OČEKUJUĆI ODGOVOR
Dragi Care, još ti nisam pisao nalivperom. Mejlovi dobro dođu u brzoj komunikaciji, ali sam poželeo da sednem nad prazan list papira i da nižem reči nečitkim rukopisom. Sad je prilika, imam kome da se obratim na ovaj način. Otkad si u Australiji, tome je tek godina koja mi se čini kao gladna, nagomilali su se događaji u našoj lokalnoj zajednici koja se batrga između „biti il’ ne biti”.
Pišem ti tatinim Mont Blanc nalivperom iz studentskih dana, bilo je to pedesetih godina prošlog veka. Otkuda mu u to doba priličnog siromaštva mogu samo da pretpostavim, o tome ću ti pričati kad se vidimo. Opsesivno ga čuvam ne dozvoljavajući ni mojoj jedinici da ga dotakne, a znaš da za nju uklanjam i pretpostavljene prepreke ako mi se učini da bi je sprečile u ostvarenju zamisli. Nalivpero joj je nepoznat predmet, intrigira je i bulji u mene dok ti pišem.
Gotovo. Savijam papir uglavljujući ga u koverat. Odlazim u poštu ranog popodneva stvorenog za dremku. Poštansko sanduče uklonjeno je s ulice, ne znam ni kada se to dogodilo. Preselilo se u ruke šalteruša koje prihvataju pisma i na naše oči ih spuštaju u plastične kadice. Pred njima se stidiš da poljubiš ime na koje je adresirano, kao što smo radili nekada pišući devojkama pre no što koverat spustimo u crveno poštansko sanduče. U mislima sam to uradio sad. Muškarcima nije zabranjeno da se poljube, zar ne? Čitaj!
Prvo: umrla je Gordana posle kratke i teške bolesti, kako je navedeno u čitulji. Sećaš se, bila je đak generacije u gimnaziji, nije bila štreberka. Posle sahrane, nekolicina nas otišla je na piće. Njena najbolja drugarica Mirjana sve vreme nas je, suzna, grlila, hodajući uz šank gde smo se nanizali uz čašicu za pokoj duše, prvi gutljaj prosuvši na pod, kako nalažu običaji. Ličila je na lastavicu razrušenog gnezda, bez ptića. Šest meseci kasnije neočekivano ode u večna lovišta i muž, znaš onaj namršteni, zdepasti lik, ponavljač, poznat u gimnaziji kao Toma tocilo. Bio nam je nedokučiv njihov spoj, ali ljubav ima svoja pravila.
Drugo: Zorica, tvoja neostvarena ljubav iz komšiluka, slomila je rame. Pala je s bicikla, pretrpala je korpu na kormanu pijačnom nabavkom, nije zakočila pred ležećim policajcem i izvrnula se. „Sve pare odoše u guzicu”, stalno govori, pa eto, obilo joj se o rame. Pita za tebe češće no što bi i pomislio. Dobro izgleda, zgodna, opuštena, vedra. Neprocenjivo vredni kvaliteti. Ne liči na sebe iz osnovne škole kada je stalno bila musava. Raspuštenica bez dece.
Treće: Naša gimnazijska ekipa i ove godine letuje zajedno. Kako se ko razvodio pridruživao se, kaže cinik Šaca, ekipi polovnjaka. Imamo i udovice/udovce. U junu nas osam ide u Grčku, na Eginu. Tada su jeftiniji aranžmani. Zakupili smo tri sobe u belo-plavoj jednospratnici na kraju sela sa zajedničkim kupatilom, toaletom i kuhinjom. Jebiga, koliko para, toliko muzike.
Četvrto: Dobio sam solidnu novčanu nagradu – Urednik godine za nezavisna izdanja u regionu. Maši sam kupio patike prema njenom izboru (pink, s fluorescentnim pertlama. Nisam ni zucnuo, naučio sam da ne mora sve da bude prema mom ukusu), platio sam zaostale poreske rate za stan, ostalo je nešto u šteku, za sahranu. Mislim na budućnost, hahaha. Moram da ti priznam da se, posle razvoda na koji si me diskretno nagovarao još kad si bio ovde, uspešno oporavljam. Maša je od petka posle škole do nedelje predveče kod mene. Bivša je kooperativna!
Peto: Ljilja i Jovan upali su u dužničku krizu zbog stambenog kredita u švajcarcima. Džaba im ekonomski fakultet! Otisnuli su se u Antverpen kako bi se iskobeljali. On je magacioner, ona sobarica, deca se školuju uz mnoge pogodnosti kojima ozbiljne države podržavaju mlade useljenike. Devetogodišnja Milica je hit, želi da diriguje horom. Kupili su joj palicu od sandalovine. Pored redovnog posla, budžet dopunjuju i na crno – on biciklom raznosi kinesku brzu hranu, ona pere sudove u piceriji. „Život je negde drugde”, što bi rekao Kundera. Šta čitaš, Care? Preporučujem nekoliko knjiga, ako hoćeš poslaću brzom poštom. Nekada smo zajedno išli u Gradsku biblioteku, posle na sladoled u porciji, dok smo knjige kao relikvije držali na oku misleći da bi neko mogao u prolazu da ćapi naše blago pozajmljeno na revers. Sećaš se?
