…mi nismo oni, ali nešto njihovo je i naše.
iz pjesme Azema Shkrelija
Imigranti i suborci
Balkanci dijele Tursku! Ovo je odgovor koji je ponudio jedan historičar kada su ga upitali: ”Šta Balkanci dijele i šta ih povezuje”. Jedan prilično pojednostavljen odgovor. Ako stavimo na stranu geografsku povezanost, epove, reljef (na Balkanu je moguće sići s planine do mora za vrijeme koje nam je potrebno da se rasanimo), ako izostavimo jezik (jezička nezavisnost na Balkanu bitna je koliko i teritorijalna), odmaknemo od provala dubokih balkanskih tišina i uranjanja u sebe, ako ostavimo po strani razliku između rana od mača, pištolja i onih koje nastaju od mržnje, izostavimo ornamente na tradicionalnim nošnjama i rasute kenotafe, narastajuće valove kriminala, ustaljene izraze za sreću, čestitke, zakletve, psovke i kletve, profesije rezervisane za domaće i one za strance, zanemarimo lična imena sa korijenom u arapskom ili latinskom, potom imena koja potječu od biljaka, cvijeća ili ptica, onu vječnu borbu za premoć između paganskog hrama, vrška križa s crkve, polumjeseca na minaretu i čempresa koji gleda na more…, šta može biti ta spona koja veže i ujedinjuje balkanske narode danas?
Problemi s memorijom? Onaj pravi bol teškog života i historije – koji se toliko razlikuje od estetskog bola – užitka u bolu, samomučeništva ili ustoličenja bola kao moralne vrijednosti? Rasparčana savjest? Rijetki prijatelji ili zajednički neprijatelji? Sposobnosti koje imaju ili njihova ograničenja? Prošlost ili budućnost?
Da li su Balkanci oni koji su ostali nakon izgubljenog plemstva, bijući svoju posljednju bitku u komičnoj tragediji koja ih prati na svakom koraku? Postoji li još drevni Balkan ili novi stanovnici poluotoka samo iskorištavaju mitove o njemu? Da li je stomak Balkana još toliko pokvaren da ne može probaviti historiju koju proizvodi?
Balkan nas nastavlja iznenađivati. U ostalim dijelovima Evrope karta se ne mijenja, ali na Balkanu se mijenja i to je činjenica. Nekim se ta karta sužava, a drugima proširuje. Nova država Kosovo je stvorena. U sredini, između ”normalnih” gradova, neki srpski i albanski gradovi kao na primjer Mitrovica nisu daleko od Hladnog rata. Fushë Kosova (Kosovsko polje, op. prev.) za neke kolijevka, a za druge grobnica. Glavni trgovi evropskih gradova nigdje se ne mijenjaju tako temeljito kao u Tirani i Skoplju. Državice poput Crne Gore, uprkos maloj teritoriji i populaciji, dio državnih institucija imaju u Podgorici a dio u mitskohistorijskom Cetinju, tvoreći tako kentaursku ljudsku naseobinu. Čak su i imena država promjenjiva na Balkanu, slično kao što se i ime djeteta može promijeniti u matičnom uredu u općini, poput Makedonije (sada sjeverne).
Ovi ljudi za koje se govorilo da ih dijele grobovi i povezuju plaže ne znaju uvijek odgovoriti na ovo pitanje. Ali i pored cinizma ili ironije koji se kriju u tome što se ono što ujedinjuje balkanske narode zove Turska (nekadašnja, ali i današnja), tu moramo pronaći još nešto.
Ne bi ništa pogriješili ako bi ovaj tekst naslovili i sa ”Barbari u vrtu”. Ne samo u čast poljskog pjesnika Zbigniew Herberta, nego i stoga što ga možemo povezati s onim vrtom iz mog djetinjstva – kada godišnja doba nisu samo doba označena prirodnim smjenama nego i kontrolne tačke ili raskršća, mjesta gdje se susreću stranci među nama – ”naši barbari”.
