila promatrati prosinački crveni mrak.
U daljini sjevnulo je jarko svjetlo. Pograbila je naočale sa stola, jer bijaše kratkovidna, pa pogleda kroz crnilo.
U noći se zavijorila, na zgradi nasuprot trokatnici, golema trobojnica sa šahovnicom i okrunjenim grbom u sredini.
Znala je dobra Katarina – što učiniti.