POGODI KO DOLAZI NA VEČERU
Lijepa ženo Tvoje držanje kraljice … S tvojim osmijehom spokoja Nosiš misteriju S planinskog vrha Prkosiš crkvenim starješinama Koji opisuju i brkaju Tapiseriju tvoje istorije S druge strane okeana Do ove ovamo… Ester Nirina, „Mnogostruka samoća”
„Pa šta sad možemo?“ pita Sena, „iznajmljujemo mu sobu na plaži već dvije godine zaredom. A on je dobar mušterija, un bravo ragazzo. Fin čovjek, miran.“
Sena pauzira i pogleda Šej kao da čeka da njegova žena uskoči sa svojom američkom agresivnošću i negira mirnu prirodu debelog Francuza, Žila. Ali Šej se perverzno ustrajava od učestvovanja u uobičajenoj koreografiji i, popivši gutljaj vode s limetom i ledom, pogleda svog muža blago ispitivački, znajući da ga to mnogo više nervira. Sena je umoran i neraspoložen. Upravo se vratio s dvodnevnog izleta katamaranom duž obale Ambatozavavija, gdje je lovio ribu i gdje je divljačko, subekvatorijalno sunce njegovom inače neuništivom italijanskom tenu dalo gorući neonski sjaj, pa je sad iste boje kao nebo iznad Finoanskog zaliva u sumrak. Muž i žena stoje na verandi Crvene kuće i vode diskusiju o pitanju bontona. Ili pitanju etike?
Uznemiren, Sena nastavlja: „Znaš da je većina gostiju jutros otputovala i bilo bi čudno ako ga ne pozovemo da večera s porodicom. Pobogu, pa to i jeste table d′hôte. Ali sad je ona s njim…Pa eto, ti odluči…“, reče on i naglo ustavši s pletene stolice, odgega se bos preko sjajnog tamnocrvenog poda u pravcu stepenica njihove spavaće sobe radujući se blagotvornom tuširanju. „Na kraju krajeva, ti si gospodarica ove kuće!“ doviknu preko ramena glasom nekoga ko ispaljulje uništavajuću repliku. Rekao je to na italijanskom i riječi odjeknuše ispod visokog slamnatog krova: „Sei tu la padrona di casa!”
Šej se nasmija i namjesti dublje u stolicu, prekrsti ruke iznad glave i pogleda uvis prema sjenovitim gredama, gdje je grupica gekona iz zasjede lovila leteće kukce. Ona se već obukla za večeru. Nosi dugu, tanku, lanenu haljinu iz Milana koja prianja za njenu svježe istuširanu kožu, vlažne kovrdže su joj svezane na vrhu glave, teška berberska narukvica je jedini komad nakita: to je ležerni, evropski stil za plažu, koji je prisvojila prije mnogo godina, kad se udala za Senu i postala dio italijanskog svijeta na ljetovanju.
Oko nje, na velikom otvorenom prostoru, na verandi i u velikoj sobi, koje čine srce kuće, kreću se radnici dok vrše svoje večernje dužnosti – pale lampe, navlače teške zavjese od štofa za jedra, koje sad razdvajaju unutrašnji prostor od vanjskog, donose spirale protiv komaraca, zatvaraju grilje u spavaćoj sobi, postavljaju sto za večeru – dužnosti koje su postale ritual u dvadeset godina otkad su Sene prvi put došli na finoansku plažu. Šej je pomogla u uspostavljanju ovih i drugih kućnih rituala. Većina sobarica, vrtlara i noćnih čuvara rade ovdje već nekoliko sezona i komuniciraju s njom jednom rječju ili gestom.
Svi znaju šta se od njih očekuje, misli Šej. Izuzev mene u ovom slučaju. Ovo nije prvi put da joj Sena podmuklo prepušta zadatak rješavanja dileme svojstvene za Madagaskar. Ona sad ima osjećaj da mora navigirati ne samo struje italijanskih, francuskih i malagaških pravila ponašanja, već i univerzalne kolonijalne tradicije, koju je ona nekad smatrala izumrlom, ali koja je i te kako još živa.
Problem se odnosi na jednog gosta hotela: Žila iz Arla, korpulentnog, sijedog dispečera za kamione koji već dvije godine dolazi na Naratrani u martu i septembru da peca ribu. Očigledno udovac ili razveden, ko već zna, on ostaje nekoliko sedmica, uvijek s mnogo mlađom malagaškom ženom – to je svaki put neka druga, a on ju je pažljivo izabrao u jednom od lučkih barova. Obično njegove posjete ne budu u isto vrijeme kad i Senini porodični odmori, ali ovaj put je stigao ranije, krajem avgusta, dva dana prije njihovog povratka u Milano. I s njim je njegova trenutna konkubina, odnosno aktuelni problem.
Šej zna sve o Žilu od Merinca Herija, menadžera koji trenutno vodi poslove Red Hausa za njih. Heri, homoseksualac nježnih uglova lica, melodičnog glasa, upalog i sušičavog grudnog koša, kaže da je Francuz najbolja vrsta gosta: veseo, podašan s bakšišom, cijeli dan lovi ribu, cijelu noć je vani, to jest pijanči u bilijar klubovima i diskotekama. Heri priznaje da Francuz ima grube manire i da je glasan – uopšte nije diskretan kao što Sena tvrdi – ali je miran u smislu da je bezazlen, ne pravi probleme. Ne opija se dok ga ostrvski lopovi ne pokradu, ne drogira se, ne ganja djecu. Zapravo, on je najbolji od okorjelih starih Francuza, Nijemaca ili Šveđana koji dolaze na ostrvo van sezone, u potrazi za seksom ribom iz dubokog mora. Žil odabere jednu djevojku odmah po dolasku, kupuje joj poklone, razmeće se njome, pokazuje je po klubovima i onda joj pred odlazak širokogrudo plati.
Pansion Crvena kuća, kao i svaki drugi hotel na ostrvu, po pravilu ne dozvoljava prostituciju, ali nemaju pravilo koje se odnosi na parove. Šarmantni, ležerni pansion ima samo 8 soba, a posluje najviše kad su Sene i njihovi prijatelji u Italiji. U slučaju da mali broj gostiju odsjeda istovremeno sa Senama, onda svi jedu zajedno za velikim stolom na verandi. I to veoma dobro: Hova kuhar, kojeg je Šej zaposlila, izučio je zanat od Italijana, vlasnika restorana u Mahadžangi i sprema italijanske, kreolske i poneke američke specijalitete (južnjačka peciva i čizkejk od limete). To je dio opuštene atmosfere ovog mjesta i povod oduševljenim komentarima na stranicama za putnike koji vole putovanja off the beaten track. Obično i Sene uživaju u ovim večerama. Proveli su neplanirane večeri s posadama čarter aviona, dobrovoljcima Mirovnog korpusa, australijskim jedriličarima, paleontolozima u potrazi za miocenskim fosilima, malagaškim porodicama iz gorskih predjela, Indijcima s Mauricijusa i Reiniona na medenom mjesecu.
Sanjivu, pomalo melanholičnu, atmosferu kraja ljeta ove kasne avgustovske večeri, iznenadno je okupiralo pitanje koje treperi u zraku: neugodno pitanje da li se može sjediti za istim stolom s mladom malagaškom ženom, koja precizno rečeno nije baš prostitutka, ali je za to druženje sigurno plaćena.
Šej je iznervirana zbog više stvari: prvo joj smeta Senino licemjerje, koji sam sebe smatra osobom otvorenog uma. Kao većina starih muškaraca koji ovdje imaju ljetnikovce, on je dolazio sam van sezone i prisustvovao večerama na koje su ga pozivali drugari čije su porodice daleko: neobuzdane fešte na kojima su se nalazile i malagaške djevojke iz barova i klubova. Šej ovo zna zato što joj je Sena ispričao – nasmijavao ju je prepričavajući skandalozne događaje. Ona ne zna da li da vjeruje ili ne vjeruje u to šta je on radio, ali barem joj je nešto ispričao.
Međutim, sad kad je njegova žena prisutna, kad su Robi i Augustina pozvali školskog druga iz Milana, uokviren u svoj porodični život, on se odjednom poziva na staromodnu evropsku podjelu na monde i demimonde, svijet i polusvijet. Na dobre i loše žene. Ovo zasjenjuje sve što se dešavalo do sad. Ona bi ga puno više poštovala kad bi se mirno prisjetio razuzdanih večeri koje je opisivao u prošlosti i jednostavno zatražio njenu saglasnost da nikoga ne pozovu na večeru u Crvenu kuću. No, on se pretvara da je ovo velika odluka i da taj teret leži na njoj.
Dodatno je iritira Herijev diskretni prijedlog da postave poseban sto za Žila i njegovu djevojku na maloj terasi van sobe koju je Žil iznajmio. Lijep sto, razumije se, s cvijećem: kao za parove na medenom mjesecu kad žele privatnost. Ili bi, kaže on, jednostavno mogli zamoliti par da večeraju u restoranu u selu.
U tom momentu, njena malagaška prijateljica Anželik, dugogodišnja farmaceutkinja iz Sen Grimoa, dolazi po gomilu modnih časopisa i, naravno, zabada svoj betsiljeski nosić u situaciju, kao uvijek, trzajem skida svoje pariške naočale i teatralno gestikuliše dok zaključuje. „Oh, mais non, par les cieux! Takav par ni slučajno ne smije da večera s vama. Ne smiješ dopustiti da tvoja jadna djeca prolaze kroz tako nešto!“
„Oni nisu nježne lale, već odrasli ljudi,“ kaže Šej blago. „Čitav život gledaju seks-turiste na Naratraniju. Nažalost. Autobus Međunarodne škole u Milanu po podne prolazi pokraj prostitutki na uglovima ulica, tako da smo često ozbiljno razgovarali o ženama na prodaju.“
„U kakvom sramotnom svijetu živimo! Uglavnom – ovo nije dobra ideja – loše je i za sobarice, na primjer. Ko će poštovati gospodaricu koja sjedi s barskom djevojkom?“
Šej je već uveliko dosadio značaj koji Anželik i svi drugi na ostrvu pridaju njenoj ulozi gospodarice dvorca. Dok se smatra da je Sena, kao šef, na ljetovanju na Madagaskaru kako bi se odmorio od svog tajnovitog i mučnog posla upravljanja cijelim poslovnim svijetom, od Šej se očekuje da svoje mjesece odmora ne provodi kao turistkinja koja se opušta od užurbanog milanskog života, predavanja, prevođenja i maltretiranja svoje djece gimnazijalaca. Ona je ovdje obazrivi matrijarh i mora strogo kontrolisati radni moral, zdravlje i moralne vrijednosti njene mnogobrojne malagaške posluge, makar to bilo i samo pola radnog vremena. (Zašto je toliko posluge, ona ne zna, ali svaka velika kuća na ostrvu liči na minijaturno selo.) Na Naratraniju ona je automatski uvrštena u one žene koje predano održavaju socijalne, rasne, plemenske i seksualne hijerarhije, nebitno da li su bjelkinje kolonijalistkinje ili malagaške aristokratkinje kao Anželik. Ova idealizovana figura na više načina liči staromodnim italijanskim domaćicama/boginjama koje Sena, rođen u provincijalnom klanu usred rižinih polja u Verčeliju, zamišlja kad kaže padrona di casa. Za nju, američku crnkinju iz akademske kalifornijske porodice, ovaj koncept je uvijek previše zaudarao na robovlasničke plantaže.
Šej je naučila da ova očekivanja ne shvata ozbiljno, da se prema ovoj ulozi ophodi s prividnim poštovanjem dok je na Madagaskaru, a na račun svojih svetih dužnosti kao memsahib, šali se u porukama sa svojom sestrom Lejlom. Međutim, večeras su ove dužnosti dobile supstancu, kao hologram koji se preobrazio u opipljiv oblik. Njene misli se vraćaju na Ameriku, njenu domovinu, još uvijek jasan dio njenog identiteta, bez obzira koliko godina živi u instranstvu.
Sjeća se djedovih prozaičnih priča o segregovanom Vašingtonu, gdje je on kao student medicine hodao po tankoj liniji između dopuštenog i nedopuštenog, priča o mirisu smrti i krvi koji je lebdio svuda gdje su prestupi bili mogući: u autobusima, školama, restoranima, po trotoarima, u pravcu u kojem tamnoputi mladić usmjeri svoj pogled. Misli o svojim roditeljima, koji su marširali u protestima u Birmingemu i Selmi i poslije provodili vikende vozeći se po oblasti Alameda da bi registrovali crne glasače. Misli na svoje strastvene, naivne italijanske studente na Univeryitetu Katolika, kojima daje zalogajčiće Džejmsa Boldvina i Kaunti Kalena. Misli na svoju poluitalijansku djecu, kojima je predano objašnjavala to čudno voće, njihovo američko nasljeđe. Misli kako je nastojala ostati svjesna tog nasljeđa tokom dugih, lagodnih godina života u Italiji, gdje je društvena klasa važnija od boje kože.
Ona zna i znala je od samog početka, da se ne smije odbiti zajednička večera s tamnoputom djevojkom. Iako se ovdje ne radi o rasi. Ili se radi? Željela bi se posavjetovati s jednom od svojih malagaških prijateljica koja bi sigurno znala šta treba da se čini, šta je tačan protokol: Velika Bertin. Ali danas je njen slobodan dan i Šej je sramota trčati joj kao dijete svaki put kad naiđe na problem. Ne, ovo mora sama riješiti.
I tako čim Anželik ode, Šej reče Heriju da će za porodičnim stolom večerati i Žil i njegova pratilja, ime nepoznato.
U osam sati, Francuz, ozareni šaljivdžija, ulazi stupajući svojim debelim, izgorjelim nogama, s rukom ponosno obavijenom oko struka Sakalavke mlađe od dvadeset godina, visoke i vitke, s jeftinom kineskom perikom koja se talasa niz njezina leđa. Obučena je u neobuzdani kič koje ostrvske djevojke nose subotom uveče kad plešu u Mang vertu ili Šanson de la Meru.
Sene i njihovi prijatelji nisu potpuno iznenađeni njenom pojavom, jer su već obišli klubove i čudili se blještavilu ovih dugonogih ljepotica. Mini-haljina sa šljokicama i platforme od deset centimetara pretvorili su je u gorostasnu prikazu glamura i seksa. Kao da je neonska reklama iznenadno obasjala verandu, na kojoj su se, pod svjetlom svjeća i sporim ventilatorima, okupili ležerno obučeni odrasli i bosi tinejdžeri. Ispod ušivene kineske kose, djevojčinom širokom licu nedostaje dramatična skulpturalna ljepota mnogih Sakalavki, ali ono je dobrodušno, srčano, s velikodušnim bijelim osmjehom koji je čudno udaljen, kao da se smješka nekome nevidljivom u daljini.
Na nesigurnom francuskom kaže da se zove Be, što je ostrvsko ime velikog značaja: znači starija ili velika i ponekad se daje starijoj od dvije blizanke.
Be je strpljiva dok je gojazni, zajapureni Žil, sa sijedom kosom, gelom zamazanom u valove i falstafskim stomakom koji leluja u polo majici, vuče unaokolo po sobi kao da je upravo dobio prelijepu, veliku lutku. Pričao je neprestano, s primitivnim uživanjem – koje je, Sena je u pravu, nekako privlačno – o ribolovu, kopanju safira (želi početi s tim) i južnoafričkim vinima (nisu ništa spram fracuskih goût de terroir), o razlikama između nadmenih djevojaka iz Antananariva i dobrodušnih slatkica s Naratranija. Pohvalio se i da je haljinu s šljokicama kupio na velikom bazaru, otevši je ispred nosa notaru Sen Grimoa, koji ju je htio za svoju metresu.
Šej je par dočekala pretjerano srdačno, onako kako je to naučila u djetinjstvu, na večerama kod drugova i drugarica iz privatne osnovne škole, gdje je ona ponekad bila jedina crnkinja. Jedina razlika je što ona sad proživljava nelagodu umjesto tih davnih domaćina. Pošto ga njen ton nasmijava, Sena je zagrli i uštinu za stražnjicu dok su išli prema stolu šapćući: „Indovina chi viene a cena!“
„Pogodi ko dolazi na večeru.“ Da, i taj filmski klasik je stigao do Italije.
Uskoro, Šej pokazuje Be mjesto s Senine desne strane i uljudno pita djevojku gdje živi. Odmah se ugrizla za jezik – to je već jasno. Djevojka je iz jednog od sirotinjskih geta u vododerinama iza hotela na plaži, gdje žuti psi rovare kroz plastični otpad, a mnoge kćeri, poput Be, radom u barovima izdržavaju cijele porodice.
