Jutro je bilo prohladno. Sunčano ali prohladno. Ne baš po njegovom ukusu. Nije volio zimu. Ali mu jutros to nije smetalo. Bezbrižno će hodati razgledajući oko sebe. Ne da bi nešto posebno vidio, put je znao skoro napamet. Uživaće u suncu, poznatim mjestima koje prepoznaje, prolaznicima koje ne poznaje. Sve će mu izgledati kao novo, nepoznato. Kao da se šeta nepoznatim gradom ali prepoznaje mjesta koja je vidio na slikama, razglednicama ili turističkim vodičima. Uživaće u tome. Neće se žuriti. Znao je gdje ide; i šta ga čeka. Ne, ništa neobično ni mistično: njegov ritual jutarnje kafe. Ponekad, kao ovog sunčanog jutra, izgledalo mu je kao da je ova šetnja, ovaj dio rituala važniji i ljepši od samog pijenja kafe. Zvuči čudno, ali se uvijek više radovao šetnji do kafea. Doduše ne baš uvijek. Mračna jutra u zimu nije volio. Ni maglu. Valjda zato što su mu smetali da uživa u ovom komadu puta koji je tako nebrojeno puta prelazio. Ali ovo jutro je bilo drugačije. Osim vedrog neba i sunca koje se tek pomaljalo iza krovova osjećao je neko ugodno treperenje u grudima koje nije znao da objasni. Rani dolazak proljeća nije ni njega ostavio ravnodušnim. Bio je zadovoljan što je tako brzo pronašao razlog tog neobičnog osjećaja. Nije ni slutio koliko je pogriješio!
Komad puta koji je prelazio svakog jutra i nije bio posebno dug. Nekih osam stotina metara. 1130 koraka. U početku ih je brojao. Zanimalo ga je koliko je to koraka od njegovog stana do kafea. Volio je da broji. Bilo šta: korake, prolaznike, voće ili povrće koje je kupovao u obližnjoj trgovini, bilo šta. Vjerovatno ostatak od nekadašnje ljubavi prema matematici. Ponekad je mislio da mu je brojanje opsesija. Jednostavno, morao je da broji. Iako mu taj podatak nije ništa značio. Mislio je na taj broj neko vrijeme a onda bi ga zaboravio. Često se ljutio sam na sebe zbog toga. Ali je pamtio broj koraka. To mu je davalo sigurnost. Nije znao objasniti zbog čega. Ne da je to morao nekome objašnjavati. Daleko od toga. Volio se poigravati tom mišlju. Da nađe svemu objašnjenje. Radi sebe.
Izlazio je iz stana na kratki hodnik. Dvanaest koraka. Pa onda niz stepenice. Njih 67. Brojao je i predahe između dijelova stepeništa kao stepenike. Dvoumio se da li da ih broji ili ne.
S obzirom da su dio stepeništa, brojaću ih kao takve – odlučio je.
Ulazni dio u zgradu je bio prostran. Prelazio ga je u 18 koraka. Kroz ulazna vrata se izlazilo direktno na ulicu. Onda lijevo, uskim trotoarom.
Ulica je bila mala, bez puno saobraćaja. Jednosmjerna. Nikad nije prelazio na drugu stranu ulice. Tamo su bili parkirani automobili. U nizu, skoro bez prekida. Pitao se da li ih njihovi vlasnici ikad koriste. Imao je osjećaj da su tu po cijeli dan. Prvi dio ulice je vodio nizbrdo. To je bila slaba nizbrdica, skoro da se i ne primijeti. Tek kada bi padale jake kiše mogla se nagnutost ulice naslutiti prema tome u kom je smjeru tekla voda. Nakon nekih dvjestotinjak koraka, tačnije 217, ulica bi se ispravila i potpuno ravna dočekala susret sa drugom ulicom praveći malu, nesimetričnu raskrsnicu. Nju nije volio. Uvijek je brzo prelazio na drugu stranu. Na raskrsnici je bio semafor. Imao je osjećaj da ga semafor mrzi. Skoro svaki put je morao da čeka na zeleno svjetlo. A to ga je nerviralo. Na drugoj strani je uvijek bio neko. Neko ko će na ovu, njegovu stranu. Susret s nepoznatim na pješačkom prelazu mu je bio nelagodan.
Ona ista nelagoda koju je osjećao kada bi ušao u lift u kom je već neko. Mrzio je lift. Prvo bi mu reagovalo čulo mirisa. Bez obzira da li se osjećao nečiji parfem ili je zaudaralo, zadržavao je dah. O da, brojao je sekunde do momenta izlaska iz lifta. A onda, čulo vida. Nije znao u šta da gleda. Gledati u osobu ili osobe koje stoje pored vas je nepristojno. Čak i ako su ispred vas i ne mogu da vas vide. A gledati u zid je glupo. Prostor je tako malen. I na zidovima nema ništa. Samo ogledalo. Obično je gledao u male svjetiljke na plafonu koje su bacale škrto svjetlo praveći čudne sjenke. Pitao se kome je to palo na pamet. Ugraditi takve svjetiljke. Svijetlilo je kao u noćnom baru. I još više pojačavalo osjećaj klaustrofobije. Početi razgovor je besmisleno. Pa cijeli put od prizemlja do posljednjeg sprata nije trajao više od minutu! Čak i kad bi zastajao na spratovima između. Nije volio ljude koji po svaku cijenu pokušavaju započeti razgovor u liftu. Obično bi promrmljao nešto sebi u bradu gledajući u pod (dvadeset i pet izlizanih linoleumskih pločica). Zbog toga je najčešće koristio stepenice.
Isti takav osjećaj nelagode imao je i na pješačkom prelazu susrećući se s drugim ljudima koji su išli u suprotnom smjeru. Čak mu je izgledalo glupo pozdraviti se s poznanikom. Kratki pozdrav žureći na suprotnu stranu je neuviđavan; a za duže zadržavanje nije bilo vremena. Zbog toga se najčešće pravio da gleda u drugu stranu izbjegavajući da im se pogledi sretnu. Uvijek se može opravdati da je negdje žurio ili bio rastrešen.
Poslije raskrsnice ulica se raširila. S obje strane široki trotoari, mladi drvoredi i trgovine. Ovaj dio je najviše volio. Ne zbog izloga, trgovine ga nisu zanimale. Tek na ovom dijelu se osjećao siguran. Mnoštvo ljudi mu je davalo osjećaj sigurnosti. Ne zato što se nečeg plašio. Daleko od toga. U toj masi je mogao da se sakrije, da postane jedan od mnogih. Bezličan. Istovremeno da bude sam. Bez straha da će sresti nekog koga ne želi da sretne. Samo oni, koji su imali sličan osjećaj da su najusamljeniji kad su u najvećoj gužvi, okruženi masom, mogu da ga razumiju. Ovih 550 koraka su mu bili najdraži. Nakon mučnih i tjeskobnih koraka uskim trotoarom gdje je vjerovatnoća da može sresti nekoga bez mogućnosti da se sakrije, ovaj dio puta mu je izgledao beskonačan. Uživao je u njemu.
Zbog toga ga je svaki put iznenađivala sljedeća raskrsnica. Kao da je pala s neba. Zvuk tramvaja ga je uvijek budio iz polusna. Ovdje je volio prelaziti pješačkim prijelazom. Nije se osjećao tako neugodno kao na prethodnom. Bio je širi, s malim pješačkim ostrvom na sredini. Ljude koje je susretao su bili različiti od onih prošlih. I bilo ih je mnogo više. Uvijek su se žurili i nikad nije imao potrebu da skriva pogled; oni drugi su izgledali zauzeti i gledali ili u nebo ili u zemlju. Ili zurili pravo kroz njega. Nije osjećao težinu njihovih pogleda.
Iza raskrsnice se ulazilo u mali park. Zasađen niskim šibljem i drvećem. Nekoliko klupa duž pošljunčane staze koja ga je dijagonalno presijecala. Drveće je bilo staro, uglavnom kestenovi i lipe. Po četiri stabla od svake vrste. I jedan bor. On je bio najveći; sigurno i najstariji. Kao da je oduvijek bio tu. Čak i prije parka. Moguće, ovdje su nekad bile kuće s baštama prije nego što su ustupile mjesto staklenim zgradama. Jedino je ovaj park ostao. Bor ga je uvijek impresionirao. Ne toliko svojom veličinom koliko oblikom. Stablo mu nije išlo pravo u vis; nego se izvijalo i uvijalo u svim pravcima. Kao da je pokušavalo da izbjegne nevidljive prepreke. Izgledalo je neobično i pomalo groteskno. Ostala stabla kao da su poštovala nekakav nepisani zakon o vertikalnosti, diktiran pravim i uspravnim linijama okolnih zgrada. A on opet, kao drhtava i nesigurna linija povučena rukom nevještog djeteta. A tek krošnja! Široka i rasuta kao da pokušava da zauzme što veći prostor u parku. Bor mu se sviđao.
Tu ispod njega, jedne je zime vidio vjevericu. Jutro je bilo hladno. I klizavo. Snijeg je padao cijelu noć a onda se sve pred zoru umirilo. Žurno je prolazio kroz park (kao i ostali dio puta) želeći da se što prije dokopa ugodne topline kafea. Ni korake nije brojao. Uostalom, broj je već znao napamet. Bor se, kao i ostalo drveće u parku sakrivao u sigurnost mraka koji se još nadvijao nad ranim jutrom. Odjednom, krajičkom oka je registrovao neki pokret iz pravca bora. Mahinalno se okrenuo i ugledao nju. Stajala je na majušnom otoku smrznuta zemlje pokrivene debelim slojem borovih iglica. Slika je bila tako nestvarna. I nezavršena. Kao da ju je neko počeo slikati na bijelom platnu i tako ostavio. Pogledala ga je nezainteresovano; moglo bi se reći da se on više iznenadio susretu nego ona. Kao da ga je čekala. Baš njega. Dizala je i spuštala glavu pokušavajući da zagrize u komad šišarke koju je držala ispred sebe. A onda je, isto kao što se stvorila, munjevito nestala u mrak i sigurnost borove krošnje. On se osmijehnuo. Ni sam nije znao zašto. Da li zbog banalne idiličnosti slike njega u bijelom smrznutom parku s vjevericom ispred sebe. Ili zbog misli koja mu je prostrujila glavom.
Da li vjeverice sanjaju? I ako sanjaju, šta sanjaju? – pomislio je. Misao mu se toliko dopala da je ostatak puta do kafea pokušavao da pronađe logičan, suvisli odgovor.
Kroz park je po pravilu prolazio dijagonalno. Nikad nije išao ulicama koje su uramljivale park. Nikad! Ne zato što je put bio duži. Vrijeme mu nije ništa značilo. Nigdje se nije žurio i niko ga nije čekao. Znao je napamet broj koraka kad bi išao tim zaobilaznim putem. To ga je zabavljalo. Osjećao se siguran. Siguran i nadmoćan. Znao je nešto što drugi nisu znali. Bar ne oni s kojima je dolazio u kontakt. Njih nije bilo mnogo, ali ipak! Siguran zbog činjenice da je mogao da zna nešto zahvaljujući svojoj struci. I matematici. Znao je da je park savršeni kvadrat. To je davno vidio na planu tog dijela grada. Nije se sjećao kad i kojom prilikom ali se sjećao forme parka. Lako je izračunao dužinu ulica koje su uokvirivale park. To mu je bilo dovoljno: da zna. Nije bilo potrebe da provjerava.
Od parka do kafea nije trebao dugo da hoda. U stvari nalazio se u sljedećoj paralelnoj ulici. Već je izlaskom iz parka počeo osjećati mirise i vidjeti boje tog njemu omiljenog mjesta. Sve mu se tu sviđalo: i fasada zgrade, i interijer, i osoblje i kafa. Čak i gosti. U ovo doba dana ih nije bilo mnogo. Tri-četiri. Uglavnom stalni gosti koji su se poznavali. Ali su rijetko pričali međusobno. Kao da su sve priče i teme već znali i ispričali. Nije bilo potrebe ponovo ih prepričavati. Samo bi klimnuli glavom pri ulasku i sjedali. Obično na ista mjesta. Kao nekakvo nepisano pravilo. Međusobno su to pravilo poštovali.
Ponekad se dešavalo da neki slučajni gost sjedne na nečije mjesto. Stalni gost bi ulaskom odmah primijetio da mu je mjesto zauzeto, ali se začudo ne bi ljutio. Nije pokušavao strancu dati do znanja da sjedi na njegovom mjestu. Nije insistirao kod konobara da mu oslobodi sto koji mu pripada. Ne bi se čak ni zbunio. Sjedao bi za prvi slobodni sto i izgledao kao da se ništa nije desilo. Upravo ta mirnoća, staloženost, taj latentni sukob koje se pretakao u ništa činili su to mjesto svetim. Za njega. Sjećao se da je to osjetio prvi put. I svaki put svih ovih jutara, godišnjih doba i godina. Volio je tu komunikaciju bez riječi. Konobar bi mu takođe klimnuo glavom.
Bez suvišnih riječi bi mu donio kafu i novine. Ne bi izmijenili ni jednu riječ. Sve se odigravalo u tišini, iako se čula muzika u pozadini. Kao u nekoj nijemoj pozorišnoj predstavi. Taj ritual mu je ponovo davao osjećaj sigurnosti. Sve je unaprijed znao ali je svaki put uživao u svakom pokretu, pogledu, prijatnoj tišini i međusobnom razumijevanju.
Novine nije čitao. U stvari, novosti ga nisu zanimale. Preskakao je prve stranice i ne pogledavajući naslove. Uglavnom je čitao one rubrike i beznačajne tekstove kojim urednici obično popunjavaju prazne stranice jutarnjeg izdanja. I smrtovnice. Nije znao zašto ali ih je čitao. Ne iz znatiželje da tamo pronađe nekog koga zna. Čitao je tekstove smrtovnica kao da se radi o najnovijim vijestima od kojih zavisi budućnost ljudskog roda. Kao da prepoznaje imena tih njemu nepoznatih ljudi. Pokojnika, rodbine, prijatelja. Ta su ga imena podsjećala na osobe koje je znao. Nekad davno, u prošlosti. To je bila neka vrsta igre koju je volio. Prisjećati se osoba koje je odavno zaboravio. A onda bi ih pokušavao smjestiti u prostor i vrijeme kojem su pripadali. I tako u beskonačnost. Vrijeme mu je brzo prolazilo. Iz neke vrste zanesenosti ga je budio žamor gostiju. Nekih novih i nepoznatih. To je bio znak da mora ići. Vratiti se u stan. Vratiti se u stvarnost. Stvarnost koju nije volio. Ne da je nije volio, bila mu je tjeskobna. Dosadna. A i vrijeme je sporije prolazilo.
Ali ovo jutro je bilo drugačije. Nekakav predznak da će se razlikovati od svih drugih jutara osjetio je čim je zatvorio vrata stana iza sebe. Treperenje koje je osjetio u grudima izgledalo je kao neki kod. Kao da neko pokušava da komunicira s njim. A on samo treba naći ključ. I dešifrovati poruku. Taman što je krenuo da zakorači na prvi stepenik, začuo je zvuk lifta koji se zaustavio na njegovom spratu. Zastao je. Kao da ga je neka nevidljiva ruka uhvatila za rame i zaustavila. Vrata su se otvorila. Okrenuo je glavu na drugu stranu da mu se pogled ne bi susreo s pogledom osobe ili osoba koje će izaći iz lifta. Čuo je samo lagane korake, ženske, korake starije osobe. Okrenuo se i pogledao za njom. Učinila mu se poznata. Možda njena kosa, garderoba ili način hoda. Brzo je okrenuo glavu.
Šta ako se okrene i vidi da gledam za njom? – sjetio se.
Žurno je ušao u lift. Zašto? Ni sam nije znao. Da pobjegne? Nestane od pogleda žene koju je vidio. Opet je osjetio ono treperenje u grudima. Poznaje li tu osobu? Vjerovatno neko od stanara. Susreo se njom sigurno stotinu puta ne primjećujući je. Stajao je neodlučno u liftu.
