Od samog početka roman Željke Matijašević[1], „Obrane okusa smrti”, ulazi u koštac s patnjama. Tu je autobiografski poriv autoričinog nastojanja da izgradi roman, patnje likova da prijeđu preko svojih prepreka te patnje psihoanalize zapletene u modernim, institucionaliziranim normama. Struktura romana slojevito oblikuje identitete likova. Od uvoda pa sve do zaključka štošta se može pretpostaviti o samom razvoju teksta i likova na temelju svakog od naslova poglavlja. Priča započinje autobiografskom meta analizom samog teksta s prikladnim naslovom: „Uvod: Knjiga mog života dosta je hibridna” – i doista, ta hibridnost, naglašena od prve stranice, pratit će nas do samog kraja priče. Autorica na samom početku započinje priču s jasnim autobiografskim elementima, ali naznačava i elemente ljubavnog žanra kroz zaplet priče međuodnosa fiktivnih likova. Hibridna priroda kakva se u uvodu opisuje ukazuje nam na utjecaje Juliana Barnesa te Gustavea Flauberta. Matijašević tu jasno daje do znanja da je roman nastao po uzoru na Flaubertovu papigu. Hibridnost u smislu književne vrste prva je koju ćemo istaknuti. Kao prvo, roman je prepun leksikoloških odlomaka kojima započinje dio poglavlja, pa tako ispod uvodnog naslova imamo definiciju riječi hibridi uzetu iz Hrvatske znanstvene enciklopedije. Da ti leksički elementi mogu biti dosjetljive doskočice odlično pak govori početak poglavlja „Id – ego – superego… i Francis” gdje se na temelju enciklopedijske definicije spojenih posuda autorica donosi osobni zaključak o terminu raspojenih ili raspojasanih posuda predskazujući ironično psihološki razvoj međuodnosa likova u daljnjem tekstu (Matijašević 2020: 29).
Poglavlja ponekad započinju tekstovima pjesama, pa tako poglavlje poput „Na mukah: Antonija i Francis” započinje s pjesmom Morphinea „You speak my language” (Matijašević 2020: 61) dajući time naslutiti ironično nerazumijevanje između protagonista s krležijanskim prizvukom koji se pak odaje u naslovu. Osim pjesmama, ponekad započinju i misaonim rečenicama od kojih bismo posebno istaknuli poglavlje „Tko te voli više od mene, nek’ još jedan list okrene… Smrt” koje započinje s: „Dok je opće poznato da svi ljudi trebaju umrijeti, manje je poznato i prihvaćeno kao činjenica da dok ne umru, moraju živjeti.” (Matijašević 2020: 177)
Površinska razina teksta područje je oblikovanja autora kojim roman započinje i završava. Druga, srednja, razina jest razina psihoanalitičara Freuda, Junga, Lacana te djelomice Lainga. U psihoanalitičarskoj razini polemizira se o općim problemima trenutnog položaja psihoanalize na području znanosti i institucije, ali i o likovima iz treće razine prstenaste strukture. U posljednjoj se razini odvijaju životi fiktivnih likova Antonije, Francisa, Brigite i Marka. Psihoanalitičko poniranje kroz ove razine isprepleteno je propitkivanjem o smrti. Nije teško zamisliti se u svojoj mentalnoj viziji Hada – mrtvi psihoanalitičari u kraljevstvu mrtvih vijećaju o likovima koje su susreli dok ih mi promatramo ploveći rijekama podzemlja, ispijajući vodu iz Lete kako bi zaboravili svoje vlastite patnje.
