Vij Zaključah te u svijesti kao u ponoćnoj crkvi. I kao što svijeće blijede kad se gase, tako blijediš sada i ti, a sveci te pohlepno slijede. Ovdje si zatočenica, za koju sam se toliko puta zavjetovao. Ali otkucava pravi čas, i sve mi kaže – treba da se javim. Dolazim kao strašni Vij, sivih očiju, mrtva glava, sav sam zemlja žedna. Da, strašan sam, a ti si blijeda, jer nježnost ti nosim u tvrdim grudima. Primičem se kao strašni Vij, ali tajanstvenu su već povukli crtu, i čim ja stignem do te crte, ruše se, oštro, u ponor stijene. Rušim se u taj ponor i ja – sav žedan, k'o pijesak. I ginem već, Ja, Vij, koji te domami u svijesti žudno, ali bez snage da se vine do tebe. S makedonskog preveo Petar Kepeski