Vidim te
vidim te kako se vječito batrgaš između sebe i sebe
kako te najviše ima tamo gde te ima najmanje
i kako dižeš pogled prema nebu
i vidim te kako ga potom vraćaš
nenaviknut na sunčevo blještavilo.
i čujem te kako vrištiš preglasno
iako ni glasa ne puštaš
ali naprosto pucaš po šavovima.
i kao da nije moguće izreći svu bol koja te veže
pa ušutkuješ sebe, negdje u sebi
i nastavljaš da se smiješ
jer je smijeh još uvek univerzalan jezik za svaki osjećaj
i osjećam kako širiš krila
čak i onda kad su neizrasla ili slomljena
i kada je uzletjeti napor
i kada te gravitacija stropošta na tvoj dom
na zemlju, kao da je ljubomorna.
i kako čitava stvar liči na to da te mrzi
verzija tebe koju želiš useliti na utabano mjesto
i kao da uvijek nešto polazi po zlu
pa često ostaješ na starom mestu
razlika je samo u novoj rani.
i sva bol koja se skuplja
i množi u tebi
čitava simfonija tuge, jada i bola
kao da nije dovoljna
pa ti život priređuje nove
dok još nisi izvidao ni stare
ponovo te zakivajući za nevidljivi križ
sa kojeg ne vidiš mogućnost da pobjegneš
i kao da nema ničijih ušiju da čuju vrisak
što ti ga grlo proizvodi u grču
niti se čini da ima bilo kakvog smisla
tvoje zapomaganje
osim da podereš zapešća
i pustiš da krv nesmetano poteče.