Srđan je umro. Majušno telo koje je bio on, sad je hrpa koječega hladnog i nepomičnog. Scena u kojoj uspaničeni medicinski radnici utrčavaju u bolesničku sobu i uz izraze saosećanja i nebeske patnje pokušavaju da od ravne crte na uvek zelenom monitoru naprave cik-cak liniju koja radosno bipće život izostaje. Puštam ga da leži. Zamišljam kako mu se duša uzdiže iznad nosa, ljubi ga u čelo i odleće. Zamišljam kako propada kroz nagoretinu u dnu kreveta i klizi u podzemlje. Prekine me devojka u beloj uniformi. Zanima je da li je sve u redu. Klimam glavom. Administracija koju kadaverčić povlači za sobom me plaši. Htela bih da pobegnem.
Ustanem i priđem majušnom nosu i pomalo razmaknutim usnicama. Iz njih – tišina. Pomilujem ga po glavi, a kosa mu spadne na slepoočnice i čelo kao pokošena trava. Najradije bih samo otišla, ali znam da ne smem. Suze mi, ipak, kreću, čim stupim na laminat hodnika, tražeći sestru, mrmljajući konačnu izjavu. U lavirintu tumarajućih bolesnika, masnofarbnih zidova, kloparavih klompi i morbidnih invalidskih kolica, pronalazim je. Suze, upaljene beonjače i zajapurenost mog lica dovoljan su joj mig.
Viče nešto, a onda u sobu dotrčava i doktorka, vazda okasnela i nepotrebna. Konstatuju smrt, izjavljuju saučešće, odvoze maleckog na krevetu na kojem je i umro.
Treba sići u mrtvačnicu.
Na groblju svi plačemo. Kažu, najgore je kad umre dete. Kad premine neko star, nije bitno, naživeo se. Ali kad umre jedan potencijal, onda je katastrofa. Mislim da svaki život vredi podjednako ili ne vredi nijedan. Treba se, već jednom, dogovoriti.
Najzad, sama. Prestali su telefonski pozivi, internet poruke, telegrami (nisam znala da ih ljudski rod još uvek koristi, ali kad je poštar zakucao i predao mi ceduljicu-saučešće, razuverila sam se), insistiranje rodbine i prijatelja da mi se nađu, da budu pored mene. Sve je utihnulo. Nema ni njega da viče iz susedne sobe ili da me zove iz bolnice. Da zahteva. Nema, čini mi se, više ničega, do mene same. Ta pomisao mi toliko popravi raspoloženje da se nasmešim, pa nasmejem. Smeh praska kroz prazan prostor, kao da me stan osuđuje. Primirim se, bespotrebno obazrem, pa odem na malu terasu.
Oduvek sam želela da tu postavim stočić i barsku stolicu, pa da ujutru pijem kafu, gledajući u niske niskih kuća, krovove koje presecaju mačke, grotla odžaka, krošnje, ljude.
Najbliži salon nameštaja je na dvadesetak minuta hoda od mog stana. Kola sam prodala, kad je Srđan morao u bolnicu. Komšija koji živi u stanu ispod mog ima kola, koliko znam nezaposlen je – mora da mi pomogne.
Kao da je bio spreman, čekajući moj poziv tik pored vrata. Ubrzo smo u automobilu, parkiramo se u tržnom centru, ulazimo u radnju i razgledamo stolice. Čavrljamo, promičući kraj nameštaja i kućnih potrepština. Njemu se sviđa moja ideja.
Ja vežbam na terasi. To mi je najlepše. Čak i kad je zima. Mada, ne mogu da radim sklekove. Ali dižem bučice i radim čučnjeve.
Zamišljam ga u gaćama, oznojanog, napetog.
Bolje odmah uzmi dve stolice. Onda možeš sa još nekim da piješ kafu.
Dugo mi se niko nije nabacivao, pa ovako direktni udarci crvene moje obraze.
Uzimam, ipak, stolicu.
Komšija mi je sklapa i iznosi na terasu. Stočić koji mi se svideo bio je jedini u radnji, pa sam ga ponela nameštenog. Od nameštaja, jedva ima mesta za mene na balkonu, kamoli za njega. Sardinisani na parčetu betona i ograđeni metalnom ogradom, nemamo izbora do da se češkamo jedno o drugo. On je iskusan, pošto ne gubi ni sekund; nežno me grli oko struka, gleda me u oči, smeši se i ljubi mi obraz. Odvoji se od mene, tek toliko da može da mi se nasmeši i očima, pa se spusti na moje usne i tu ostane dovoljno da se one rasklope i puste ga unutra.
Mogao je da me jebe na terasi, ali stid je pobedio želju, pa prelazimo u sobu, na trosed. Ni ne skidamo se. Stiskamo se i gulimo jedno o drugo. Dršćemo. U meni je, krut i popunjavajuć, a ja sam vlažna, vlažna. Kao klinci. Na brzaka. Odmorimo se, popijemo sok, pa razmestim kauč, skinem se, skinem njega, pa se jebemo na miru, dugo i dobro.
Opet ćućorimo, ovlaš zagrljeni, i dalje znojavi i zadihani. Napolju je toplo, kraj maja, savršeno vreme. Želela bih da trčim. Dosta mi je kurca. On, međutim, ne odlazi. Nema veze, zabavan je.
Zanima ga ko je to na slici kraj televizora. Kažem mu da je to moj skoro preminuli sin. Ukruti se. Ohladi u trenutku. Podigne i oblači.
Izvini, nisam znao. Nisam video umrlicu.
Nisam je ni stavila.
Opsuje me. Mrmlja. Pitam ga da ponovi, ali to ga razbesni; psuje i grdi me kao da sam dete. Ode, treskajući vratima.
Milan me zove već danima. Srđana je viđao retko, možda jednom mesečno. Plaćao je alimentaciju i za to mu hvala. Ostavio nas je na miru. Nije pravio scene. Upornost i sebičnost, koje sam lako utišavala stiskom dugmeta telefona, nemaju granica. Posle duge zvonjave, otvaram vrata i vidim ga kako se cupkavo okreće oko sebe na otiraču, kao da pokušava da vidi da li ima nešto okačeno na leđima.
Ne javljaš se na telefon. Morao sam ovako. Treba da popričamo.
Ne vidim zašto i o čemu, ali puštam ga unutra. Ne nudim ga ničim, ne bi li što pre otišao. Međutim, on seda na fotelju, zvera oko sebe, naručuje mi kafu i prilazi Srđanovoj slici na polici kraj televizora, uzima ram i prinosi ga naočarima. Pipka staklo, prevlači malićem po njemu, pa mi pokazuje sivkast kraj prsta.
Ti ne vodiš računa ni o sebi.
Stojim, prekrštenih ruku, u kontrapostu, šireći oči zahtevam da ostavi ram i kaže šta hoće.
Bio sam na groblju. Kod Srđana. Tamo je sve zapušteno.
Nastavlja u tom smeru: on je stalno na putu, često predaje van zemlje; trebalo bi ja, pošto sam mu majka, da se brinem o grobu; ako mi je to prevelika obaveza unajmiće nekog da sređuje; ne razume kako sam tako sebična, kako mi nije stalo.
Toliko mi je dosadan da prestajem da ga slušam; svodim ga na tinitus, čekajući da ga neki novi šum preklopi i nadjača. Posle monologčine, primeti da ga ne zarezujem, pa lupa šakama i zahteva pažnju.
Ti si zla osoba!
Beži, konačno, zaboravljajući prašnjavi ram u desnoj šaci. Zaključavam vrata. Nadam se da mi iz pakosti neće vratiti ram. Da je to to. Da se nećemo više videti.
I nismo. Sigurno je prošlo godinu dana od njegovog pridikovanja. Poslao mi je poruku da je unajmio nekog dedu koji čisti po groblju. Nije napisao da treba da platim, pa mu nisam ni odgovorila.
Komšija je odlučio da i pored dobrog seksa ne razgovara sa mnom. Srđan utiče na mene i iz groba. Kako muškaraca ima na sve strane, ne nedostaje mi mnogo. Trčanje i dobra ishrana me pretvaraju u zgodnu ženu. Lepote mi nikad nije manjkalo. Platu trošim samo na sebe, pa sam nabacila i dobru garderobu. U ogledalu se jedva prepoznajem. Još se nisam navikla na novu sebe.
Godišnjica Srđanove smrti je jedini dan u godini kad mislim na njega. Datum, sat pa i minut urezani su mi u mozgu i ne mogu protiv tih sećanja. Umesto da ih potiskujem i mučim sebe, dajem im oduška, puštam ih anualno u svoj novi život i s radošću prebiram po starim slikama iz škole, s letovanja i zimovanja, kad je bio bebac u dupku, kod babe i dede. Taj dan je za njega i mene. Isključim se sva. On i ja ponovo. Čak i plačem. Na groblje nipošto ne idem.
Otišla sam na groblje. Danima sam razmišljala o tome i na kraju prelomila – treba udovoljiti slabostima. Prošlo je šest godina, pa dugo tumaram među nadgrobnim spomenicima i drvenim krstačama, ali Srđanovo grobče ne mogu da nađem. Ipak, namerila sam se da počistim grob i ima da počistim grob.
Deda kojeg je Milan unajmio je ili umro ili uzima pare, a ne radi ništa. Sve u prašini, guanu, iskidanim listićima, blatištu, pikavcima. Raka pored prljavog mermera je sveža, mora da su ucveljeni stajali i po ovom grobu jer se vide otisci cipela.
Odlažem platnenu torbu na zemlju. Čučnem kraj torbaka i izvučem baštenske rukavice koje preko prstiju imaju zaštitu od tačkaste gume. Šakama čupkam travuljinu i čistim gromulje oko ploče i s nje. Vadim plastičnu bocu iz torbe. Odlazim do česme, napunim je vodom, pa se vratim i poprskam ceo grob. Uzimam dve krpe i brišem mermer. Treba mi još jedna flaša vode, kako bi pokrov i nadgrobna ploča blistali. Uzimam treću, čistu krpu i brišem sve vrlo detaljno, kako se od toplote ne bi stvorili ameboidni okviri kamenca. Ponela sam i metlicu, pa pokušavam da što više očistim blato koje se razbaškarilo oko groba. Pritom, dižem prašinu, pa opet idem do česme, nanovo polivam, trljam, perem, brišem.
Sve je, najzad, cakum-pakum.
Htela sam da budem sasvim sama, zato nisam ponela mobilni, pa ne znam koliko je sati. Na groblju nigde nikog. Sunce se sve više spušta. Mora da je prošlo bar dva sata, od kad sam stigla.
Popakujem sve u ceger, pa se uputim ka izlazu. Napetost u bešici je nepodnošljiva. Obazirem se. Razmišljam, da li kapela ima ve-ce? Ako ga i ima, nemam vremena. Pocupkujem iza velikog drveta, skrivam se od same sebe. Spuštam ceger i gaće istovremeno. Podižem suknjicu. Puštam mlaz. S obe ruke se pridržavam o drvo. Preko kore, dve crvene bubice idu spojene u plesu parenja. Smešne su jer se svako malo spotiču o hrapavu koru. Mlaz oslabi, pa nestane. Najzad mi je lakše.