Plinovitost fiktivnih likova također doprinosi ovakvoj mentalnoj ideji – poimati ih se može samo u naletima kada dovoljno zgusnu u priči. U tempiranim valovima osjećamo kako se pod psihoanalitičarskom mjesečinom njihova ljudskost i fiktivnost izmjenjuju kao plima i oseka. Kako se u romanu Francisa prvog obuhvaća, tako ćemo od njega i mi prvi početi. Bez razgovora između Freuda, Junga i Lacana, Francis bi bio samo prazno ime na papiru. On je najovisniji o njihovoj interpretaciji. Francis je glazbenik, umjetnik, melankolik. Neodlučan do srži, Francis je poput neutrona, ako sagledamo povezanost fiktivnih likova kao atom romana. S jedne je strane njegov odnos s protonskom Antonijom, a s druge strane imamo par, drugi neutron, Brigitu i elektron, Marka. Neutron ima svoju energiju, ali troši ju na konstantna unutarnja previranja – razdiranje između ostanaka i rastanaka, perpetuirani status quo. Ako još trenutak ostanemo pri metafori atoma možemo uočiti kako je riječ o atomu vodika, to jest vodikovog izotopa – tricija. Tricij je atom s dva neutrona – Francisom i Brigitom. Radioaktivan je i lako se raspada zato što je zbog viška neutrona nestabilan. Jezgra ovog romana od samoga je početka osuđena na propast jer veza Marka i Brigite ne može opstati. Brigita je klasičan primjer one mitske žene američkog predgrađa koju su sanjali svi muževi 50-ih godina prošlog stoljeća. Ona se drži djece i kuće, nada se sretnom braku i ne može se zamisliti sretnom bez svog muža, Marka. Brigita svog muža nikada zapravo nije upoznala te joj zbog toga Antonija niti ne može pomoći, no ona ne dolazi do nje po konstruktivan savjet nego da se nekome jada jadanja radi. Uzevši to u obzir, ovaj se atom mora raspasti. Brigita kao neutron-višak napušta zajednicu, a Marko traži novu ženu kojoj će „pokloniti” tri do četiri godine intenzivne odanosti. Tako će se zajednica stabilizirati jer će se višak neutrona pretvoriti u proton. U tom slučaju Antonija i Francis nastavljaju svoj odnos ljubavnika sve dok se ponovo ne nađu u istoj situaciji. Ta verzija najbolje pogoduje baš Francisu, emocionalno bankrotiranom mužu i ljubavniku.
Od samog početka Francis pati kao pravi prezaduženi siromah. Tijekom radnje uspoređuje ga se s frontmenom Joy Divisiona Ianom Curtisom te Johnnyjem Cashom. No najviše je nalik liku iz Azrine pjesme „Pametni i knjiški ljudi”[2]:… A u sebi nemoć krije / Da promjeni stil, manire… Jer i on, kao i drugi / Pametni i knjiški ljudi / Istrošio se vremenom / Skroz na skroz.” U totalnom je kolapsu. Ne želi odustati od ljubavničkog odnosa kojeg vodi s Antonijom, ali unatoč tome ne želi se niti rastati od svoje žene s kojom ima djecu. Njegov problem je unutarnje prirode. Njegov Ego ne može podnijeti daljnje teške odluke jer je nepovratno oštećen kao kolateralna žrtva uzastopnog sukoba između Ida i Super-ega. Francis je podijeljen na Francisa broj 1 i Francisa broj 2 koji imaju radikalno suprotne vizije o tome što bi Francis u cjelini trebao biti. Francis je čestica unutar magnetskog polja između dva polariteta koji sputavaju njegovo djelovanje. Sila privlačenja oba polariteta je jednaka pa on ne može otići ni na koju od strana – on je paraliziran. „Prerezati, treba prerezati” (Matijašević 2020: 88-91) ponavlja se kroz poglavlje, ali Francis ne može prerezati sile koje sam ne vidi da ga sputavaju jer se ne može u potpunosti identificirati niti s jednom od svoje dvije suprotne ličnosti.
Ovdje nam ponajbolje može pomoći savjet psihoanalitičarskog vijeća, Jungov štoviše, koji savjetuje da Francis uništi svoje ja do kraja, spali sve do temelja da bi se ponovo rodio kao feniks iz plamena. Pa ipak svom samouništenju Francis se opire iako mu ništa drugo nije preostalo. Opire se zbog straha jer ne želi prihvatiti Lacanovu konstataciju: „Kako ljudima nije jasno da je otpor najveći psihološki problem” (Matijašević 2020: 51).
