Ista rijeka
To je sav novac – njihov otac nije pazio. U rukama mu se trzalo nekoliko tankih zgužvanih novčanica skupa s njegovim venama, dlanovima i rukavima, s nebom iznad njih. I s njihovom kućom koja više nije bila njihova. Prodali su dvorište, stare trešnje u njemu i staru dunju pod čijim je granama rasla Pirina. Sada su, okrenute prema kući, čekale – ona, njene dvije sestre i njena majka u starom slamnatom šeširu, sa suncem iznad glave. Prodale su one dane kada ih nebo nije mrzilo, kada je sunce bilo njihovo i kuća, iako mala, sa sivim malterom, bila njihova. Novac u očevim rukama nije bio dovoljan ni da plate, ni da pljunu za kamionom koji je odvezao njihove stvari u bakinu baraku. Ali Pirina nije mogla vidjeti kamion, iako joj je šoferova kabina stršila metar od nosa – bio je august a jarkožuta trava se njihala skupa s njihovom prodanom kućom i dvorištem.
“Hajde”, rekla je njihova majka. “Idemo.”
Bilo je naprosto nevjerovatno da je od kuće, od dvorišta, od trešanja i njihovih prošlih dana ostalo samo toliko novca koji se tresao na očevim venama i u šaci.
“Morate naći posao”, rekla im je majka po trideseti put jutros.
Sunce na njenoj poderanoj pelerini se naljutilo i bacilo svoju sjenu pod gume kamiona.
Njene sestre su u isto vrijeme kimale, bile su takve – uglavnom su šutjele i kimale kad su se slagale, a kad su imale nešto protiv nisu ništa govorile, samo su išle jedna za drugom, prvo niža Sara, zatim viša Ljuba, izmakle su, a njihova leđa, tanka poput oblaka, brzo su nestala zajedno s njihvim neslaganjem. Leđa su bila njihovo ne; tako je činila i njihova majka – i ona je bila laka, okretna kao gušter: žena koja se brinula o najboljoj paprici i najtežim paradajzima u Starom Selu; majstorica, čije su se tikve nalijevale poput mjeseca, ali su se činile triput teže od nje, i svijetlile noću pod njihovim prozorima. Ali sada su prodali Mjesec nad kućom i dvorištem koje je rađalo mjesece. Morale su naći posao.
Njihov otac – sa svojim štapom i nogom slomljenom u rudniku, zamahujući udesno kao da tjera muhe, dok se zemlja ispod njega micala naprijed‑nazad – taj čovjek pocrnio od ljeta čekao je s četiri zgužvane novčanice koje su sada bile kuća, dunja, dvorište i grob njihove pokojne bake.
Ispred njih se prostiralo polje, nekada nogometni stadion, sada mjesto poznato po magarećem trnju i dva mršava magarca – razderanа jedra na tom žegom sprženom polju koje je vjetar pokušao gurnuti u okean, ali je sunce htjelo ispeći životinje odmah kraj njihovih kolaca. Ljeto je istrgnulo posljednju kap vlage iz trave, pretvorilo rijeku u smeđu traku osušenog mulja na kojoj su svjetlucali bijeli trbusi riba i sivi trbusi punoglavaca.
Njene su sestre radile u kuhinji motela – on se isprva nazivao Crna udovica, zatim Bijela udovica, pa Venecija, ali uvijek je to bila trošna građevina ukopana u zemlju, s dva reda soba veličine zatvorskih ćelija i prozorima koji su bili okrenuti na cestu i parking s kamionima. Jedna od tih ćelija koštala je 10 leva za dva sata, dovoljno vremena da šoferi i djevojke završe ono zbog čega su je unajmili. Mlađi, neiskusniji šoferi to su radili u sobama. Drugi su uspijevali na sjedištima ispred volana ili u grmlju, ili gdje god su uspjeli, a ljudi su morali jesti i Pirinine sestre su kuhale u kuhinji.
Tamo je bilo vruće i zimi i ljeti, sunce je neprestano izvirivalo iz peći, pa su njene sestre nosile vrlo tanke bluze, toliko tanke da su im se jasno vidjele grudi – momci iz okolnih sela zbijali su se u grozdove do niskih kuhinjskih prozora i, uprkos mirisu masnoće i zagorjelih zaprški, nisu se odvajali od stakala.
Jedna od sestara, najstarija, Sara, ponekad je odlazila s nekim šoferom u malu ostavu koju je vlasnik motela, Jakov, ustupio sestrama da drže svoje stvari na pristojnom mjestu. Od takvih šofera, ne samo u Vladimiru, nego i u okolnim selima, o njenoj sestri Sari kolale su takve beskrajne priče da momci nisu pili pivo cijelu sedmicu, štedjeli su i od ručka da odu u ostavu. Jedan od njih, dug poput zida, s pjegavim licem i tankim prstima koji su mogli crtati komarce, pse i ljude kao da su ti pred očima i da će te ugristi, crtao je nju – čas Sarino lice, čas njenu bajkovitu tanku bluzu – na poklopcima od tegli, na kutijama cigareta i salvetama, ponekad na ciglama koje je zidao po gradilištima cijelog okruga da zaradi za hljeb. Cigle kuća širom okruga gledale su ljude Sarinim očima.
Sara, kao i svi u njihovoj kući s mnogo mjeseca u bostaništu, Sara, veći mjesec od pravog na nebu, bila je tvrdoglava, s leđima od magle i grudima proljetnog vjetra, zbog čega su mladići čak iz Dupnice dolazili i pili vodu umjesto piva i nju gledali zanijemjeli.
U kuhinji je radila i druga sestra, Ljuba, ali nije išla s momcima, iako su joj leđa također bila od magle, a grudi od peći i augusta. Da je neko pita, mislila je Pirina, zašto uvečer – nakon što bi narezala cijeli vagon luka, krompira i paprika, nakon što bi šoferima ispekla ćevape i napravila im salatu, porezavši ruke kao mesarsku cjepanicu za klanje kokoši – ta Ljuba, umjesto da ode u ostavu s nekim šoferom, uzima knjige iz biblioteke, kupuje sav naštampani papir, ćoravo i sakato ga izvlači iz podruma, a čak je na kiosku u Radomiru kupovala razne masne pljesnive tomove – sav tako težak teret birala je njena sestra, Ljuba.
Pirina je njima obično ubijala razne insekte: njihove su korice bile groblja za žohare, komarce ili muhe, ali Ljuba je čitala te cigle noću, kad bi se Sara odmarala od momaka i šofera, a lampa svijetlila kao lopov, ta lampa bi se tanko i slabo prolila nad Ljubinim knjigama, ali Sari to nije smetalo. Sara je toliko voljela tu Ljubu i njene prašnjave knjige da je čak i u kuhinji, kad su im oči postale lokve vrućih suza zbog luka, radila više, podižući ogromne sanduke s odrescima, jer sigurno je žena koja se muči s tim debelim knjigama ili bolesna ili, što je još gore – na kraju završava bez muža.
Zdravka Evtimova, “Ista rijeka”, s bugarskog preveo Žarko Milenić, Buybook, 2024.
Knjigu možete uskoro nabaviti na: Buybook