Ričard Ovejn Roberts, Zdravo druže nedostajao si nam, s engleskog prevela Ana Pejović, Partizanska knjiga, 2021.
I pre nastupanja „nove normalnosti“ osetili smo posledice prebacivanja sfere druženja u digitalni svet. Pandemija kovida je zavisnost od društvenih mreža podigla za nekoliko lestvica. Strah od gubitka posla, finansijska nestabilnost, rad od kuće i druge okolnosti uticale su da mladi, u dobi osamostaljivanja, odustanu od kreiranja sopstvenog života. Bivaju prinuđeni da se vrate svome malom mestu. Oni koji se protive neminovnosti uglavnom se bore protiv nevidljiv procesa koji su mnogo veći od pojedinaca. Takve borbe su unapred izgubljenje, jer to su sukobi sa mehanizmima koji bi nas samleli ako bismo pokušali da ih makar na kratko zaustavimo. Jedino bismo mogli pad učiniti prijatnijim kada bismo se pomirili sa činjenicom da promene ne zavise od nas. Holivud nas je lagao – nema srećnog kraja.
Ako pored ovakvih nestabilnosti u radnju nekog romana dodamo i unutrašnju borbu, na primer, mirenje sa smrću voljene osobe i suočavanje sa problematičnim ocem, dobijamo dinamični savremeni spis. Upravo to je roman Zdravo druže nedostajao si nam Ričarda Ovejna Robertsa. To je druga knjiga ovog pisca koju je izdala Partizanska knjiga. Prvu knjigu, zbirku kratkih priča Sva mesta na kojima smo živeli, takođe je, pre nekoliko godina, prevela Ana Pejović. Inovativnost Robertsovog pripovedanja prepoznao je žiri časopisaGuardian, te mu je dodelio Not The Booker nagradu za 2020. godinu. Nagrada je dodeljena za odlično seciranje najrasprostranjenije bolesti ovog vrlog novog sveta – usamljenosti.
Usamljenost u svetu prepunom medija, telefonskih aplikacija, stvari na dohvat ruke, prevelike slobode izbora koja nas guši, slobode da biramo između onoga što nas zanima, dok algoritmi podilaze našim najnižim porivima – to kao okom kamere, reporterski, beleži Roberts na nevelikom vremenskom uzorku koji roman obuhvata. U pitanju je svega jedno leto, pa možemo pretpostaviti da je tekst nastao upravo iz jedne kratke priče kakve smo čitali u Robertsovoj zbirci.
Pisac nas vodi na unutrašnje putovanje u jednu epizodu iz života perspektivnog reditelja Hila. Hil, sin majke više nego oca, odlazi na hladno primorje severne Britanije kako bi na neko vreme pripazio oca na samrti. Ono što je svojstveno Hilu jeste digitalna anksioznost – navika bežanja ka ekranu, ka ustaljenim pokretima palcem u cilju skretanja misli ili bar skrivanja pogleda, od recimo, starog školskog druga koga Hil ponovo upoznaje u lokalnom marketu. Otac Rodžer pun je duha, tačnije, želje za životom. Rodžera neguje i pazi Trudi, devojka nešto mlađa od Hila koja će uskoro otputovati u daleku Australiju na doktorske studije. Odnos Rodžera i Trudi je poslovan, ali i pun prijateljskog razumevanja. Rodžera skoro da i ne upoznajemo. Njega nema u realnom vremenu romana, on postoji samo kao trag. Taj nas pristup, tajnovito, priprema za tragičnu neminovnost. Hilu od oca redovno stižu duhoviti mejlovi. Rodžer je taj koji je željan druženja i života, a ne njegov sin. Kao pravi otac, Rodžer nazire da sinu nedostaje volje, te pokušava da svoju želju za napretkom utka u sinovljev um.
Kod svakog povratka ima malo klišeiziranja, čini se i nužnog, pa tako Hil ponovo upoznaje svoje mesto odrastanja koje je tu gde ga je i ostavio, osim što su neki ljudi ostarili, neki odrasli, dok nekih više nema. Nema suvišnih objašnjavanja i uvođenja čitaoca u radnju, stvari se, baš kao i u životu, dešavaju neplanirano, nasumično. Čitaocu je ostavljena sloboda da zaključi šta se događa između redova. Osećaj koji izranja iz praznina među rečima može nas podsetiti na ushićenje iz bioskopske sale, svojstveno autorskim socijalnim dramama (npr. filmovi Kena Louča ili Andreja Zvjaginceva). U tim filmovima, često se događa da članovi porodice jedni drugima koče točkove života i tako ih drže uz sebe. U Hilovom odnosu sa prijateljima, naročito u dopisivanju sa Edom, prisutan je ironičan humor svojstven za irske komedije Martina Mekdone. Tu šaljivost često karakteriše grubost iza čije poente se krije briga i neizmerna ljubav za sagovornika. Međutim, Hil je previše osetljiv, naročito kada preispituje svoja osećanja prema preminuloj supruzi, te svaku šalu koja je iskazana dobronamerno na njegov račun doživljava kao povredu ega. Filmski doživljaj pojačava odustajanje od konvencionalne pozicije pripovedača (većim delom pratimo Hilovu perspektivu), a nekad proviri i perspektiva Ričarda kao arhitekte sinovljeve sudbine u pokušaju. To se dešava kada je potrebno, naizgled, neutralno izvestiti o dešavanju.
Još nešto u čemu se ogleda Robertsova zrelost kao pisca je odlično primećen i prenesen osećaj samoće posle seksualnog odnosa, često usled nedostatka empatije. Tu su još i nužno neuspešni pokušaji lečenja od odbacivanja, samoživost i veze bez ljubavi. Sve ovo čini da se protagonista Hil, idući ka kraju romana, gradacijski sve više zatvara za druge likove. Trudi to prepoznaje pa iskreno pokušava da se približi Hilu, dok ujedno ne želi da pređe liniju svog komfora, ona je željna zabave i iskrena prema sebi, pa ulazi u nesvakidašnji odnos sa Hilom, odnos koji se podrazumeva, kao da bi bilo neopravdano da njih dvoje družbuju jedno kraj drugog bez ikakvog seksualnog kontakta. Takav odnos je Hilu potreban da bi imao sa kime da razgovara, kome da iskaže svoju tugu, iako ta njegova ispovest može lako da povredi Trudi. Međutim, i Hilovo krhko unutrašnje biće je prostor pun mina po kom se Trudi teško kreće.
Narušavanje Hilovog unutrašnjeg sveta, to jest neispunjene želje za samoćom, pokazuju kućne žurke čiji je glavni akter Trudi. Na njima se Hil oseća previše ranjivo. Plaši ga konzumacija droge jer ne zna kakve bi reči mogle iz njega isplivati. Takođe, on mrzi Trudine prijatelje, to čujemo kroz njegove unutrašnje iskaze, ali često se koleba oko toga jer bi ih, siguran sam, rado voleo kada bi sa njima pričao u četiri oka, intimno, bez „malih razgovora“, kada bi ti pijani i drogirani ljudi ostali bez poze koju zauzimaju u društvu.
U sklopu romana, na gotovo nasumičnim mestima, pojavljuju se mikropriče pod naslovom „Mirno ostrvo“ koje nam, možda, pokazuju svet Hilove podsvesti. U tim pričama uglavnom se love ribe, koje bi trebalo da predstavljaju Hilov duboki mir. Tu smirenu sporost narušavaju deca koja delfine slikaju telefonom. Priča o narušenom miru i izrugivanju Hilovim vrednostima, tanane komunikacije delfina koja možda treba da sugeriše fini jezik umetnika, eskalira u odnosu sa njegovim školskim drugom. Ove epizode podsećaju na horor priče Tomasa Ligotija koje nemaju logički sklad, ali itekako ostavljaju jeziv, gotovo i mučan utisak, koji traje dugo posle čitanja.
Pozicija Hila u svetu i želja koju ima sve do kraja romana, otkriva se u poglavlju u kome on sanja kraj sveta. On želi da sve nedoumice, sve oko njega, čitav svet propadne kako se ne bi suočio sa njim. Na kraju knjige, ta mu se želja u neku ruku ispunjava. Zarobljen u kući svog oca, zavistan od sećanja na svoje detinjstvo, ljubav majke, školovanje, on ipak uspeva da pronađe beg iz statusa quo. Uspeo je da artikuliše svoje želje – napisao je mejl svom producentu. Hil sada zna šta želi. Spreman je da nastavi dalje. Na kraju romana, Hil zaključuje – pokušaj da postojiš najbolje što znaš. Roman koji je napisan na potpuno nov način doneće vam uživanje u čitanju, ali i učiniti da se osećate manje usamljenim. Niko nije toliko poseban, sve su muke već proživljene.