Antonija je drugi od četiri autentična fiktivna lika. Ona je po struci psihoanalitičarka koja se sprema na doktorat u Parizu, a uz to je i Francisova ljubavnica i Brigitina psihoanalitičarka. Ključan trenutak u Antonijinom životu bio je onaj kada je njezin sin poginuo u prometnoj nesreći, te se ona stalno vraća u taj trenutak, premišlja ispravnost odluke koju je donijela u tom trenutku – odluke da nastavi živjeti. Dakako, najsvjetlija točka Antonijine karijere jest upravo način na koji je apsolvirala obrambene mehanizme. Ona razmišlja upravo o njima kada se prisjeća noći sinovljeve smrti, razmišlja kako je prošla sve te mehanizme u kratkom vremenu, pa tako psihički, ali i fizički, preživjela sinovu smrt. Ipak, njeno je pitanje – „je li ona uopće trebala preživjeti sinovu smrt?” Je li joj činjenica da je preživjela takvu tragediju učinila život samo gorim? Uzevši sve navedeno u obzir, važno je napomenuti kako Antonija nije suicidalna osoba, no sinovljeva smrt je uvelike utjecala na njenu percepciju, koliko drugih odnosa u njenome životu, toliko i njenoga posla. Antonija sve više uviđa banalnost problema drugih osoba, što se svakako najbolje vidi u njenim sesijama s Brigitom i u doticaju s Brigitinim problemom. Brigitina ličnost esencijalno je vezana za Marka, odnosno za njihov odnos, pa Brigita bez njega u potpunosti gubi svoje ja. Ona je bez njega doslovno bezlična, ona kao osoba postoji isključivo kroz njihov odnos. Utoliko, Brigitin se problem čitatelju doista može učiniti i ozbiljnijim od Antonijinog, ali ne zato što je gubitak muža objektivno teži gubitak od smrti djeteta, nego zbog Brigitinog doživljaja tog gubitka, zbog činjenice da je ona sebe izgradila oko Marka i njihovog odnosa. Antonija, iako je voljela svog sina, ipak nije cijeli svoj identitet gradila oko njega niti njihovog odnosa, on je bio velik i važan dio njenoga života i nje same. Antonija postoji i izvan tog odnosa i upravo se po tome ona razlikuje od svih ostalih likova u “Obranama okusa smrti”.
Valja istaknuti da čitatelj sve likove upoznaje kroz njihove međuodnose. Francisovi polovi ličnosti razapeti su između dvije žene, Brigitina je nužno vezana za Marka, a Marka upoznajemo isključivo putem onoga što Francis i Brigita o njemu kažu. Antonija je jedina koja sebe nije izgradila u potpunosti kroz odnose s drugima. Naravno, ona jest donekle svoju ličnost izgradila u odnosu na Francisa i svoga sina, ali ona je jedina koja se je gradila i pored toga. U zadnjem poglavlju posvećenom Antoniji, radnja se upravo osvrće na problematiku izgradnje identiteta u odnosu s drugima, a za primjer se uzima parove koji međusobno jako dobro nadomještaju manjkavosti svojega jastva. Na primjer, žena koja je silno brižna izvrsno nadograđuje identitet muškarca koji je emotivno hladan, jer ona u njihov odnos unosi emocije koje su njemu prijeko potrebne, zato što njegova hladnoća često izvire iz upravo takvog odnosa s majkom. Brižna žena daje mu upravo ono što je oduvijek htio od majke, ali nikada nije dobio. S druge strane, žena se zadovoljava osjećajem da je potrebna, da nekome pomaže, da njena pretjerana emotivnost nije prepreka, kao što je vjerojatno bila u njenome odnosu s ocem kojeg je nervirala svojom pretjeranom privrženošću i čije odobrenje stoga nikada nije dobila. Iako su i muškarac i žena u ovakvome odnosu sretni i funkcioniraju sasvim dobro, oni su, zapravo, jedan drugoga doveli do zida. Budući da tako dobro funkcioniraju zajedno, njihovi su identiteti obustavili individualni razvoj. Na psihičkoj razini, oni kao individue, kao pojedinci izvan tog međuodnosa, stagniraju. Njihova psiha ne nalazi razloga za daljnjim razvojem. Uzrok njihovog problema ovime nije riješen, nego su samo posljedice manje osjetne. Ovaj se problem nazire kod svakog lika u ovome djelu, uključujući Antoniju, ali kod nje je ta problematika nešto slabije izražena, jer ju Antonija jedina do kraja osvještava, cijelo vrijeme razvijajući svoje sebstvo i unutar, ali i izvan odnosa s drugim, važnim ljudima u svome životu. Upravo je to razlog zbog kojeg je Antonija ipak preživjela smrt sina – da je ona postupila kao Brigita i izgradila sebe u potpunosti kroz ovisnost o odnosu sa sinom, njegova bi smrt razorila njenu psihu. Antonija bi izgubila svoj jedini razlog za postojanjem i potencijalno bi si, u trenutku sinovljeve smrti, oduzela život. Iako je preživjela smrt sina, Antoniji je jasno da se, kao i ostali likovi, našla pred zidom. Ona psihički više ne može napredovati u situaciji u kojoj se trenutno nalazi. Umorna je od svog posla, ne može više slušati njoj sasvim banalne probleme drugih te je zapravo jedina koja aktivno razmišlja kako da se izvuče iz pozicije u kojoj se nalazi. Njoj cijela situacija postaje sve nesnosnija, pa ne nalazi nadu niti u budućem doktoratu i stoga aktivno promišlja drugačija rješenja problema. Dolazi do zaključka da je jedini način da se izvuče iz pozicije u kojoj apsolutno stagnira taj da radikalno i do temelja uništi svoju sadašnju ličnost, kako je to rekao Jung, te počne od temelja graditi novu.
