Hasta Siempre vjerujem kada su me stvarali, vodili su ljubav na plavom ćebetu, a sunce se guralo kroz krvavo crvene zavjese. ljubičasto je apsurd - sipati crvenu u plavu zarad pramena ljubičastog dima - pokriti vodom vatru. vjerujem dok su me stvarali, pili su u neograničenim količinama hladan kuba libre, a nije se pokazalo dobro - dodati koka - kolu ukusu slobodne Kube. vjerujem da takav život, koji su nesmotreno stvarali, prolazi u mukotrpnom odvajanju - plave od crvene. hasta siempre. Iza tapaciranih vrata dok istežem noge na Jalomovom kauču imam da kažem da je bilo kao kad u predstavi glumiš drvo pa aplaudiraju svima a ti si rekvizit iako je pod tvojim hladom Ferdinand mirisao cvijet i Romeo Juliju ljubio kradom… i kao kad u materici sanjaš početak i svi te čekaju a ti bi nazad iako ti ljigava pupčana vrpca steže grlo i bubnjaju tuđi otkucaji srca. Privezak sam na sopstvenom ključu. Objavljeno je objavljeno je da za bolje nisam da ću se sebi obraćati prezimenom da ću zamračiti razum i savjest Kaina i Avelja spustiti teške kapke i plitko disati samo u slučaju opasnosti razbiti stakleni prozor. da sam dočekala što sam čekala da će mi riječi ostati zatrpane da ću izgubiti ključ i katanac opanke i obojke. za usta pronaći zakrpu i tiho mumlati samo u slučaju opasnosti krcnuti hrskavicom. Biljana Đurđević, „Mrtvac u visokoj travi“, IK Nova Poetika, 2023.