Više nego smjene zemljine osi, godišnja doba su tada bila obilježena ljudima koji bi zalutali u moj dječji svijest kao trgovci, majstori i zanatlije. Pri tome ne mislim na albansku dijasporu koja se naselila na jugu Italije (arbëresh) ili u Zadru u Hrvatskoj (arbanas). Moje sjećanje se odnosi na druge ljude kojima dugujem jer su obogatili moje djetinjstvo. U mom sjećanju oni nisu označeni kao ”drugi” u smislu u kojem bi ih vidio Jacques Lacan, kao veliko Drugo i malo drugo. Meni je puno više od ”drugog” u smislu osobe ili grupe, važniji koncept drugosti, sposobnost da se bude drugačiji i bogatstvo koje proizilazi iz toga.
S vremena na vrijeme, sjetim ih se kao antičkih ratnika koji se nisu borili s oružjem i vojničkim spravama, već s onim veoma nevinim oruđima i obrtničkim alatima. Čak je i u njihovim imenima bilo ponešto iskonsko. Bosanci dolaze… Makedonci… Vlasi… Grci… Srbi… Crnogorci… Sve su mi ove fraze zvučale antički, skoro kao ”Iliri dolaze… Spartanci… Mirmidonci…”
Dolazak jeseni bi označio početak uvreda i raznih psovki koje bi moji rođaci upućivali makedonskim Golobrdacima[1]koji nikad nisu stizali na vrijeme da poprave zidove načete od vlage i krovove koji su prokišnjavali.
Potom, očekivali bi da se pojavi mudžahir, onaj čovjek – “naš Bosanac” – s njegovanim brkovima i džepnim satom na lancu, koji je dolazio iz malog sela zvanog Shijak donoseći žuti duhan za djeda, svježe povrće za porodicu i sočno voće za nas – djecu u kući. Bosanci su se ”privremeno nastanili” u Draču kad im je brod, zaputivši se prema Istanbulu ili Izmiru, doživio brodolom za vrijeme rata između Austrougarske i Turske. Još se mogu čuti legende, a šire ih i bosanski i ”pravi” Albanci da su upravo Bosanci kada su došli u 19. stoljeću u Albaniju donijeli povrće, na primjer krompir i paradajz. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: donijeli su važnost rada s rukama, britak humor i nostalgiju prema nečemu dalekom i nama nerazumljivom – izraženu više kroz glasove i zvukove nego riječi.
S dolaskom proljeća, već bi znali da je došlo vrijeme da se pojavi Grabovar – ”naš Arman”. Taj čovjek, koji nam je popravljao kanalizaciju i sisteme navodnjavanja, ponekad se u mojoj djetinjoj percepciji doimao kao pravi čarobnjak – osim kad bi počeo priču o ljekovitim svojstvima blata, o pijavicama i njihovom korištenju u medicinske svrhe. Štaviše, vjerovao je da su pijavice božiji izaslanici čija je misija bila da nas pročiste. Da su poslane od svevišnjeg. ”Ne boj se… Ne ubijaj ih… One su svete… Izvlače najgore iz nas. One rade čovjeku isto što bi uradilo i drveće: upijaju njegovo zlo. Pijavice, drveće i Isus Krist su sveti, oni su sveto trojstvo”, fanatično bi ponavljao.
Nismo samo mi djeca, nego su i odrasli dobro znali da bi se početkom ljeta naš ”Rom, ciganin iz Indije” vraćao u naše susjedstvo, mjesto na kojem sam odrastao, tamo negdje na kraju dračke močvare. Rom (kojeg smo nekad zvali lutalica, vagabund, a nekad Raj Kapoor – prava zvijezda indijske kinematografije), zbunjivao me. ”Rimljane, moj Rimljane[2]” Gdje su ti mač i oklop? Rimljane, moj Rimljane! Zašto se ne oblačiš kao Rimljani koje sam vidio u filmovima, moj Rimljane?! Nemaš pratnju ni šljem! Zašto? Imaš samo neki kaiš, moj jadni Rimljane, i šljašteću majicu s lakiranim cvjetovima!
Naš Rom se razlikovao od drugih Roma. Sa sobom bi nosio eksere i popravljao bi kolica, popravljao bi šta god bi trebalo, dok bi njegova žena predviđala budućnost iz linija na dlanu, prodavala šalove, ogledala i sita.
S veseljem se sjećam jednog dana kad su improvizirali mali cirkus za nas, djecu. A onda su nestali. Negdje daleko. U Indiju ili Rim, nikad nisam saznao. ”Možda i u zatvor”, kako sam čuo.
Kako bi ljeto odmicalo, počeli bi se raspitivati o Hekuranu[3](njegovo ime mi je zvučalo kao ”Iron Man”) – šta se desilo tom ciganinu, ”evgjitu[4]”, našem Egipćaninu, koji nam je oštrio kuhinjske noževe, one noževe koje smo koristili za svetu žrtvu Kurban bajrama, popravljao alate, kišobrane, vrčeve i korita? Donosio bi nam i eksere. Neki su vjerovali da su ti ekseri bili prokleti, vjerovali su da se u najmanju ruku radilo o potomcima eksera kojim je razapet Isus Krist. Zato sam se uvijek bojao da dodirnem eksere i od Roma i od Hekurana.
Kako sam mogao znati koji su bili prokleti, a koji blagoslovljeni!?
Kako sam mogao razlikovati one eksere koji su razapeli Isusa od onih koje je on sam koristio dok je bio stolar? Rom se smijao. Hekuran je pjevao. Ali niko mi nije odgovarao na pitanja.
Još se sjećam pjesama koje bi Hekuran pjevao dok bi radio oko kuća naših susjeda… Imao je tu vještinu koju su naročito cijenili stariji roditelji – oni koji su planirali vjenčanje djece pa su im trebali muzičari. E, Hekuran je bio prava osoba za njih. Nikad neću zaboraviti ona sparna poslijepodneva kad bi me od planiranog drijemeža sasvim sigurno odvratio kao planina visok glas ”čovjeka sa sjevera”, ”Ghege”[5]. Pretpostavljam da mu se nije dalo da zalazi u svaku uličicu pa bi se proderao iz sveg glasa, uzvikujući nazive sokova i slatkiša: ”sladoleda, boze, kolača, slatkiša ‘vamo… i onda opet ispočetka: slaaaaadooooleeeeda!”Glas mu je bio jači od glasa mujezina koji je s vrha džamijskog minareta pozivao na molitvu. Naročito je nama djeci Ghegin glas nadjačavao glas mujezina, kao što je inače glas s trga jači od unutrašnjeg glasa.
Naš Bosanac… ! Naš Arman…! Naš Rom…! Naš Grk…! Naš Egipćanin…! Naš Ghega…! Moj Bosanac…! Moj Armanc…! Moj Rom…! Moj Grk…! Moj Egipćanin…!
Osjećao sam se poput paše, pravog pravcatog paše u svom carstvu, malom poput vrta moga djeda. I svi ovi ”naši” su bili sluge s čarobnim moćima, mudri robovi puni znanja koji su došli izdaleka i naučili me da je svijet velik, puno veći od mog vrta – carstva u kojem sam odrastao.
U međuvremenu bi ”naši ljudi” nastavljali da rade sve isto kao i do tada, posao koji rade svi ljudi na svijetu: sijali su, sadili, uzgajali životinje, radili u fabrikama gdje su proizvodili alate i predmete od metala, namještaj, posuđe od stakla i plastike, papir i eksere – iako drugačije eksere jer naši ekseri su bili drugačiji od eksera od Roma i Hekurana.
Bilo kako bilo, u mojoj mašti je cijelo naše susjedstvo, svaka uličica, svaki ćošak postajala dijelom multinacionalne korporacija kojom su upravljali zanatlije i majstori iz drugih zemalja koji bi dolazili da nam pomažu s poslovima i upravljanju domaćinstvom. Taj cijeli izmišljeni svijet, njegova kulturna preplitanja i ljudi koji su se tu zadesili slučajno ili namjerno, sve je to začinjavalo naše živote, doprinoseći kozmopolitizmu susjedstva u kojem sam odrastao. Još uvijek u svojim najživljim sjećanjima susrećem ove sjajne likove.
Nisam siguran da li je iko od njih još među živima, ali oni su i dalje tu trajno prisutni noseći sa sobom prokletstvo svog posla: naš Gollobord popravlja vlažne zidove i krpi krovove, naš Bosanac, fini mudžahir sa džepnim satom vječno prodaje svoje rajsko voće, naš Arman zauvijek čisti jarkove i ljudima otkriva tajne o ljekovitim moćima blata i pijavica, posjetilac s Nila, ”Egipćanin” još oštri srpove, popravlja alate i kišobrane, naš Rom radi ono što mu ide najbolje: predviđa budućnost ili prodaje prženo kestenje, i zadnji po redu, ali nikako po važnosti, naš ”Ghega”, Albanac sa sjevera, sa slatkišima koji su zasladili dio mog života.