Poglavlje „Antonija: druga pozornica” bavi se Antonijinim introspektivnim fantazijama o napuštanju svog posla i Francisa, o odlasku na doktorat u Parizu, nakon čega bi otišla na Šri Lanku. Takvo postepeno udaljavanje od svega što je nekoć bio neizostavan dio njenog života čini joj se sve primamljivijom odlukom. „Ostati ili otići?” – pitanje je sad, istovremeno hibridna ideja hamletovske i The Clash razine promatranja položaja u kojem se nalazi jer svojim odlaskom ubija ono malo odnosa što joj je ostalo, a time i Francisovu polovicu ličnosti koja živi od Antonije. Antonija mentalno korača hodnicima svojega sebstva na čijoj se pozornici, uz njezina sjećanja na odnose s drugima, paralelno odvijaju identifikacije Francisa s mrtvim pjevačima. U ovom se poglavlju Antonija povlači u svoje misli kako bi konačno, sama sa sobom, dokučila što joj je činiti dalje. U ovakvim trenutcima joj glavom prolazi ona ista večer kada se mogla ubiti, kada bi joj njezino samoubojstvo nakon smrti sina imao objektivnog smisla, ali budući da je jedina sasvim svjesna, kako svoga, tako i tuđih problema za nju unatoč svemu ima nade. Zato što ona jedina aktivno razmišlja o rješenju istoga, Antonija je zapravo najpozitivniji lik, upravo zbog toga što jedina predstavlja nadu da je ipak moguće izaći iz situacije koja se na prvu doima potpuno bezizlaznom. Osvijestimo li si kako je upravo Antonija pretrpjela objektivno najveću tragediju od fiktivnih likova, gubitak sina, to još dodatno naglašava koliko je u njoj sabijena nada da uvijek postoji način da se sruši zid pred kojim se pojedinac nalazi i da se ugleda prazna prostorija iza njega, ona koja je spremna da se ukrasi novim, ljepšim stvarima.
Iako su, kao što je već spomenuto, autentični fiktivni likovi u ovome djelu najfluidniji, od sva ta četiri lika ova se fluidnost najviše ističe u liku Marka. Naime, Marko je lik kojemu nije posvećeno niti jedno poglavlje i jedini koji se uopće ne pojavljuje u djelu kao fizička osoba, nego o njemu doznajemo samo kroz priče njegovog prijatelja Francisa i njegove žene Brigite, te kroz zaključke koje donosi Antonija na temelju onoga što čuje od Brigite. Ono što znamo o Marku jest da je on čovjek koji je uvijek sve radio na svoju ruku, nije se zamarao očekivanjima drugih. Svoju je veliku ljubav sreo na fakultetu, a njome se kasnije i oženio. O njima se pričalo da su stvoreni jedno za drugo, ali su nakon samo četiri godine objavili kako se rastaju. Iako je to svima bilo neočekivano i šokantno, odlučili su za to okriviti činjenicu da oni nisu mogli imati djecu i to se objašnjenje činilo sasvim logično. Nedugo nakon rastave, Marko je upoznao svoju drugu ženu, Brigitu. On je u nju također bio silno zaljubljen, te su se, nakon kratke veze, odlučili vjenčati. Marko je s Brigitom dobio dvoje djece, ali njihov je brak svejedno bio kratkog vijeka. Nakon samo četiri godine, Marko je zaključio kako više ne voli Brigitu i opet se odlučio razvesti. Naravno, njegovi su prijatelji ovaj put ostali još više zatečeni njegovom odlukom jer je on silno volio Brigitu, a s njom je dobio i djecu. Brigita nakon njegove želje za razvodom ostaje potpuno slomljena i odluči se za psihoterapiju kod Antonije. Na psihoterapiji, Brigita uvijek opisuje seks, govori kako su znali cijele vikende provoditi u krevetu, hranu su naručivali jer su bile previše zaokupljeni jedno drugim da bi kuhali. Antonija odmah dolazi do zaključka da se njihov odnos temeljio na seksu, a ne na ljubavi, a razlog tome je što je Marko, kako ga ona opisuje, junkie – ovisnik o seksu. Njegovi su brakovi kratkoga vijeka zato je što on, kao ovisnik, stalno u potrazi za novim objektima, a starih se brzo zasiti. Od svih likova, Marko je jedini koji uopće nije svjestan činjenice da on uopće ima nekakav problem. Ostali su barem osvijestili postojanje određenog problema, iako do različite mjere, oni ipak priznaju da imaju nekakav problem. Marko je jedini lik koji je sasvim nesvjestan ne samo svog konkretnog problema, nego uopće činjenice da ga nekakav problem muči. Upravo je to razlog zašto Marku nije posvećeno niti jedno poglavlje – Marko ne bi imao što reći o sebi i svome problemu. Iako je situacija i za Francisa i za Brigitu poprilično bezizlazna, Marko je ipak najdalje od pronalaska izlaza iz trenutačne situacije od svih, pa je zapravo jedini lik za kojeg s apsolutnom sigurnošću možemo reći da nikada neće uspjeti prekinuti svoj status quo.
O općenitim stajalištima psihoanalize, te njezinom položaju u društvu, prije prvog poglavlja o Francisu i nakon zadnjeg poglavlja o Antoniji, vijećaju tri velika psihoanalitičara – Freud, Jung i Lacan. Iako su njihovi stavovi uvelike različiti, njihov razgovor nalikuje ugodnom čavrljanju trojice prijatelja u kafiću, uz neki topli napitak. Vremenom postaje očito kako su i oni, baš kao i likovi, a i sama psihoanaliza, došli do zida u svojoj raspravi, te se u tom trenu među njima pojavljuje Ronald Laing, jedan od utemeljitelja antipsihijatrije. Budući da je psihoanaliza uvijek tražila odgovore na razna psihička stanja unutar pojedinca i njegove neposredne okoline, Laing se pojavljuje s nužnim novim stavom – on predlaže kako se odgovor na pitanje uzroka psihičkog poremećaja nalazi u društvu, a ne isključivo u pojedincu. On unosi stav kako poremećeno društvo stvara poremećene odnose iz kojih pak nastaju poremećeni pojedinci. Takvo je ludilo zapravo jedini put k individuaciji, što se donekle može iščitati i iz Antonijinih planova da se odseli na Šri Lanku, nakon tranzitnog perioda u Parizu, koji se mogu društvu činiti kao sasvim nelogični postupci luđaka. Važno je napomenuti kako se njeni planovi mogu sagledati i iz jungovske perspektive, dakle kao nužnost da se jastvo uništi do temelja kako bi se mogla izgraditi nova. Od triju psihoanalitičara, Freud je jedini koji je dobio poglavlje posvećeno isključivo njemu, ali se on u tom poglavlju suočava s Laingom, te do izražaja dolazi sukob psihoanalitičkog i antipsihijatrijskog pogleda na psihičke poremećaje, njihove uzroke i samim time i metoda liječenja. Ipak, konačan odgovor ovoga sukoba ne dobivamo, te bi tako možda bilo najsigurnije zaključiti da se odgovor nalazi negdje na križištu psihoanalize i antipsihijatrije – uzroci psihičkih poremećaja potječu i iz samog pojedinca, ali i društvo u tome igra ogromnu ulogu.
Uzevši sve već rečeno u obzir ovo djelo jest psihoanalitički roman, ali ne u onom konvencionalnom, tradicionalnom smislu. Ovdje nije toliko riječ o samoj primjeni psihoanalize koliko o načinima kojima umjetnost riječima omogućava poigravanje sa psihoanalizom u postmodernističkom romanu. Svi mogući hibridni elementi kojima roman obiluje omogućavaju mu da izbjegava fabulativnost podjednako dobro koliko su sam roman izbjegle kritike, žiri ali i šira literarna zajednica. Ovim se romanom jasno daje na znanje kako je roman i dalje žanr koji se ne da definirati pukim definicijama kojima obiluju srednjoškolski udžbenici. Misaone rečenice, pjesme, pa i esejistički manifest o kojem ćemo ubrzo govoriti, s jedne strane odvraćaju nas od direktnih problema i radnje, ali paralelno se konstantno indirektno na njih referiraju dajući čitatelju prostora za promišljanje između svakog poglavlja.
Nemojmo zaboraviti da uz „stvarne” psihoanalitičare koji igraju svoju ulogu u psihoanalitičkome vijeću također imamo i psihoanalitičarku Antoniju, ali i psihoanalitičarku autoricu. Psihoanaliza je kohezivna smjesa koja prodire kroz čitavu strukturu ovoga romana, koja svim likovima daje smisao, bez obzira na to u kojem se sloju naracije ili forme teksta nalazili. Kako Antonija analizira otpore u Brigitinu shvaćanju problema, tako psihoanalitičari uočavaju probleme otpora u Francisu, a iznad njih je pak lik Željke Matijašević koja propitkuje otpore u samoj psihoanalizi te opsesivnom fokusu na Freuda od samih začetaka struke, pa sve do danas.
U posljednjem poglavlju knjige „Zaključak: par stvari koje mi kvare beskonačnost” dolazi analiza trenutnog stanja psihoanalize u budućnosti. Radnja se u završnome poglavlju stavlja u godinu 2039., podsjećajući pritom pomalo na Prvi nicejski sabor, kada se konačno konstatiralo da je Freud doista mrtav nakon stoljetnog perioda „neizvjesnosti njegove smrti, od 1939. do 2039.” (Matijašević 2020: 185). Nadalje kreću argumenti i kritike trenutnog stanja psihoanalize u svijetu podijeljeni u sedam točaka, poput neo-avangardnog, postmodernističkog manifesta reforme psihoanalize. Roman „Obrane okusa smrti” ovdje postaje intelektualni dum-dum metak koji ubija ustajale norme bjelokosne kule psihoanalize. Ispaljen je u glavu u prvom retku romana, a kada ga se pročita vidi se da pogađa u metu šireći pritom šrapnele svojih ideja u struji čitateljske svijesti.
Na samom kraju romana, u zadnjoj točki manifesta, opet se vraćamo smrti i autobiografskom porivu autorice pa tako zaključak, u spoju s uvodom, kreira kvazi-autobiografski remen kojim se vezuju unutarnja poglavlja da se održe na okupu. Kao čitatelji na kraju s autoricom dijelimo najintimnije osjećaje gubitka oca, no osjećaj kojim završavamo čitanje nije ona bolna gorčina tuge koja oduzima motivaciju za životom. Naprotiv, osjećaj je bliži melankoliji ukorijenjenoj u indie i post-punk pjesmama kojim roman vrvi. Melankoliji koja unatoč tugaljivosti daje i onaj osjećaj nade da postoji sutra usprkos toga što se trenutno čini da je sve gotovo. Od grupa poput Morphinea i Joy Divisiona do Dead Can Dance i The Smithsa, moglo bi se reći da je sam kraj romana istovjetan baš pjesmi od The Smithsa „I Know it’s Over”. Unatoč teškim temama s kojima se likovi moraju nositi, ono što ostaje možda jest kraj romana, ali ne i kraj nadanja da će fiktivni likovi ipak uspjeti. Kao što je Camus sugerirao da zamišljamo Sizifa sretnim, tako i ovaj roman potiče da zamišljamo Antoniju na Šri Lanki. U nekom lijepom, novom svijetu onkraj svih koji ju podsjećaju na patnje i bol, tamo negdje gdje još ima nade započeti iznova jer za sreću nikada ne bi smjelo biti kasno.
Literatura:
Matijašević, Željka. 2020. Obrane okusa smrti. Zagreb: Durieux
[1] Uz „Obrane okusa smrti” Željka Matijašević autorica je i neznanstvenog romana „Crna limfa/zeleno srce: alternativni leksikon duše” (Zagreb: Durieux, 2016.), te pet znanstvenih knjiga: „Lacan: ustrajnost dijalektike” (Zagreb: HFD, 2005.), „Strukturiranje neizvjesnog: Freud i Lacan” (Zagreb: AGM, 2006.), „Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde” (Zagreb: Leykam, 2011.), „Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura” (Zagreb: Disput, 2016.) te „Drama, drama” (Zagreb: Disput, 2020.)
[2] Azrin album „Sunčana strana ulice” objavljen je 1981. u Jugotonu