PRIVJESAK
Neki dan dok sam se polako odbijao u rikošetu
o blijede plave zidove ove sobe,
skačući od pisaće mašine do klavira,
od police s knjigama do koverte na podu,
dođoh do slova P u rječniku
gdje mi se pogled zaustavi na riječi privjesak.
Nikakav kolačić što ga je gricnuo francuski pisac
ne bi mogao nekoga tako naglo vratiti u prošlost –
u prošlost gdje sjedim za radnim stolom u ljetnom kampu
kraj dubokog jezera Adirondak
i učim kako isplesti tanke plastične trakice
u privjesak, dar za moju majku.
Nikada nisam vidio nikoga da koristi takav privjesak
ili da ga nosi, ako oni uopšte tome i služe,
ali to me nije spriječilo da preplićem
vrpcu preko vrpce iznova i iznova
dok nisam napravio četvrtasti
crveno-bijeli privjesak za moju majku.
Ona mi je podarila život i mlijeko iz svojih grudi,
a ja sam njoj podario privjesak.
Njegovala me u mnogoj bolesničkoj sobi,
prinosila je kašičice lijeka mojim usnama,
stavljala je hladne obloge na moje čelo,
a onda me vodila na vjetrovito svjetlo
i učila me da hodam i plivam,
a ja sam joj, zauzvrat, darovao privjesak.
Evo ti hiljade obroka, rekla je,
i odjeća i dobro obrazovanje.
A evo i tvog privjeska, odgovorio sam,
kojeg sam napravio uz malu pomoć vaspitača.
Evo ti tijelo koje diše i srce koje kuca,
snažne noge, kosti i zubi,
i dva bistra oka da pročitaš svijet, šapnula je,
a tebi evo, rekao sam, privjesak napravljen u kampu.
A tebi evo, želim joj sada reći,
manji dar – ne drevna istina
da se nikada ne možeš odužiti svojoj majci,
nego tužno priznanje da sam kad je uzela
dvobojni privjesak iz mojih ruku,
ja bio siguran, kako to samo dječak može biti
da je ta beskorisna, bezvrijedna stvarčica koju sam ispleo
iz dosade dovoljna da izmirimo račune.
LJUBAV
Taj mladić na samom kraju vagona
uporno se osvrtao
kao da se plaši ili nekoga čeka
i onda se ona pojavila na staklenim vratima
prednjeg vagona i on je ustao
i otvorio joj vrata
i ona je ušla noseći
veliki crni kofer
nepogrešivog oblika violončela.
Izgledala je kao anđeo visokog čela
i snenih očiju a kosa joj je
bila svezana crnom mašnom na potiljku.
I zbog svega toga,
činio se pomalo čudnim
toliko sretan što je vidi,
a ona je jednostavno bila tu,
savršeno postojeći kao biće
blagog lica koje svira violončelo.
A razlog zašto ja sve ovo pišem
na poleđini žute koverte
sada kada su zajedno napustili voz
je da vam kažem da kada se okrenula
da podigne veliko, nježno violončelo
na visoku policu za prtljag,
njega sam vidio kako gleda prema gore
u to što ona radi
kao naslikani sveci
što gledaju prema Bogu
kad on čini nešto veličanstveno,
nešto što ga otkriva da je Bog.
NEMA VREMENA
U jurnjavi ovog radnog jutra,
pritišćem sirenu dok ubrzavam kraj groblja
gdje sahranjeni leže moji roditelji
jedno uz drugo ispod glatke granitne ploče.
Potom, cijeli dan ga zamišljam kako ustaje
da mi uputi onaj pogled
poznatog prijekora
dok mu moja majka mirno govori da ponovo legne.
IZASLANICA
Pođi, mala knjigo
iz ove kuće i van u svijet.
Kočija od papira kotrlja se prema gradu
noseći jednog jedinog putnika
izvan dosega ovog plahog pera
daleko od ovog stola i radoznale lampe izvijenog vrata.
Vrijeme je da se krene,
ogrne kaput i pođe u neizvijesnost,
vrijeme je da se izložiš tuđim očima,
uvezana za držanje u tuđim rukama.
Zato pođite, čeda moga uma,
uz mahanje i jedan očinski savjet:
ostajte dokasno koliko želite
ne mučite se da zovete ili pišete,
i razgovarajte sa što više stranaca.
STVORENJA
Hamlet ih je zapazio u figurama oblaka,
ali ja ih vidim u namještaju iz djetinjstva,
stvorenja zatočena ispod drvenih površina,
jedno se krije unutar ispolirane vitrine,
drugo se mršti iz naslonjača fotelje,
treće pak urliče iz majčine komode,
zaključano u grubom javoru, zaleđeno u hrastu.
Vidio bih ova prisustva, također,
u kružnim uzorcima na tapetama
ili u nijansama zelene na porculanskoj lampi,
izgledala su melanholično, tako prokleto,
piljila su u mene kao da znaju
sve tajne tajanstvenoga dječaka.
Često sam znao sanjariti
na tepihu i jedno bi se samo pojavilo pored mene,
velikog nosa, praznog pogleda.
Razumjet ćeš, prema tome, moju reakciju
jutros na plaži
kada si otvorila šaku da mi pokažeš
kamen što si pokupila sa obale.
„Vidiš li lice?“ pitala si
dok su nam gole gležnjeve zapljuskali hladni valovi.
„Ovdje su oči i linija usana,
kao da se krevelji, kao da ga boli.“
„Pa, možda zato što ima brazgotinu
koja se pruža cijelom dužinom čela
a tek taj krivi nos“, rekao sam,
uzimajući ti tu stvar i bacajući je daleko
preko blještavih plavih valova
tako da bi mogla živjeti svoj čudnovati život
na tamnom dnu mora
i prestala gnjaviti nevine šetače na plaži poput nas,
i prestala svima upropaštavati ljeto.
IZNENAĐENJE
Ovo –
sudeći po glasu s radija,
ni više ni manje nego domaćina klasičnog muzičkog programa-
ovo je Vivaldijev rođendan.
Danas bi imao 325 godina ‒
bio bi sasvim pognut, pretpostavljam,
i nemoćan da bog zna šta vidi svojim vodnjikavim očima.
Svakako, do sada bi bio gluh,
odjeća bi mu visila,
kosa bila bijedno prorijeđena.
Ali mi bismo mu svejedno priredili zabavu,
zabavu iznenađenja gdje bi se svi
sakrili iza namještaja da čuju
kuckanje njegovog štapa o pločnik,
i zvuk tog suhog, upornog kašlja.
DANAS
Ako je ikada proljetni dan bio tako savršen,
tako razigran toplim isprekidanim povjetarcem
da ti je dolazilo da širom otvoriš
sve prozore u kući
i skineš zasun na vratima kanarinčevog kaveza,
zapravo otkineš ta vratašca s njihovog dovratka,
dan kada su hladna staza od cigala
i bašta procvjetalih lala
izgledale tako ugravirane u sunčevu svjetlost
da ti je dolazilo da uzmeš
čekić i razbiješ staklenu kuglu
na stolu nakraj dnevne sobe,
oslobađajući stanovnike
iz njihove snijegom zavejane kolibe
da mogu izaći,
držeći se za ruku i žmirkajući
u ovu veću kupolu plave i bijele,
e pa, danas je baš takav dan.
NAJBOLJE PADANJE
tako smo zvali igru koju smo igrali
a koja nije imala nikakve veze
sa tihom jesenjom kišom, pljuskovima
ili sniježnim mećavama, nekome tako dragim.
ne, kao jedanaestogodišnjaci
samo smo željeli da nas pogode
dok požrtvovano hrlimo u paljbu
strijelca ispruženog iza ograde
ili još bolje, da budemo onaj koji puca
i pogađa ostale
dok pune svoje pištolje
i bivaju u mladosti zaustavljeni na pola puta
da se obrćemo i okrećemo
oponašamo izobličenja smrti
iz filmova,
dok se hvatamo za krvava prsa
i zadržavamo se
uzdignuti ‒ trenutak baleta ‒
u vazduhu, pa se rušimo
u travu iza svojih kuća
i ko god da je izmislio tu igru
pobrinuo se da joj
nema kraja,
onaj, čije bi padanje strijelac
proglasio najboljim
postajao bi sljedeći strijelac
i tako se nastavljalo, pucali smo i bivali upucani,
razdirali kaubojske košulje
davali smo sve od sebe
da smrt lijepo izgleda
sve dok ne bi skoro pao mrak
i majke nas pozvale u kuću.
ORIJENT
Okrećeš me kao
kad neko okreće globus u ruci,
i da, i ja imam drugu stranu
kao Kina, koju niko nikada,
čak ni ja, nije vidio.
Zato, opiši mi šta je tamo,
reci šta vidiš
i zatvoriću oči
da i ja mogu vidjeti,
zaprežna kola i sve te živahne zastave.
Volim zvuk tvog glasa
kao mali saksofon
govori mi ono što nikad ne bih mogao znati
osim da iskopam rupu skroz do drugog kraja
kroz samo jezgro moga tijela.
SLUŠANJE BEBE
Kako piše u brošuri za goste
ovaj primorski hotel nudi i uslugu slušanja bebe.
Slušanje bebe ‒ ne beba koja sluša
kao što sam pomislio kada sam se tek smjestio.
Ostavite podignutu slušalicu
brošura savjetuje,
i osoblje može pratiti Vaše dojenče
iako osoblje, nastavlja se,
ne može biti odgovorno za dobrobit
bebe koja je u pitanju.
Pošteno: neko da sluša bebu.
Ali izraz je sugerisao bebu koja sluša,
ležeći u sobi do moje,
sluša grebanje olovke o stranicu,
ili napredniju bebu koja je dopuzala
hodnikom hotela
i prislonila svoje malo, radoznalo uho na moja vrata.
Srećom za neke od nas,
poezija je mjesto gdje je oboje istina,
gdje bi samo jedno značenje izazvalo kvar.
Poezija želi bebu koja sluša na mojim vratima
kao i bebu čije tiho disanje
u blizini telefona neko osluškuje.
A ona također želi i bebu
koja plače u oblu slušalicu
položenu u krevetić
dok je recepcionerka upravo izašla
da zapali sa dečkom
u mraku uz njihanje i zapljuskivanje Sjevernog mora.
Poezija također želi tu bebu,
čak i malo više nego što želi one druge.
HERAKLIT NA ODMORU
Možeš da zagaziš
u isti bazen dva puta,
uroniš, ili čak skočiš
u dubinu ili plićak
koliko god puta želiš
zavisno od toga koliko si popio.
ŽDRALOVI IZ NEBRASKE
Šteta što nisi bio ovdje prije šest mjeseci,
čuo sam jadikovke pri mojoj posjeti Nebraski.
Mogao si vidjeti taj zadivljujući prizor
ovdašnjih ždralova, hiljade njih
dok se hrane ili čak plešu na obalama rijeke Platte.
Nije imalo smisla ukazivati
na nemogućnost da budem u tom trenutku tamo
zato što sam se zadesio negdje drugdje
pa sam klimnuo i odglumio blago razočarenje
ako ništa da budem dio tog saosjećanja.
Isti sam izraz lica, sjećam se, napravio
prije nekih šest mjeseci u Džordžiji
kada mi je rečeno da sam upravo propustio
spektakularni godišnji procvat azaleja
briljantnih uz zelenu pozadinu proljeća
a također, u Vermontu, šest mjeseci prije toga
kada sam stigao nedugo nakon što je
prekrasno lišće bilo na čuvenom vrhuncu,
a Majka Priroda, kako je zovu,
dotakla brda svojim višebojnim kistom,
fenomen koji se desi, kao i ostali,
otprilike u isto vrijeme svake godine kada sam očigledno
u drugom gradu, zaglavljen u holu motela
sa lokalnim novinama i plastičnom šoljom kafe,
zauzet propuštanjem Bog zna čega.
HOROSKOP ZA MRTVE
Svako jutro otkako si zauvijek nestao,
čitam o tebi u novinama,
uz sportske rezultate, vrijeme i sve te loše vijesti.
Nekad se podsjetim da današnji dan
neće za tebe biti divlje romantičan,
da nećeš sebi postavljati obrazovne ciljeve,
niti ćeš morati na poslu biti trezven.
Ponekad saznam kako ne smiješ propustiti
priliku da putuješ i sklapaš nova prijateljstva
iako ti nikada ni do jednog nije bilo stalo.
Ne mogu zamisliti da se ikad više na pozitivan način
suočiš s novim problemom, ali ti sigurno nećeš
raditi ni to, ni bilo šta slično, ovog martovskog radnog dana.
A isto vrijedi i za zabavu
koju si možda crpio iz grupnih aktivnosti,
vjerovatnoća pripisana za sve rođene u tvom znaku.
Dramatičan porast prihoda može biti razlog
da se počastiš, ali prije će biti da se to odnosi
na sve one Ribe koje su još uvijek žive,
što još uvijek plivaju gore dolje bujicom života
ili su zarobljene u bazenu u sjeni nagnutog stabla.
Ali laknut će ti da saznaš
kako više nema potrebe da pomno razmišljaš prije djelovanja
niti da više misliš na druge,
i nikada više kreativni rad neće zaostajati
za poslovnim dužnostima kojih zapravo nikada nisi ni imao.
I ne brini danas ni bilo koji dan
zbog problema uzrokovanih tvojom nevoljnošću
da razumno komuniciraš sa mnogim saradnicima.
Nema više ciljeva za tebe, nema više romantike,
nema više novaca ili djece, poslova ili važnih zadataka,
a opet, nikada nisi bio ovako opterećen.
Zato sad prepusti meni
da pažljivo pravim planove o uspjehu i bogatstvu što s njim može doći,
da cijenim one drage bliske mom srcu,
i da poželim dobrodošlicu bilo kakvom umnom podstreku koji mi se nađe na putu,
iako to zvuči kao puno posla za utorak.
Bolje mi je da zatvorim novine,
obučem istu odjeću koju sam nosio jučer
(kad sam pročitao da rastu tvoji novčani izgledi)
da se otisnem na svom biciklu bakrene boje
i okrećem pedale obalnim putem kraj zaljeva.
A ti ostani baš takav kakav jesi,
ležeći tamo u svom lijepom plavom odijelu
ruku prekriženih na grudima
kao krila ptice što je poletjela
na svoju neobičnu selidbu ne na sjever ili jug
nego pravo gore sa zemlje
i probila neizmjerni krug zodijaka.
Prevodi pjesma Billyja Collinsa nastali su kao grupni i individualni rad na časovima vježbi iz predmeta „Prevođenje i kultura 2“, Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu. Autor(ice) prevoda su: Adnan Bajrović (Stvorenja); Almira Civić (Iznenađenje); Anisa Lilić (Danas); Amina Sivac (Najbolje padanje); Amra Duraković (Orijent); Ema Sarač (Slušanje bebe); Lejla Šabić (Heraklit na odmoru); Lejla Durmo (Ždralovi iz Nebraske) i Zerina Kulović (Horoskop za mrtve), dok su preostali prevodi rezultat grupnog rada. Priredila Adisa Bašić.