Šesto: Na Kaćinom i Mišinom dunavskom splavu ponovo sam se zaljubio. Uvek su nas zvali na otvaranje rečne sezone koju su proglašavali krajem aprila, nisi zaboravio? Jelovnik ti je poznat – riblja čorba s obiljem ikre i karaši prženi na talandari. Jedva čekamo njihov zvižuk da bismo se iskobeljali, svako iz svog brloga. Dolazi leto, za sirotinju najomiljenije godišnje doba, u neku ruku spadamo u tu grupu. Ovom prilikom, pojavila se nepoznata žena naših, četrdesetih godina, Kaćina sestra, doselila se iz Osijeka. Bilo je posle ponoći, mesečina se raspojasala nad Dunavom kada mi je nepoznata mahnula kažiprstom, pozivajući da sednem na upražnjenu stolicu do njene. Polupijan, navođen njenim prstom, jedva sam utrefio sedalicu. Od tada se mesecima ne razdvajamo (u međuvremenu sam se otreznio) sem vikendom, kada mi dolazi Maša. Naša himna je Friday I am in love. Bio je petak kada smo se ugledali, odnosno, kad je ona mene ugledala. Zove se Natalija.
Sedmo: Bio sam kod naše komšinice Nade sise da joj programiram novi računar. Ona piše priče i šalje ih na konkurse. Kao kornjača je, uporna, spora i temeljna. Sahranila je muža, pa ćerku, a sada joj je ostao samo zet Đoka koga neprekidno kinji – „očisti… premesti…zašrafi…”. On čisti, premešta, šrafi, u slobodno vreme pokušava da uhvati za dupe devojčice iz dvorišta. Prozvale su ga Đoka Maloletnik i cičeći se rasprše po dvorištu čim ga ugledaju. Nisam siguran da je i jednu dotakao, ali urbana legenda je neizbrisiva.
Osmo: Kupio sam preskupe cipele. Nekada bih odmah uleteo u radnju i izleteo s plenom. Sada je drugačije. Krpim se s parama, prihod urednika u nezavisnoj izdavačkoj kući je redovan, ali nedovoljan. Presekao sam posle dva kolebanja i tri grizodušja, odlučno pružio kreditnu karticu kao da su na njoj stotine hiljada neke vredne valute. Presrećan sam! Tamnoplave, đon je od novog materijala, nije plastični, liči na gumu, u sredini je presečen narandžastom štraftom. Hipsterske, baš! Stavio sam ih pored kreveta kao što sam radio u detinjstvu.
Deveto: Umro je komšija Duško s petog sprata, s trećeg ulaza. Obrazovani, lokalni funkcioner stare generacije komunista graditelja, nepotkupljivih. Za kovčegom porodica, u pratnji ceo komšiluk, i najstariji su potegli noge da ga isprate. Nad rakom je govorio samo predsednik mesne zajednice. Da ponovim: „Život je negde drugde”, što bi rekao Kundera.
Deseto: Natalija i ja smo se venčali. Tome su doprinele i moje nove cipele. Još pre kupovine predmeta moje želje, prestao sam da krijem Nataliju od Maše. Počela je dolazi kod mene za vikendom i, jednom prilikom, dok smo gustirali nedeljnu jutarnju kafu rekla je: „Imaš nove cipele, mogli bismo da ih pretvorimo u svadbene?” Osvrnuo sam se da vidim nije li Maša čula. „Da te zaprosim odmah?” „Odmah.” „Odmah?”, ponovio sam u ehu. Klimnula je glavom, ozbiljnog izraza. Posle venčanja (naravno, ne crkvenog, samo kumovi i Maša kod matičara) otišli smo na splav kod Kaće i Miše. Maša je maćehi samoinicijativno poklonila svoj crtež na kome rekom plovi prekookeanski brod obrubljen šarenim zastavicama, pored njega se praćakaju crvene ribice. Kao da je gledala Amarkord. Srećan sam!Dragi Care, napiši mi pismo. Znam da mnogo radiš, brže komuniciraš mejlom, ali ipak… Dođi kad prištediš za avion. Čekamo te Natalija, Maša i ja. Kupiću ti cipele, iako to ne znači da treba da se venčaš. Big pozdrav. Bogdan
Bojana Karavidić, “Očekujući odgovor”, Partizanska knjiga, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga