Do slijetanja aviona ostalo je još samo pola sata, ali ni to nije moglo odagnati moj unutarnji nemir. Bila sam potpuno svjesna da me to tmurno raspoloženje neće napustiti ni kada sletimo. Kamo sreće da nisam prihvatila ovaj posao. Ipak, riječ je o Simonovom profesionalizmu jer je mislio da mu nema premca u vođenju kompanije; te znam turski, te poznajem Turke… Slučaj je, čini se, bio toliko važan da se nije mogao prepustiti bilo kome. Radilo se o polici osiguranja vrijednoj tri miliona funti. Kamo sreće da uopće nisam poznavala Turke, kamo sreće da nikada nisam bila u tom gradu. Othuknula sam ljutito, ali od toga nije bilo nikakve koristi, šta je‑tu je; to je bio posao kao i svaki drugi. Koliko se mogao razlikovati od obilaska Rija u koji sam išla prije šest mjeseci? Povrh toga, tada ništa nisam znala o Brazilcima. U ovoj zemlji, barem, nisam bila potpuni stranac. Da, vrijeme je da se prepustim poslu. Pogled sam usmjerila ka brojevima na ekranu laptopa koji je počivao na mojim koljenima. Brojevi su me gledali kao da žele reći počni već jednom. Počela sam; pogledala sam iznos police osiguranja. Pokušala sam izračunati naknadu koja se treba isplatiti za požar u hotelu Rubin, ali nakon druge računske operacije pažnja mi se raspršila. Ne, nije išlo, u glavi mi je bila zbrka, ništa nisam mogla raditi. Isključila sam laptop i spremila ga u torbu. Dok sam odlagala torbu ispod sjedišta, potpuna sagnuta, zapitala sam se da li tako štetim bebi? I šta sve još… Nije imala ni dva mjeseca… Čak se ne može ni nazvati bebom. Uostalom, riješit ću je se čim se vratim u London. Iako sam tako razmišljala, brzo sam se, zabrinuta da joj ne naštetim, uspravila. Odjednom sam se susrela sa znatiželjnim pogledom sredovječne žene pored mene. Otkako smo se ukrcali na avion, uporno je nastojala započeti razgovor; odakle dolazim, gdje idem, ko sam? No, ja nisam bila raspoložena za razgovor. Čak joj se nisam ni nasmiješila, okrenula sam glavu i pogledala kroz prozor.
Vrijeme je bilo lijepo; na horizontu zalazeće crveno sunce, dok se dolje, hiljade kilometara ispod skupine prorijeđenih oblaka, prostirao komad tamnosmeđe zemlje. Ogromna, potpuno ravna zemlja bez drveća i rijeka. Prvi put sam kroz tu zemlju prošla autobusom, i to sa svojim ocem. To je bilo prije dvadeset i pet godina, možda i više… Tada u Konji nije bilo aviona. Sletjeli smo u Ankaru. Potom je slijedio četverosatni put autobusom… Beskrajna stepa i usred te beskrajne smeđe ravnice čudo; potpuno bijelo jezero.
“Tata, ima li riba u ovom jezeru?”, upitala sam.
Odgovorio je, nakon što je svojim crnim očima pogledao u bijelo jezero:
“Nema, kćeri. U ovom jezeru nema života, ali ima nešto neophodnoza život; so…”
Jesam li tada imala devet godina ili sam možda bila još mlađa?
Mama nije bila s nama; samo tata i ja. Dosadila mi je ta ravnica koja se pružala satima.
“Kada ćemo stići, tata?”
Tata se nasmiješio i zaklopio mi oči svojom desnom rukom.
“Broji u sebi do dvanaest”, odgovorio je. Brojala sam; kada je otac podigao ruku s mojih očiju, preda mnom se iz stepe ukazao grad… Bilo je čudesno. Gledajući zadivljeno u oca, promrmljala sam:
“Jesi li ti čarobnjak, tata?”
Spustio mi je poljubac na čelo.
“Samo sam čovjek ove zemlje, kćeri.”
Tada su me se te riječi jako dojmile, ali poslije… Nakon što nas je otac ostavio… Čim bih se sjetila oca, u meni bi se pojavio nemir. Bio je mršav čovjek srednjeg rasta. Kratka kestenjasta kosa, krupne crne oči ispod obrva, koje su stajale kao dvije skladne crte na uskom čelu, povijen šiljast nos i bakrenasta prosijeda brada koja je uokvirivala njegovo lice… I ona hronična tuga koja nikada nije nestajala s njegovog uskog i dugog lica. Većini ljudi tuga ne pristaje, ali je očevom licu davala neku čudnu ljepotu. Majci se jako sviđala ta tuga. Spuštala bi mu poljubac na usne govoreći: “Nisam vidjela nijednog čovjeka kojem tuga toliko dobro pristaje.” Otac bi se tada vjerovatno postidio, ne sjećam se tačno. Ali, nikada nisam zaboravila njegovo nježno, blijedo lice i tugu u njegovim crnim očima. Iako sam jako željela da zaboravim… Otac je bez ikakvog objašnjenja otišao iz našeg života i to s jednim drugim muškarcem… Ne, nisam ga se željela sjećati. Odvratila sam pogled s prozora i ponovo gledala naprijed ne bih li odagnala sjećanja na njega, ali sam se uznemirila kada sam vidjela susjedine radoznale oči kako me još uvijek pomno prate. Ovaj put sam, umjesto da pogledam kroz prozor, zatvorila oči. Sada sam čula samo buku motora. Kada bi još u meni nestala ta zabrinutost… Pokušala sam da ne razmišljam; ni o bebi koja je svakog trenutka, svake minute rasla u mom stomaku; ni o ocu; ni o njegovom gradu u koji sam morala ići iako to uopće nisam željela… Željela sam se otrgnuti od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Željela sam se izgubiti na neko vrijeme u onom crnom, najdubljem i najmirnijem vrtu sna… Narediti svom tijelu, umu i srcu da se preda ništavilu…
Amet Ümit, “Vrata tajni”, s turskog prevele Sabina Bakšić i Alena Ćatović, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook