Grobničarke
Prolog
Tomašica, oktobar 2013.
Pola jedan, pauza za ručak je završena. Ekipa pakuje ostatke jela poredane na haubi automobila, u nedostatku stola. “Something sweet”, rekla je nudeći mi kocku čokolade umjesto dezerta. “Malo slatkog svima će nam dobro doći ovdje.” Senem opet stavlja masku, navlači čiste rukavice na bijeli kombinezon, namješta svoj tegetplavi kačket. Penjem se uz brdašce zemlje na rubu jame, velike kao fudbalsko igralište. Senem je već dole, daleko iza policijske trake koju nemam pravo prekoračiti. Bobcat se pali, vitlaju motikama, rad se nastavlja.
Nisam znala šta me čeka kad sam došla tu. Ništa me nije pripremilo za prizor masovne grobnice. Ništa, osim nekoliko arhivskih slika koje sam spazila tu i tamo u reportažama, osim ispovijesti preživjelih koji su izbjegli da se nađu na dnu te jame. Ali o onome što se zbiva u trenutku kad se zemlja otvori da bi iznijela prošlost na vidjelo, nisam znala ništa. Očekivala sam užas, neizrecivo, nezamislivo. Ideju masovne grobnice.
Masovna grobnica nije ideja. Masovna grobnica je posao. Nema mjesta za ideje pred tom zjapećom rupom odakle treba povaditi tijela prije dolaska zime.
Dole, u ogromnoj jami, Senem kopa s ostatkom ekipe, forenzičkim antropolozima poput nje, arheolozima, osteolozima, koji svi nose iste bijele kombinezone u kontrastu s tamnonarandžastom bojom glinovitog tla. Jesenje kiše su ga preobrazile u ljepljivo blato koje se hvata za čizme i rukavice istražiteljā kada ovi ostave lopate da bi kopali rukama, koje se kreću sve nježnije kako se primiču ostacima što izranjaju iz dna rupe.
Čovjek koji je govorio s policijom spomenuo je jednu cifru: 900.
Toliko je, po njegovoj procjeni, tijela zakopano. Vozio je jedan od kamiona koji su prevozili žrtve, pogubljene nekoliko desetaka kilometara odatle u prvim sedmicama rata. To se desilo u ljeto 1992, bilo je vruće, kako često bude ovdje, prisjećaju se preživjeli. Od sela do sela, stanovnici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ubijani su i zatvarani u logore. Etničko čišćenje koje su osmislili i organizovali Ratko Mladić i Radovan Karadžić ispraznilo je taj region Bosne i Hercegovine mnogo prije pokolja u Srebrenici počinjenih tri godine kasnije. Tijela koja danas izlaze iz zemlje su začuđujuće neoštećena. Senem obično barata sa skeletima, a ne s tijelima poput ovih, koja su većinom čitava – meso se još drži za kosti. Na toj lokaciji ilovača je usporila raspadanje koje opet počinje i ubrzava se na otvorenom, dvadeset jednu godinu nakon egzekucije. Zadah smrti lebdi svuda uokolo, uvlači se u nozdrve, prožima ih satima. Naveče, u sobi u prenoćištu, i dalje ga osjećam oko sebe.
Dole, pored dvije crvene tende koje pružaju zaklon u slučaju prejakih kiša, polegnuta bijela obličja odudaraju od tamne boje zemlje. To su mrtvačke vreće, koje počivaju na drvenim daskama položenim na zemlju. Tijela se numerišu redom kojim se vade iz grobnice. Posljednje koje je danas izvađeno nosi broj 109. Tim kopa već mjesec dana.
Svaki dan u šesnaest sati vreće se ukrcavaju u mrtvačka kola, mali zagasitoplavi kombi. On zatim vozi za krajiški identifikacioni centar, mrtvačnicu za lica nestala u ratu. Upravo sam tu prvi put srela Senem, jednog dana potkraj septembra, tri godine ranije.
2010.
1.
“Kao djevojčica, htjela sam biti arheolog”
“Vidiš, ovi se uklapaju.” Senem grabi pršljenove. “Gledaj. Kosti govore same za sebe.” Sklapa skelet kao slagalicu, njene kretnje su brze i precizne, kretnje stečene navikom: krupne kosti nogu pored karlice, rebra oko pršljenova, donja vilica položena kraj lobanje. U životu nikad nisam vidjela mrtvaca. Kraj nogu tijela koje Senem rekonstruiše neko je bio brižljivo složio džemper od jarkocrvene vune i na njega metnuo cipele čija se koža ukrutila od godina provedenih pod zemljom.
Poredani jedni kraj drugih na bijelim mrtvačkim vrećama položenim na betonski pod, nalaze se ostaci sedam tijela ekshumiranih tri dana ranije. Niz se nastavlja u vidu zatvorenih bijelih vreća koje sadrže druge ostatke, druge kosti, druge pršljenove koje treba poredati. “Ima ih dvadeset dvoje, svi izvađeni iz iste grobnice”, kaže mi Senem. Oko mene, veći broj petospratnih kolica, postrojenih uz zidove, proteže se u dužini od nekoliko metara. Na svakom spratu po jedna mrtvačka vreća. Koliko ih ukupno ima u ovoj ogromnoj tvorničkoj hali?
Sletjela sam u Sarajevu prije sedam dana. U Bosnu i Hercegovinu dolazim drugi put i ne znam bogzna šta o historiji te zemlje, izuzev da je pretrpjela rat koji se završio 1995, rat sa 110.000 mrtvih, od čega 30.000 nestalih. Još se traga za trećinom, odnosno za 10.000 lica. Ona me zanimaju, ti fantomi čiji povratak porodice očekuju da bi ih sahranile. Slušala sam neke bližnje kako govore o bolu iščekivanja, o nemogućnosti oplakivanja. Ali o poslu, neophodnom da bi se identifikovalo neko tijelo, zaista nemam pojma. Jedan od mojih kontakata u Sarajevu spomenuo je Senem. Ona je forenzički antropolog i upravlja identifikacionim centrom u Krajini, oblasti na sjeverozapadu zemlje. Kad sam je nazvala, objasnila mi je kako da dođem: siđeš s busa kod benzinske pumpe prije stanice, nastaviš sporednom ulicom kroz stambeno naselje u Sanskom Mostu, a onda zađeš u industrijsku zonu Šejkovača. Tu mrtvačnica? Zabou, moja kolegica fotograf, i ja pješačile smo duž ceste premišljajući se u magli jesenjeg jutra sve dok je opet nismo nazvale, ubijeđene da smo se izgubile, iako smo bile tačno ispred tražene zgrade.
Naprosto nisam to tako zamišljala: banalno skladište s golemim prozorima, nasuprot tvornici cementa.
Senem nam je poslužila Nes kafu da se ugrijemo u kontejneru koji joj je služio kao ured. Tek što sam otpila gutljaj, ona zgrabi svoju šolju i predloži nam da je slijedimo do hale. Patike i kožna jakna, kosa sakrivena ispod crne kape, rane tridesete – ni ona se ne uklapa u predstavu koju sam imala o nekom ko vodi mrtvačnicu. Kao da je obavezno da vas život žigoše kako biste se približili smrti – i da nosite barem bijelu kutu. Ali Senem je stupila u halu sa šoljom kafe u ruci, onako kako se ujutro ulazi u kancelariju. Kad je otvorila vrata velike sale i kad sam ugledala sve te bijele vreće na zemlji i po etažnim kolicima, u trenu sam se pokolebala poželjevši da protestujem: daj, ne ulazi se u mrtvačnicu ovako, trebalo bi… nešto, ne znam šta. No, Senem je već bila s druge strane vrata koja je držala otvorenim za mene, čekala me.
Tako da ništa nisam rekla i ušla sam.
“Prije rata ovo je bila fabrika”, kaže Senem na engleskom. “Zatim je postala mrtvačnica.” Upire prstom prema fotografijama zalijepljenim za zid. Fabrika čega? Nemam vremena da je upitam, već se upustila u objašnjavanje na temu slika odštampanih na A4 listovima. Na jednoj od njih, rupa iskopana u zemlji, prekrivena kostima, prošarana je malim, žutim numerisanim konusima, kakvi se viđaju na mjestu zločina. Dok traje ekshumacija, sve se mora uslikati i zabilježiti, kaže. Prema položaju kostiju zaključujemo da li pripadaju istoj osobi, pa se onda odlažu u istu vreću. Kad dospije u mrtvačnicu, vreća se otvara, sve se pere i slijedi novi pregled.
“Katkad torzo ne odgovara nogama ili lobanja i karlica nisu iste starosti. U slučaju nedoumice, DNK određuje koje kosti pripadaju datoj osobi.”
Slušam je, pokušavam sve popamtiti, vreće na zemlji, kolica, kosti, DNK. Hala mi izgleda ogromna. Tavanica je desetak metara visoka, čelične grede crtaju grafičke linije po plafonu. Svjetlost ulazi kroz red visokih prozora, stidljiva je jutros, zamućena kišicom što sipi po naselju.
“DNK takođe omogućuje da odredimo identitet osobe”, nastavlja Senem. “Genetski profil pokojnika se uspoređuje s drugim pandanima, dobijenim pomoću uzoraka krvi rođaka nestalih osoba i objedinjenim u bazi podataka. I onda se nadamo da ćemo naići na match.”
Izlaže materiju kao da je riječ o prezentaciji izvedenoj već bezbroj puta pred posjetiocima poput mene, koji za riječ DNK čuju jedino u kriminalističkim serijama. Senem, štaviše, liči na junakinju iz krimića: kožna jakna i pljuga u ustima, prodoran pogled i ozbiljan ton, upadljiv kontrast između njene skoro bebaste face i leševa u okruženju. Strpljivo mi pojašnjava šta znači match: genetsko podudaranje, dokaz krvnog srodstva, pa tako i identiteta.
“Problem su”, dodaje Senem pokazujući na drugu fotografiju zalijepljenu na zid, “sekundarne masovne grobnice.”
Taina Tervonen, “Grobničarke”, s francuskog preveo Nihad Hasanović, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook