Jergen Hofmester stoji u kuhinji i seče tunu za zabavu. Levom rukom pridržava sirovu ribu. Služi se nožem onako kako je naučio na kursu „Napravite svoj suši i sašimi“, koji je pre pet godina pohađao zajedno sa suprugom. Ne treba previše pritiskati, u tome je tajna.
Kuhinjska vrata su napola otvorena. Žega je, kao što se Tirza i nadala. Već nekoliko dana redovno prati vremensku prognozu, kao da joj uspeh žurke zavisi od vremena.
Zvanice bi uskoro mogle da zaposednu baštu. Gaziće po biljkama. Omladina će sedeti na drvenim stepeničicama koje vode u dnevnu sobu, neko će se smestiti na četiri baštenske stolice koje je Hofmester nabavio kada su se doselili ovamo. A opet, neki drugi će se probiti do male šupe, kod koje je Hofmester ranije već više puta posle žurki pronalazio prazne flaše piva, nepopijene čaše vina pored kosilice, flaše egzotičnih etiketa oko motorne testere kojom je orezivao jabuku svake nedelje s proleća i jeseni. Kesicu čipsa koju su zaboravili da otvore i koju je jednog jutra odsutno pojeo.
Tirza je često pravila žurke, ali večeras je drugačije. Baš kao i životi, i žurke mogu da budu propale ili uspešne. Iako Tirza to nije rekla, Hofmester je osetio da od ove večeri mnogo toga zavisi. Tirza, njegova najmlađa ćerka, najuspelija.
Savršeno uspela, kako iznutra, tako i spolja.
Rukavi Hofmesterove košulje su povrnuti. Kako bi je zaštitio od fleka, stavio je kecelju koju je kupio ranije, kao poklon za Dan majki. Izgleda muževno za svoje standarde. Nije se brijao šest dana. Nije imao vremena. Kako je ustao, tako su ga obuzele misli koje ga ranije nisu obuzimale, bar ne u toj meri: planovi, sećanja na decu kada su tek propuzala, ideje koje su mu se u rano jutro činile briljantnim. Posle će na brzinu da se obrije. Želi da deluje reprezentativno i šarmantno. Tako će ga gosti videti: kao čoveka koji nije živeo uzalud.
Kružiće sa sušijem i sašimijem, besprekorno poređanim na poslužavniku koji je specijalno za to nabavio u japanskoj prodavnici. S ponekim će počavrljati, uzgred će reći: „Probaj sašimi od hobotnice.“ Roditelj koji sebe stavlja u drugi plan, to će biti. U tome je tajna roditeljstva: staviti sebe u drugi plan. Roditeljska ljubav je žrtva koja se podnosi ćutke. Sva ljubav je žrtva. Ništa po njemu neće videti. I nema šta da se vidi. Poneko će mu čestitati na Tirzinim impresivnim ocenama, možda će ga neki nastavnik među zvanicama pitati šta Tirza dalje planira, a on će, s poslužavnikom u ruci, odgovoriti: „Prvo će malo da putuje. Namibija. Južna Afrika. Bocvana. Zatim se vraća na studije.“ Biće savršen domaćin, onaj što ima oči na leđima. Neće samo donositi hranu i piće već će pomno motriti na usamljene i zanemarene goste. Hofmester će zabavljati one koji nemaju nikog drugog s kim bi pričali osim sopstvene čaše ili sušija. Ponudiće svoje društvo
povučenim gostima. I plesaće se, takođe će se i plesati.
Hofmester zahvata iz činije pune mlakog pirinča, gnječi ga, i dok to radi, posmatra okvir kuhinjskih vrata, kao da nikada ranije nije spremao u ovoj kuhinji. Vidi farbu koja se ljušti, mesto pored vrata na kom su se ogulile tapete, gde je jednom završila cipela kojom ga je Tirza gađala u glavu. Nakon što je viknula „kretenu“. Ili pre toga, ne seća se više. Sva sreća pa je prozor ostao čitav.
Posmatra pirinač u svojoj ruci. Japanac to uvek radi bolje. Hofmesterov suši je bezobličan. Čudi ga predanost kojom ga gnječi, kao što je začuđen i nad ludostima iz prošlosti. Ona vrsta ludosti koja ne prouzrokuje previše štete.
Još jednom baca pogled na farbu koja se ljušti, podseća ga na sopstvenu kožu. Ima kremu, ali već nekoliko dana je nije mazao. S pirinčem u ruci počinje da razmišlja o tome da ovu kuću, svoju kuću, proda. Tu pomisao prvo ne uzima za ozbiljno, razmišlja o tome kao o stvarima koje se ipak neće ostvariti. Kao na primer da te zamrznu posle smrti i probude nakon sto godina. Ali ubeđenje lagano raste. Došlo je vreme. Koliko još da čeka, i šta?
U prošlosti je slične planove odbacivao istog časa. Njegova kuća bila je njegov ponos. Jabuka koju je sam posadio bila mu je treće dete. Pomišljao je, doduše, i ranije na to da otuđi kuću i jabuku, u slučaju nužde, ali nije išlo. Bilo je nemoguće, protivprirodno. Kuda će s porodicom? Jabuka više nije mogla da se iskopa. Bio je vezan za ovu kuću, bio je vezan za sve. A kada prijatelji i poznanici nisu znali šta lepo da kažu o Hofmesteru, što se s vremena na vreme dešavalo, uvek bi se našao neko da primeti: „Ali Jergen živi na dobroj lokaciji.“
Dobra lokacija. Hofmesteru je to bilo najvažnije. Ambicije negde moraju da se ispolje. Uglavnom je to bila adresa. Obuzimalo ga je izvesno uzbuđenje kada bi pominjao ime svoje ulice. Kao da mu je identitet, sve što je bio i za šta se zalagao, bio stopljen s nazivom ulice, kućnim i poštanskim brojem. Poštanski broj je više i od samog prezimena Hofmester, više i od njegovog zanimanja ili titule doktora nauka koju je ponekad stavljao ispred svog imena, ne iznoseći pritom neistine, odavao ko je i šta je želeo da bude.
Više ne mora da živi na dobroj lokaciji. Ta spoznaja da više nema potrebe, dok prekriva pirinač komadom tune, čini mu se kao spasenje.
Suviše je star da bi bio otpušten, tako su mu rekli. A kad si suviše star da bi bio otpušten, suviše si star i da bi živeo na dobroj lokaciji. Ako ti je dom za stare udaljen manje od jedne decenije, onda više i nije važno. Poznaje ljude svojih godina koji su već dementni. Istina, mnogo su pili.
Dalje od ove kuće, dalje iz ovog kraja, dalje iz ovog grada, to je sve što mu još pada na pamet dok traži smisao reči „rešenje“. Ima ljudi koji se ujutru probude s mišlju: treba da se nađe neko rešenje za sve ovo, ovako više ne može. Hofmester je jedan od njih.
Deca su otišla od kuće ili rade na tome da odu, posao mu se sveo na ispraznu aktivnost koja više nema nikakve veze s produktivnošću, samo s čekanjem. Može na istok. Ranije, dok je studirao nemački i iznosio mišljenja o ekspresionističkim pesnicima kao da ih je lično poznavao, nameravao je da se preseli u Berlin i napiše veliku knjigu o ekspresionističkom pesništvu. Sada to može da učini. Za takvu knjigu nikad nije kasno.
Nedostajaće mu poštanski broj, utisak koji je na neke ljude ostavljala njegova adresa. Pretpostavka uspeha koja uz nju ide. Miris uspeha. Sada kada mu mlađa ćerka odlazi u Afriku, vreme je da se i on oslobodi svog poštanskog broja. Nema više roditeljskih sastanaka na koje treba ići, nema nastavnika s kojima se treba rukovati. Koga još treba da zadivi?
Mora priznati da ga još samo osećanja i strah od promene vežu za ovo mesto. S obzirom na to da je Hofmester došao do tačke u životu kada su mu prevashodno potrebni keš i plan bekstva, izlaz, odlučio je da se više ne obazire mnogo na osećanja i strah.
U zanosu seče tunu. Tako to radi suši-majstor, sec-sec–sec. Riba treba da dočeka nož kao prijatelja. Stavlja komadić tune u usta. Račići na tacnici čekaju svoj pirinač.
Jutros se odvezao u Dimen kako bi obavio nabavku u veleprodaji za restorane. Sirova tuna na jeziku pruža Hofmesteru prijatnu senzaciju. Svežina. To je ključno kod sašimija.
Arnon Grunberg, “Tirza”, Booka, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Booka