Da li je odmakla niz hodnik? Da li da izađe iz lifta i spusti se stepenicama? – prolijetalo mu je kroz glavu. Ako se ona okrene i vidi ga da izlazi iz lifta izgledaće glupo.
Zašto sam kog vraga ušao u taj prokleti lift? ljutito se brecnuo sam na sebe.
Pritisnuo je dugme za prizemlje. Samo se nadao da niko neće ući na nekom od spratova. A onda je osjetio njen miris. Bio je ugodan. Ni nalik na one prijatne i neprijatne mirise koje je inače osjećao u liftovima. Ovaj je bio ugodan. Na nešto ga je podsjećao. Ili na nekoga. Brzo je odagnao misao o mirisu. Takva igra mu sad nije prijala. Strah da će se lift zaustaviti prije prizemlja i da će neko ući bio je veći od želje da riješi zagonetku mirisa. Lift se zaustavio tek u prizemlju i on je žurno izašao. Iz predostrožnosti se nije obazirao oko sebe nego je gledao u vrhove svojih cipela. Osjetio je veliko olakšanje kad je izašao iz zgrade. Na zrak. Sigurnost širokog prostora. Zastao je. Obično nije gubio vrijeme stojeći na ulazu. Neko bi mogao naići. A i znao je gdje će i u kom smjeru. Da li zbog olakšanja što se epizoda s liftom završila bez nemilih susreta ili zbog sunčevih zraka koje su ga dočekale na vratima, odahnuo je. Tek mu je toplota sunca koje je upravo provirilo iza krova susjedne zgrade dalo sigurnost i povratilo samopouzdanje.
Nije se suočio sa ženom na svom spratu, niko nije ušao u lift i sunce i vedro nebo su ga dočekali napolju.
Zar život nije divan! – pomislio je.
Udahnuo je hladni zrak punim plućima, popravio šal i uputio se lijevo, niz ulicu. Sunce je ponovo nestalo iza krovova i on je refleksno podigao ramena i uvukao glavu dublje u šal. Nije brojao korake ali je uživao u zvuku koji su njegove cipele pravile na vlažnom asfaltu. Znao je svaki djelić starog, ispucalog i na nekim mjestima ogoljelog trotoara. Žustro je par puta odmahnuo glavom kao da je fizički htio da odbaci i odagna i staru ženu, i njen miris i bolno ugodni osjećaj u grudima.
Back to the future! – pomislio je i odmah mu se dopalo to što se sjeća te fraze i naslova filma koji je davno gledao. Radovao se pomisli da će s tim usput zabaviti.
Negdje na pola puta niz ulicu, neposredno prije nego se ona izvija i ispravlja u ravni dio, naglo je zastao. To mu se i ranije dešavalo, obično kad bi mu neka misao pala na pamet ili kad bi našao rješenje neke od svojih misaonih vježbi. Ovaj put je bilo drugačije. Ne samo da se zaustavio nego je i počeo prelaziti na drugu stranu ulice! Kao da ga je kao marionetu, ruka nevidljivog glumca vodila i usmjeravala. Nikad u svom životu nije prolazio drugom stranom ulice. Tačnije, nikad od kad ovdje stanuje. Ali mu to sad, za divno čudo nije smetalo. Hodajući je pokušavao da ide ivicom sjene koju je na asfaltu bacala susjedna zgrada. Takve su ga “igre” uvijek zabavljale. Čak i sad je to radio, u neku ruku mimo svoje volje. Nije osjetio ni nelagodu, ni strah, ni paniku.
Naprotiv, ovaj trotoar, ove fasade i ovi mirisi s ove strane ulice su mu iznenada bili poznati. Obično bi u ovakvim situacijama osjetio paniku. Onaj nadasve neugodni, skoro bolni osjećaj tjeskobe u grudima koji se polagano penje prema grlu. Ona nemoć u rukama ili bilo kojem dijelu tijela koje bi trebalo da se suprotstavi, odbrani, zaštiti. Ono saznanje koje nam obuzima svaku moždanu ćeliju; ona neminovnost i užas koji nam govori da je to kraj. Da nema dalje i da se moramo pomiriti s tim.
Ali ovaj put ne. Naprotiv, osjećaj blaženstva i topline mu se razlijevao svakim dijelom tijela ne dajući mu čak ni vremena da svojom logikom nađe razumno, logično objašnjenje tog fenomena. Ogledao se oko sebe. Kao da se bojao da bi neko mogao da ga vidi, tako ogoljelog i bespomoćno izloženog tuđem pogledu, napadu. Na ulici nije bilo nikog. Čak je primijetio da nije bilo ni parkiranih automobila. Koji su kao neki tihi, nijemi čuvari uvijek stražarili ulicom.
Čudno – pomislio je.
Odmahnuo je glavom. Riječ “čudno” nije postojala u njegovom rječniku. Čak ni u njegovom životu. Životu koji je bio racionalan i matematički precizan. Životu u kojem se osjećao bezbjedan i zaštićen. Ponovo je odmahnuo glavom. Da odagna tu tako stranu i nelogičnu riječ.
Digao je glavu i pogledao u nebo. U komad neba koji se smjestio između visokih zgrada koje su ga omeđivale. Bilo je tako blijedo. Liht-plavo. Skoro pa bijelo. Podsjetilo ga je na crteže vodenim bojama koje je crtao kao dijete. I učiteljice koja ga je stalno kritikovala i govorila da nebo nije tako svijetlo; da je tamnije, s više plave boje. Sjetio se i svog inata da upravo tako boji nebo. Dopalo mu se to sjećanje na školske dane. Odavno se, u svojim prisjećanjima nije bavio tim periodom svog života. Dopalo mu se i sjećanje na učiteljicu. Pokušao je da se prisjeti njenog lica. Sjećao se da je bila lijepa, s pravilnim crtama lica. Volio je to lice, bez obzira na njene komentare o njegovim crtežima. Ali nije uspijevao. Stalno mu se vraćala slika nje s leđa, kako se uspravna, sa besprijekorno opeglanom bijelom bluzom i teget suknjom, okreće i odlazi od njegove klupe idući prema školskoj tabli. Namrštio se. Ne zato što mu je ta slika bila mrska. Mrštio se zato što to u stvari, nije bila slika nje. To nije bilo sjećanje na nju. To je bila slika žene koju je s leđa vidio kako izlazi iz lifta. Ugrizao se za jezik da ne bi ponovo rekao: „čudno“.
Opet onaj osjećaj u grudima. Ovaj put ga nije pokušao odagnati. Uhvatio se za njega. Grčevito kao da mu je to posljednje u životu. Koncentrisao se na njega. Prijatno treperenje u grudima u stvari je dolazilo iz dijafragme, želuca.
Leptiri u stomaku – prisjetio se.
Da je mogao sam sebe bi zagrlio i potapšao po ramenu. Bilo mu je drago da se sjetio tog izraza; da je još uvijek u stanju da koristi svoj racio. Saznanje da ima objašnjenje nepoznatog osjećaja u grudima, odnosno u želucu, činjenica da je iznad njega poznato nebo njegovog djetinjstva vratilo mu je osjećaj sigurnosti. Sigurnost koju osjeća dijete idući istim putem od škole do kuće. Predvidljivost onog što će se desiti i racionalno tumačenje onog što se desilo. Kontrola nad životom.
Okrenuo se i nastavio da hoda. Sigurnim korakom koji je odavao nepokolebljivost. Došlo mu je da zapjeva. Čak je pokušao pjevušiti melodiju neke pjesme koju je često slušao na radiju. Ponovo se osmijehnuo. Boje fasada, oblici prozora i mirisi koji su dolazili iz zgrada pored kojih je prolazio bili su mu poznati. Ne na onaj način na koji mu je bio poznat njegov uobičajeni put od kuće do kafea. Taj put je znao u detalj i imao je kontrolu nad njim. Međutim ova strana ulice mu je istovremeno bila i poznata i nepoznata. Nije znao šta se krije iza neosvijetljenih ulaza, memljivih prolaza u mračna dvorišta ili iza zatvorenih prozora. Ali ih nije osjećao kao nešto strano, odbojno i samim tim opasno. Kao da je nekad bio tu ali se ne sjeća.
Negdje pri kraju ulice je ponovo zastao. Nije bilo nikakve ruke koja ga je zaustavila. U prvi mah je bio zbunjen. Okrenuo se oko sebe pokušavajući naći razlog ili u svakom slučaju suvislo objašnjenje. Stajao je ispred jednog izloga. Zurio je u njega kao opčinjen, bio mu je od nekud poznat. Izlog je bio prazan. Prislonio je ruku na hladno staklo i zavirio unutra. Mrak. Zašto mu je bio poznat? Podigao je glavu pokušavajući da pročita šta je pisalo na tabli iznad ulaza. Kafe slastičarna. To mu ništa nije govorilo.
A onda su mu sjećanja navrla kao bujica. Kao voda koja se prelijeva preko ruku, prolazi između prstiju, a on je pokušava zaustaviti, uhvatiti i napiti se.
Pa tu je bio fotograf! – sinulo mu je.
Sad se sjećao izloga u kojem su uredno bile izložene fotografije. Fotografije mladenaca, postarijih parova, porodica s malom djecom koja samo što nisu zaplakala. Fotografije vojnika, sjetnih djevojaka i namrgođenih muškaraca. Sjetio se da je satima znao stajati pred tim izlogom, nosa i obraza priljubljenih na staklo i očiju raširenih da upiju svaki detalj. Ono što ga je najviše fasciniralo su bile usne. Retuširane crvene usne na svakoj fotografiji. Bilo muško ili žensko, svi su imali crvene usne koje su tako groteskno odudarale od sivila crno-bijelih fotografija. Zašto se sjetio baš toga? Fotografske radnje i izloga s fotografijama ljudi s retuširanim usnama? Nikad nije ušao u tu radnju. Nikad nije prošao kroz vrata koja su imala malo zvonce koje se javljalo svaki put kad bi se vrata otvorila ili zatvorila. Nije znao ni ko je radio unutra. Nikad nije vidio da neko ulazi ili izlazi iz radnje. Osim, naravno mušterija. I među njima sigurno oni čije su fotografije bile u izlogu.
Iz tih misli i stihijskih sjećanja na nešto tako beznačajno i nebitno iz njegovog djetinjstva, u stvarnost ga je vratio nečiji glas. Tih, ženski. Dozivao ga je po imenu. Poznat glas. Osvrnuo se. Kao da je dolazio iz prolaza pored kojeg je upravo prošao. Dozivanje je postalo glasnije i već je mogao da ga prepozna. To je bio glas njegove sestre.
S njom se nije vidio godinama. Živjela je u drugom gradu i nisu se uzajamno posjećivali. Nije se ni sjećao zašto. Nije bilo nikakvog razloga, nikakve svađe. Jednostavno su im se životi lagano odvojili i niko od njih nije pokušao da to zaustavi. Doduše, ona je znala da ga nazove preko telefona. Isprva su dugo razgovarali i pričali o svojim novim životima ali su vremenom razgovori postajali sve kraći a pauze između njih sve duže. Na kraju se sve svelo na jedan ili dva poziva godišnje, obično da se čestita Nova godina ili rođendan.
Vratio se i stao ispred prolaza. Izgledao mu je poznat. Oljuštena fasada na kojoj se više nije mogla naslutiti originalna boja.
Kapija – sinulo mu je – Tu je nekad bila kapija.
Nije je više bilo. Samo su ostale ogromne zahrđale šarke na zidu. Trebalo mu je minut-dva da mu se oči naviknu na mrak. Tek sad je vidio da je dvorište bilo u stvari neka vrsta ljetne bašte. Nekoliko starih stolova s raspar stolicama koje kao da su bile kupljene na različitim mjestima i u različito vrijeme. Na zidu su svijetlile kvarcne grijalice bacajući mistično crveno svjetlo. Bašta je bila prazna. Skoro prazna.
Sigurno pripada kafe slastičarni pred čijim sam izlogom upravo stajao – pomislio je zadovoljan objašnjenjem.
Sestra je sjedila na jednoj od stolica.
Otkud ti? – to je bilo prvo što mu je palo na pamet da kaže.
Čekam tebe. – odgovorila je ne gledajući ga, namještajući pokrivač koji je držala preko koljena. Imao je šare kao orijentalni tepih.
Čudno – pomislio je.
Sad ga nije uplašila ta riječ. Kao da nije postojala ni jedna druga riječ koja bi mogla da opiše šaru na pokrivaču.
Mene? – zbunjeno je promrmljao ne očekujući takav njen odgovor.
Da, tebe – ponovila je i podigla glavu gledajući ga u oči. Imala je onaj isti izraz na licu kao kad su se posljednji put vidjeli.
Čekam te već pola sata – u glasu joj se istovremeno osjećao prijekor i izvinjenje.
Ovdje? – zamucao je. Istog trenutka je shvatio da mora da izgleda glupo, stojeći tako u sredini prolaza i odgovarajući na njena pitanja glupim pitanjima.
Uvijek se osjećao defanzivno i manje vrijedan u njenom društvu. Bila je nekoliko godina starija od njega i svaki put se trudila da mu to da do znanja.
Da, ovdje. Rekao si da ćemo se ovdje naći da zajedno popijemo kafu i popričamo – mirno je odgovorila ne skidajući pogled s njega. Rukom je popravljala pokrivač gladeći šare kao da pokušava da ih izbriše.
To je nemoguće. Nisam ni znao da ovdje postoji kafe. Ja inače. . . – rukom je nejasno odmahnuo iza sebe.
Misliš li još dugo tu da stojiš na propuhu i puštaš me da te čekam? – prekinula ga je kao da je ne zanima njegov izgovor.
Prišao je njenom stolu i privukao stolicu. Sjeo je na kraj sjedala predosjećajući njenu hladnoću. Na trenutak je pomislio na svoju rutinu odlaska do kafea i ispijanja kafe uz čitanje novina. Učinila mu se tako daleka i strana. Kao da se radi o nekome drugom a ne o njemu. Bilo mu je drago što je tu, što sjedi zajedno s njom.
Pustio je da priča, klimajući glavom s vremena na vrijeme. Nije se obazirao na to šta priča, nego kako priča. Prijala mu je boja njenog glasa. Nije ju gledao u oči. Gledao je u njene usne koje su se pomicale praveći male bore oko usana i otkrivale niz sitnih, savršeno bijelih zuba. Gledao je kako joj se nozdrve šire i skupljaju i kako joj brada poigrava u taktu riječi koje izgovara. Izgledao je kao da ga nije bilo briga šta je propustio mijenjajući svoju jutarnju rutinu. Sad je shvatio zašto je ovaj dan od početka bio poseban i drugačiji. I nije mu bilo žao. Nije ga bilo briga što neće proći kroz park i baciti pogled u pravcu bora, starog poznanika i možda vidjeti vjevericu. Što neće ući u svoj kafe i klimnuti glavom na ulazu istovremeno dajući znak konobaru da mu kao obično donese kafu i novine. I da ovog jutra neće pročitati vijesti koje nikog ne zanimaju i neće čitati smrtovnice. Da neće vidjeti smrtovnicu osobe koju je najduže poznavao u svom životu. Neće saznati da je jadnik umro od moždanog udara, sam u svom stanu i zaboravljen od svih. Nikad neće saznati da je ambulantno osoblje stiglo kasno i da su samo mogli da potvrde uzrok i vrijeme smrti.
Mladi bolničar je tog popodneva ispričao svojoj ženi kako je jutros prvi put vidio mrtvaca. I kako ga to nije ostavilo ravnodušnim, iako mu je to sastavni dio posla. I da će takvih slučajeva sigurno imati još u svojoj tek započetoj karijeri. Mogao je da se zakune da je pokojnik imao osmijeh na licu i neki blaženi izraz.
To je sigurno refleks u trenutku smrti – kao da se pravdao.
Žena ga je nježno pogladila po kosi i blago se osmijehnula. Okrenula se prema prozoru i pogledala u sivo nebo. Kiša je padala danima, a već su se mogle vidjeti prve pahulje koje su počele smjenjivati hladne kišne kapi.
Gospode – uzdahnula je – mora da je tužno umrijeti sam. Posebno po ovakvom vremenu.