„Ici,“ odgovara Be, s dostojanstvom koje opravdava njeno ime. „Ovdje, u selu Finoana.“
Da, ona je odavde, s iste lokacije na mapi kao i Crvena kuća, ali iz stvarnosti koja je toliko drugačija da ih dijele svjetovi.
Dok odgovara, ne gleda Šej u oči, niti to čini tokom cijele večere. Jedine osobe u koje gleda su Žil i pomoćnice dok služe večeru, s kojima je već razmjenila tihe pozdrave na malagaškom.
Tokom obroka od tri slijeda, Šej nastavlja da glumi odlučnu domaćicu iz starog filma, koji je postao filmski kanon o borbi za građanska prava. U filmu, lice Sidnija Poatjea lebdi iznad porcelana i kristala kao nedavno svanulo crno sunce, a nelagodnost za večernjom trpezom je samo vrh poznatog ledenjaka drevnih strahova. Istovremeno je i nasmijava i gadi joj se osjećaj da se i ona smiješi kroz ukočene vilice kao Ketrin Hepbern.
Sve vrijeme se pita zašto je to tako. Pa i oni su sami šarolika grupa koja se sastala ovdje i sad jede osušenu bijelu tunu, crudités i kozice s karijem za stolom Crvene kuće. Žil, Francuz; Sena, Italijan; Šej, Afroamerikanka; njihovi prijatelji, italijanski Jevreji; Šejina i Senina djeca, miješane rase i nacionalnosti i njihov školski drug, Nijemac. Ironija je da je mlada žena, čije je prisustvo problematično, jedina od njih na rodnom tlu.
Tri tinejdžera šćućurila su se za jednim uglom stola: minijaturno pleme zdravih, preplanulih lica, u skupim, pohabanim farmerkama, s jasnim očima mladih ljudi koji od rođenja znaju da im pripadaju sve dobre stvari ovog svijeta. Tokom odmora, glasno su i prodorno dijelili svoje političke stavove, izrečene s apsolutizmom međunarodne djece koja su odrasla putujući i koju, zahvaljujući internetu, ništa ne može šokirati. Djeca Sena imaju mnogo malagaških prijatelja na Naratraniju, prije svega gitaristu Ansea, Bertininog visokog, ozbiljnog sina; saznaju sve o skandalima i kriminalu na Indijskom okeanu dok puše travu kupljenu od komoranskih dilera u pozadini velikog bazara i osjećaju da ih je njihovo superiorno znanje ovlastilo da za večerom satima ljutito polemišu o postkolonijalnom zlu.
Ali sad su zanijemili poput kažnjenih školaraca, razmjenjuju samo povremene, prezirne poglede koji se rugaju Šejinom usiljenom ćaskanju i Žilovim nazadnim političkim ubijeđenjima. Da li su moja djeca tako nesnalažljiva?pita se Šej. Toliko puritanska? Poslije svega što sam im utuvila u glavu?
Njena lijepa kćerka Augustina, primjerice, sa svojim zlatnim tenom, botičelijevskim kovrdžama i pirsingom s lijeve strane nosa, namjerno ne vidi nikog oko sebe. Šej je računala na to da će ona pokazati neki znak saosjećanja, ona koja uvijek priča o ženskom pitanju: da će razmijeniti poneku riječ s tihom Be; barem osmijehom ili pogledom poslati djevojci poruku solidarnosti. Ali večeras, kao svi drugi tinejdžeri, Augustina se čini uglavnom posramljena zbog ponašanja odraslih. Dva mladića se pretvaraju da ih ne uzbuđuje bujni seksipil mlade gošće obučene u kičasto, svečano ruho radi zadovoljstva perverznog starca.
Šej vidi da djeca žele biti na strani Be, ali su zbunjeni prizorom ovog djeteta njihovih godina – s kojim su se možda s Anseom i drugom djecom prije nekoliko ljeta igrali na plaži – koja je sad tako definitivno odvojena, u koju svi pokušavaju da ne bulje, čiji tamni, zanemarujući pogled prolazi pokraj njih kao vjetar koji duva s druge strane zvijezda.
Prema uobičajenom standardu, večera je kratka, ne traje duže od pola sata. Ali prolazi svoj vremenski ciklus i tako, čini se vjekovima, društvo odugovlači oko stola na verandi, dok ventilatori razbijaju vrelinu i opor dim izlazi iz spirala protiv komaraca, a dvije bosonoge radnice u plavim haljinama na preklop, poslužuju rižu s glavnog ostrva i ribu iz mora koje zapljuskuje plažu izvan bašte. Iz bašte dopiru predivni mirisi vlažne zemlje i raskošne vegetacije, jer naposljetku, ovo jeste raj. Zato su svi koji sjede za stolom prešli zemaljsku kuglu da bi bili ovdje. Svi sem mlade žene koja svjetluca u svojoj sintetičkoj kosi i šljokicama kao neko vanzemaljsko stvorenje, gost koji nije morao da putuje.
Be jede veoma malo, tek nekoliko zalogaja riže i povrća.
Svira muzika Šejinog miljenika, Fransisa Bebeja, ali u njenoj glavi se ponavljaju odlomci pjesme Lengstona Hjuza koja počinje „Ja, takođe, pjevam Ameriku“. Pjesma je već godinama na spisku za čitanje za njeno popularno predavanje Introduzione alla Letteratura Afro-Americana. Riječi napisane da opišu nepravdu u njenoj zemlji, ali koje veoma istinito opisuju Madagaskar večeras.
Ja tamniji sam brat.
Šalju me da večeram u kuhinji
Kad društvo dođe.
Večera se privlači kraju i poslije kuharovog poznatog tarte au coco (koji Be odbija), poslije kafe i mangostin ruma (Be pije jednu čašicu), Be i Žil odlaze u provod.
„Mademoiselle će provesti veče na plesnom podijumu s drugaricama, a ja namjeravam da sjedim i uživam u spektakularnom pogledu,“ ceri se Žil, stavljajući komičan naglasak na počasnu riječ mademoiselle,istovremeno je lupivši po bedru. „Ona će pokazati ovom starom džukcu kako se to radi, zar nećeš, ma puce?“
Šej pruža ruku djevojci i na trenutak djevojčini skupljeni prsti leže u njenim, nježni, hladni i bez reakcije, kao zatvoren ljijan. „Merci, Madame“, kaže Be tiho još uvijek ne gledajući Šej u oči. Ali bacila je pogled na verandu, tako lijepo dekorisanu starinskim štofovima i starim drvenim alatima kakve su njeni djedovi i bake koristili nekad davno kad su u selu Finoana živjeli samo ribari. „Tsara“ dodaje skoro nečujno na malagaškom, onda ponavlja na francuskom. „Lijepa je. Kuća, Madame.“
Onda niski, debeli bijelac u bermudama i visoka, blještava crna djevojka sigurnog hoda u visokim štiklama izlaze pod zvjezdano nebo. U njegovom iznajmljenom kamionetu, voze se kroz šećerna polja, po cesti od utabane crvene zemlje, do jednog od prepunih, pulsirajućih klubova na plaži ili duž luke, mjesta gdje djevojke poput Be izvijaju leđa i u čučnju balansiraju pivske flaše na glavi u takmičenju za pažnju muškaraca kao što je Žil.
Poslije su se tinejžeri vješto odvojili od neprijatnog skupa na verandi, pristojno se pozdravili i otišli na motorima na zadnju logorsku vatru s društvom na plaži Renirano.
Šej i ostali odrasli sjede na dva pletena kauča s pićem u rukama, sretni što se napokon mogu prebaciti s francuskog na italijanski. Četvoro privlačnih ljudi srednjih godina, preplanuli i odmorni na kraju dugog, tropskog ljetovanja, obučeni u skupi, lagani lan i pamuk. Stari prijatelji, koje isti afiniteti, politički stavovi i sjaj blagostanja koji pokriva njihove živote uvezuju u neki vid porodice.
Brzo su prešli uobičajene jadikovke. Kako su obeshrabrujuće ove scene. Kako nemila čitava situacija. Kako donacije humanitarnih organizacija tek zagrebu površinu. Onda Sena, koji se diči time što je enfant terriblesvakog društva, primjećuje, namignuvši, da Be sigurno nije najljepša Sakalavka koju je Žil mogao odabrati. Iako se u toj haljini tačno vidi za šta daje novac. Ali, sve u svemu, dodaje on, djevojka i nije baksuz, jer Žil je jedan od pristojnijih: stari drug se povjerio Seni da planira platiti djevojčino školovanje za équivalent baccalauréat, kako bi poslije mogla naći dobar posao. „Ova Be je sretnica,“ kaže Sena i onda i on zaćuti. Možda je pomislio, kao i svi ostali, na svoju lijepu kćerku Augustinu, čije obrazovanje ne zavisi od prodaje njenog tijela.
Ostatak večeri prolazi u tišini, osim kad se druga žena, elegantna dizajnerica nakita u indijskoj bluzi i s naušnicama od oklopa kornjače ne nagnu i zadivljeno reče kako je znalački Šej manevrisala večeru. „Moram ti priznati, carissima, bila si sjajna. Ne znam kako ti je uspjelo!“
U ovom trenutku Šejina nelagodnost prelazi u bijes. Pretežno prema samoj sebi, zato što je mali dio nje bio polaskan komplimentom. Ali ona zna da nije učinila ništa vrijedno divljenja. Sebični su i malodušni – njen muž, njeni prijatelji, ona sama – ponašaju se kao da su bili u nekoj opasnosti, kao da su prinijeli neku ogromnu moralnu žrtvu to veče. Tačno tim tonom, misli ona, govori možda neki puritanac, nakon što se mora spustiti na to da sjedi s Hesterom Prinom. Ili tetka Toma Sojera, Poli, koju prilike primoraju da večera s robom Džimom. Pjesma Lengstona opet Hjuza joj pada na pamet, njeni bolni zadnji stihovi s jadnom nadom da će se ljudi izdići iznad njihove prirode.
…A sem toga,
Vidjeće i kako sam lijep
I biće ih stid –
Da li je iko od njih imao dovoljno samilosti da se postidi?
Slijedećeg dana, u metežu spremanja za porodični povratak u Milano, ona konstantno preživljava večeru. Raščlanjuje je za vrijeme dnevnog leta na sjever preko Kenije, Sudana, Tunisa, u avionu punom evropskih i južnoafričkih turista, malagaških porodica srednjeg sloja i nekoliko malagaško-evropskih parova – među kojima niko nema razmjenski dogovor kao Žil i Be. Čini se bitno razdvojiti i analizirati, jednu po jednu, sve strahote koje su bile tako nametljivo prisutne na večeri na koju je ona pozvala.
Koja strahota je bila najgora?
Činjenica da je Madagaskar tako siromašan da su seks-turisti osjetan ekonomski faktor?
Činjenica da sam prizor Žila i Be zajedno kao da krši neki kozmički zakon?
Činjenica da je Šej, žena tamne puti, dvaput razmislila o tome da li da sjedne i podijeli hranu s drugom ženom, ne, s djetetom tamne puti?
Činjenica da je neželjena gošća, djevojčica upakovana kao jeftin proizvod, istinska nasljednica zemlje na kojoj su svi sjedili i gostili se?
Sve je ovo grozno, ali ima još nešto, što leži duboko u tami pod njima: rana pregoleme dužine i dubine koju ona tek počinje da razabira i za koju je, koliko ona zna, šansa izliječenja sićušna koliko i nada na kraju Hjuzove pjesme.
I sama spoznaja te rane znači da ona priznaje da sudjeluje u njenom postojanju.
O svemu ovome Šej razmišlja dok leti iznad Tanzanije, pa Sudana, pa Egipta, pa konačno ulazi u vazdušni prostor svijeta gdje stari muškarci moraju biti diskretniji kad kupuju mlade žene.
S vremena na vrijeme i njene misli se vraćaju na scenu u spavaćoj sobi krajem te noći, kad je, skidajući dugu haljinu rekla svom mužu: „Ne želim da se Žil vrati ovamo iduće godine.“
„On je bez sumnje odvratni prostak,“ kaže Sena dok čita imejlove u krevetu pod mrežom protiv komaraca. „Ali kao što sam rekao, on je pored svega toga pristojan momak. A ti znaš da će uvijek biti muškaraca poput Žila.“
Dok Šej tiho posmatra njegov tamni lik, poluvidljiv kroz mrežu, on brzo dodaje: „Ali ti odlučuješ. Na kraju krajeva, ti si gospodarica kuće.“
Andrea Lee, “Crvena kuća na ostrvu”, s engleskog prevela Tajda Dedić, Imprimatur, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Imprimatur