Žao mi je zbog ovoga… Žalim što su ti ljudi zaustavljeni u trenutku. Njihov rast je time prekinut. Zamrznuti su u mom sjećanju kao da su u laboratoriju, u staklenim čašama ispunjenim formalinom. Da li se tu radi o infantilnoj formi profesionalnog nacionalizma ili pak o epskoj formi izgubljenog raja? Možda se radilo o onom naivnom multikulturalnom trendu gdje smo ”mi”, i ”oni”, ”naše” i ”vaše” svi bili sastojci tradicionalnog balkanskog jela koje je ukusno bez obzira na različite sastojke. Ali danas shvatamo da je ovaj svijet izumro. Ovi ljudi i njihovi zanati su nestali. Predrasude ostaju unaprijed zadate. Dodijeljeni kvadrat na šahovskoj ploči još je tamo. Postoji. Ali na njemu smo još sami: mi i naši ljudi. Naši ljudi. Ja, također.
ČORBA – posvećenje u tajne recepta
Zadesivši se na Balkanskom poluotoku svaki ”evropeizirani” um bi ostao osupnut velikim brojem kontroverzi i etničkih konflikta koji bujaju u ovom dijelu. Historijski gledano, ljudi na ovom malom poluostrvu su oduvijek nastojali da osmisle svoje vlastito mjesto i smisao u svjetlu etničko-lingvističkih i religijsko-kulturalnih razlika koje postoje između njih. Upravo to je jedan od glavnih razloga zbog kojih je ”identitet” i danas dominantna karakteristika balkanske diskurzivnosti.
Uprkos dojmljivim različitostima, postoji i veliki broj sličnosti među balkanskim narodima. Pri tome naročito mislim na određenu poslasticu…
Radi se o jelu koje se zove ČORBA.
U pokušaju da objasnim Balkan onome kome je on nepoznat, neophodno je da mu prije toga kratko i sažeto, koliko je to uopće moguće, objasnim šta je tačno ČORBA.
ČORBA je vrsta guste super; gotovo svi balkanski narodi je znaju napraviti dobro i na različite načine. A u stanju su da to urade bolje i od Perzijanaca i Turaka iako su je oni izmislili.
Bilo kako bilo, da li bi pomislili da je spravljanje ČORBE neki naročiti podvig? Pretpostavljam da ne bi, ali nisam siguran.
Dopustite mi da podijelim s vama proceduru.
Sastojci koji su neophodni da bi pripremili i skuhali tipičnu balkansku ČORBU su sljedeći:
dvije kašike nesporazuma
jedna kuhinjska kašika prezira
mala kašika napada i prevlasti
dvije ili tri kriške šovinizma i grandioznog osjećaja sebstva
jedna mjerica ekstremizma i nacionalističkog egoizma
nešto kolektivnog ludila i netolerancije
ponešto paradoksa umjesto začina
i nekoliko duhova (jer kao što znate, dragi moji, na Balkanu živi puno više duhova nego stanovnika)
Od davnina ČORBA predstavlja jedno od najčešćih jela u balkanskoj kuhinji. Kad god je skuhaju, Balkanci dobiju želju da je podijele s posebnim gostima, prijateljima ili alter egoima širom Evrope.
To je zato što je ČORBA neka vrsta čarobnog jela i ne smije se jesti u samoći. A napraviti dobru ČORBU nije naročito teško; ne trebaju vam nikakve specijalne vještine, sposobnosti ili tehničko znanje. Samo je stavite na nisku temperaturu, miješate polako nekoliko minuta i postaće spremna za konzumaciju. Samo se treba pričekati dok ne dostigne veliki… savršeni… masivni Krug, sličan Arhimedovim krugovima.
Znate da je Arhimed volio krugove. Postoje čak i neki koji tvrdi da je zbog njih izgubio život. Dante Alighieri je također volio krugove. Savremeni čovjek je i sam pravi srećković. Pred njim su mnogi izbori.
Tako na primjer može da živi unutar savršenog Arhimedovog Kruga ili pak u paklenim Danteovim krugovima, a ako ćemo ići još dalje, doći ćemo do središta same čorbaste ČORBE. Nemamo razloga da se žalimo. U svim ovim Krugovima je moguć život. Sve nacije se osjećaju sjajno dok su unutar njih. I svako pojedinačno se osjeća dobro dok je unutra. Zlatno pravilo je jednostavno koliko uopće može biti: Samo ostani unutar svog Kruga. I to je sve, narode!
Bilo kakva pomisao da se Krug naruši može dovesti do nesagledivih posljedica.
Bilo kako bilo, želio bih s vama podijeliti hipotezu da je obitavanje unutar Kruga naše svakodnevne ČORBE zabavnije i ugodnije iskustvo nego ono unutar Arhimedovih i Danteovih Krugova.
To znamo zasigurno. Živi smo svjedoci toga. Istinski je to bio-obrok. S ovom ČORBOM, punom predrasuda i nepravdi, hranimo našu djecu i to na način na koji preporučuje Paul Celan u Todesfuge[6], da se pije crno mlijeko preranosti[7]– svaki dan, svako jutro, svaku večer.
Unutar ČORBE živi se dobro i prilično sretno, savršeno se slaže s njom i u nju se naliježe kao što slagalica naliježe na svoje mjesto…
Albanci sa Grcima, Srbima – Crnogorcima, Vlasima i svim njihovim Romima.
Hrvati sa Srbima, Bosancima, Slovencima i njihovim Italijanima.
Makedonci sa Albancima, Bugarima, današnjim Rumunima i njihovim Turcima.
Slovenci sa Srbima, Hrvatima, Romima i njihovim Italijanima.
Grci sa Albancima, Bugarima, Gruzijcima, Rumunima i njihovim Rusima.
Bosanci sa Srbima i njihovim Hrvatima,
Crnogorci sa Srbima, Bosancima i njihovim Albancima.
Srbi sa mađarskim Romina i njihovim Bosancima.
Turci s Kurdima, Bosancima, Albancima i njihovim Gruzijcima.
Bugari s Turcima i njihovima Rumunima
Kosovari s njihovim Srbima.
Rumuni s Moldavcima kao i s njihovim Bugarima.
Bog nas sve blagoslovio! Svi smo uzorni građani. Znate zašto? Zato što se Krug brine za nas. Štiti nas od drugih i od nas samih. Krugovi, zaista, jesu naši mentori, naše meceneili naše muze.
Usprkos tome, neko bi jednog dana mogao doživjeti epifaniju nakon čega bi mu trebalo postaviti nekoliko pitanja. Šta znači ne biti tako dobar čovjek? Šta znači ne biti dobar Albanac u Hrvatskoj, na primjer? Ili šta znači ne biti dobar Grk u Albaniji, dobar Srbin na Kosovu ili dobar Italijan u Sloveniji? Nadalje, šta znači ne biti dobar Turčin u Bugarskoj, dobar Hrvat u Bosni, dobar Mađar u Srbiji ili dobar Albanac u Crnoj Gori?
Možda je, pitam se, Arthur Schopenhauer bio u pravu kad je ukazivao na veliku važnost koju pridajemo mišljenju o sebi! Podjednaku važnost, bez ikakve sumnje, pridajemo i mišljenju koje drugi imaju o nama. Posljedično, i sami smo skloni živjeti u skladu sa pretpostavkama koje imamo o drugima. Govoreći o ovome, znate li šta je Albanac u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni ili Makedoniji?
Govorimo o nekoj uobičajenoj percepciji. Albanac u Hrvatskoj bio bi čovjek koji je car sladoleda, paša slatkiša ili zlatar koji pravi prstenje i nakit. U ovom smislu je riječ o pretpostavci dobrog Albanca. Međutim, postavlja se pitanje šta bi bilo kada bi jednog dana taj Albanac odlučio da se ne bavi tim stvarima i otišao na fakultet u želji da postane, recimo, predavač ili sudija…?
Ništa se ne bi desilo, odgovaramo. Ništa se ne bi promijenilo. Naravno da on to može. Ta, mi smo gospoda na kraju krajeva, europejci, nego šta smo. Iako je svima jasno da bi se zapravo u Krugu stvari počele mijenjati, pomjerati i taj Car sladoleda više u njemu ne bi bio na pravom mjestu.
Bosanac u Albaniji, tzv. mudžahir, ili Turčin u Bugarskoj, savršen je građanin sve dok nastavlja da radi fizičke poslove, kopa, radi kao stolar ili kovač. Ali ako jednog dana on ili ona odluče da postanu nastavnici albanskoj ili bugarskoj djeci, onda bivaju osuđivani…
Odakle ovo sve potječe? Pa iz naših izranjavanih Krugova, naravno. Albanac ostaje uzoran građanin u Ulcinju sve dok prespava zimu i pjeva stare piratske pjesme. Ali, ako želi da objavi članak ili napiše bukvar na albanskom jeziku, time pokazuje da automatski više nije onaj fini, mirni lik na kojeg smo navikli.
Nadalje, Srbin u Mitrovici je dobar sve dok je osoba sa kojom se može popiti koja šljivovica ili pogledati utakmica na televiziji. Da stvar bude gora, skriveno zadovoljstvo se krije u činjenici da se Mitrovicarimuje sa šljivoivca. Iako, u situacijama poput ove pazimo da ne izgovorimo riječi poput nezavisnost, rat ili Ivo Andrić. Jer ovo je druženje moguće samo pod tim nepisanim pravilima.
Isto bi se moglo reći za Roma koji napusti svoj dio Kruga i poželi da osnuje političku partiju ili Kurda koji poželi da otvori suvenirnicu u Turskoj…; za mladu Albanku u Italiji koja ostavi posao krojačice da bi osnovala vlastiti modni studio…; za Rumuna u Grčkoj koji nakon što je 10 godina bio doulós, poželi otvoriti vlastitu prodavnicu i postati afendikós?, – njemu bi se zasigurno ples zorba transformisao u ples ČORBA”, sve u režiji i izvedbi Krugova.
Za Kosovara u Beogradu koji poželi da otvori knjižaru i koji ne uviđa da ga to čini smiješnim makar onoliko koliko Engleza dok jedini pije čaj okružen ljudima koji svi od reda piju kafu…
Puno je slučajeva kada jedni drugima prekrajamo Krug, stvarajući nacionalno-etničke profesije. Svako od nas može izaći sa hiljadama primjera, mnogo boljih od ovih mojih – o tome šta se desi kad neko zaboravi na značenje Krugova. A Krug može da sadrži i internacionalne, vanbalkanske reference. Dopustite mi da vam dam primjer. Prije nekoliko godina, u mojoj zemlji smo nazivali Čečencima ljude koji nisu bili iz Čečenije. Radilo se o Albancima koji su iz ruralnih dijelova migrirali u veće gradove u potrazi za boljim životom.
Referirajući na jednu pjesmu Konstantina Kavafija, oni su bili naši ”barbari”. Prije nego li što se odnosilo na ono: ”I šta će sada ostati od nas bez naših barbara?” Možemo li živjeti tako čisto, bez ”zla koje nam dolazi od drugih”, koje može biti bolje ili gore od nas, ali nikad isto kao mi?
Moj problem je što imam više pitanja nego odgovora. Možda osnovna zadaća pjesnika ni nije da daje odgovore i objašnjava, jer on nije onaj koji pažljivo osluškuje pukotine u zemlji ne bi li naslutio nesreće koje su klica njegovog nadahnuća. (Vjerovatno, iako tajno, prozni pisac ili filozof bi se tome obradovali, a razumljivo je i zašto). Pjesnik može bolje vidjeti, čuti, osjetiti i namirisati kao onaj koji nije isključen od ljudske običnosti.
Istodobno, čovjek sa svim modernim i primitivnim u njemu, preostaje simbiotski i stvaralac – graditelj i destruktivan – rušilac. On je osvetnik koji je kažnjen od kopije vlastitog Boga iz Starog Zavjeta. Ali sve su to naši, ljudski proizvodi, stvoreni srcem, dušom i rukom. Remek djela umjetnosti, ratovi i kratki intervali mira između sukoba, nesporazumi, tišine i meditacije, sram, jezik i dijalekti, očaj, utopije, nezadovoljstva, ljubav, lična i planetarna usamljenost, najveće propasti, privremeni uspjesi, suprotnosti i samopouzdanja, sve ovo čini da se pitamo i nakon hiljada godina da li smo ponovo u dječijoj fazi ljudskog života. Iako smo prešli od faze Homo Sapiensa to Homo Fabera, a od njega do Homo Ludensa, nismo više kao što je Fridrich Shiller vjerovao – ljudi koji su potpuni jedino u igri. Igramo kao u ruletu, ulažući sve vrijednosti koje imamo, a ne stvarajući nove.
Ali bilo koje vrijeme je naše vrijeme, pomno određeno artificijelnošću.
Gotovo pola dvadesetog vijeka, i prije i nakon Drugog svjetskog rata, prošlo je u razmišljanju i eksperimentiranju, bez saznanja šta bi više mogli tražiti od života. Ali ni filozofski pokreti, psihoanaliza, pozitivizam, sociologija, egzistencijalizam, fenomenologija, antropologija, strukturalizam i poststrukturalizam, hermeneutika, feminizam, zapadnjački marksizam, kriticizam, Lijevi i Desni, terorizam i antiterorizam, nisu pokazali da se svijet želi promijeniti i da postaje bolji kroz pogreške.
Načinjeno velikim praskom, dovršeno Bogom, stvoreno medijima ili našom rukom kao socijalni kostrukt, vrijeme i bilo koji njegov odsječak, postaje Naše vrijeme. Da li imamo privilegiju da odgovorimo na njega još jednom kao sveti Aurelije? Tipkovnica Života i Vremena je tako prostrana i tipke koje pritisne pjesnik su samo neke između njenog početka i kraja. Ostali, oni koji žive in media res, oni koji na sebe preuzimaju da mijenjaju ili spašavaju svijet, mogu objasniti i učiniti više. Iako, bojim se da ova vrsta dileme, imanje više pitanje nego rješenja, nije lične prirode već se odnosi na cjelokupnu modernu civilizaciju danas, premda može biti objašnjiva i krizom srednjih godina – čovjeka koji uđe u četrdesete, a koji sam sad.
Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura
ché la diritta via era smarrita….[8]
Dante je napisao ove stihove u prvom Pjevanju Pakla.
U ovoj tački našeg života sve oscilira prije nego li pada.
Možda je upravo drveće, a ne hramovi, najbolji primjer za nas i našu civilizaciju.
Sigurnost je, kao što izgleda i zvuči, eufemizam.
Bolji i sigurniji život, doima se kao ona mrkva na zečjem nosu, protiče stalno u pokušaju da ga dostignemo. Da li je smislenije da samo trčimo nego da uzmemo mrkvu, kao što bi bilo bolje da Ahilej nikad nije prešao kornjaču i Zenonov paradoks?
Sada na ovom mjestu želim da se vratim svom argumentu. Zaista ne razumijem zašto uvijek iznova osjećamo neprijateljstvo jedni prema drugima.
Na mom jeziku, albanskom, jedan od osjećaja glasi: Mëní! Zvuči tako staro, divlje, poput zvijeri koja slobodno luta pustopoljinama i livadama našeg svijeta, kao drevno disanje, kao prastari uzdah, dok utječe iz Homerovog doba:
Menín aidé teá Peliadéo Akileús
Nakon svega, sretnimo se u molitvi i izgovorimo:
Oče naš koji si na nebesima,
Ne daj nam dnevnu ČORBU
Niti danas, niti ikad!
Amin! Амин! Αμήν! Amen!
A ti…
Stranče!
Mudrom svijetu reci da vjernik živi ovdje u pobožnosti, uživajući u Čorbi, pokoravajući se njenoj zapovijesti…
(2005., dopunjeno 2018.)
[1]Golo brdo (alb. Gollobërdë) oblast u istočnom dijelu Albanije koju naseljavaju stanovnici slavenskog porijekla.
[2]U eng. imenice ”Rom” i ”Rimljanin” zvuče isto
[3]Hekur na alb. znači željezo, prema tome, bio bi to čovjek od željeza ili na eng. Iron man
[4]Alb. Egipćanin
[5]Stanovnici sjevernog dijela Albanije
[6]Fuga smrti, Paul Celan, na sprskohrvatski prevedena u izdanju Gradina i jedinstvo, Niš, 1978. god
[7]Preveo Branimir Živojinović
[8]”Na pola našeg životnog vijeka
u mračnoj mi se šumi noga stvori
jer s ravne staze skrenuvši zaluta”… (Božanstvena komedija)
Fotografija: Poeteka
Priredila i prevela Emina Žuna