„Limited edition“
Subota, 23. 7. 2022., Zagreb
Rođen sam u noći između raka i lava, šutnje i rike; nekada bi mi izračunali lava, nekada raka. Točan sat rođenja sam u međuvremenu zaboravio, zapisan je valjda negdje u medicinskoj dokumentaciji, ali ne znam gdje bi mogla biti, pa je sada tako svaki precizan izračun postao nemoguć, što mi je i drago, jer mi oni što do horoskopa ozbiljno drže neopisivo idu na živce. Uglavnom, odrastao sam u lavljem uvjerenju, u doba kada horoskopi nisu vodili računa o satu rođenja i podznacima i kada su se tjedno sastojali od rubrika posao, ljubav i zdravlje, nego samo o datumu, a uz lava je uvijek pisao današnji datum. Da primirim tenzije vlastitog rođenja i znatiželju zainteresiranih govorio sam da sam rak koji se ugurao u lava – s dobrim razlogom, jer sam kasnio na svijet dovoljno dugo da se rodim kao beba od 4,5 kg – da sam lav koji cijeli život hoda unatrag ili u zadnje vrijeme, da sam lav s rakom, loša simbioza.
Govorio sam i cijeli svoj mladi život da ću umrijeti u 55‑oj. Ne znam zašto mi je tako zavodljiv baš taj 55, vjerojatno je brži na jeziku nego 54 ili 83, možda zbog simetrije… Kada se u 55 prva 5‑ica zrcali dobije se lijep oblik amfore, drevne bačve, to sam jučer shvatio. Taman da se nazdravi za 55!
Kako god bilo, tada kada sam si prorekao 55 što mi se očito činilo neizvjesnim nekim futurom o kojem ne treba ni misliti, to su bile godine neke daleke, čovjek star i sit, života iza njega dovoljno. Kad si mlad, kad si mlad starenje se događa nekom drugom, a smrt je samo riječ od četiri frekventna suglasnika zahvalna za križaljke u kojima se ipak ne pojavljuje, to je pojam koji ne uključuje bolest ni patnju, nešto kao isključivanje svjetla na najbližem šalteru, klik, ćao. O toj olakoj prognozi, danas gotovo zlokobnoj inkantaciji, nisam pobliže razmišljao pa se ni zapitao znači li to zapravo umrijeti u 55‑oj ili s punih 55, tako da sada ne znam jesam li pregrmio neozbiljnu prognozu ili je preda mnom zaključna godina za moj lokot.
Nedjelja, 24. 7. 2002., Zagreb
Dnevnik se valjda smije pisati koji dan u rikverc, pa nemoguće je događanja artikulirati, integrirati u iskustvo i kontekstualizirati istog časa. Moći izdvojiti vrijeme za dnevno pisanje jest povlastica. Pisanje je naknadna gesta, sova koja nije nužno Minervina, ali svejedno polijeće u sumrak.
Sjedim dakle na terasi Moby Dicka, usijana zvijezda spustila se iza zgrada, nebo je još svijetlo, može se u njega pogledati samo stisnutim očima, kvartovski betonski klanci drhture od akumulirane topline, oko mene treperi sfumato urbane vedute. Preda mnom je kratki espreso ivelika čaša hladne vodurine, sve po propisu, diuretik i rehidracija. Piljim u mobitel i odgovaram na želje i poruke za rođendan. Skakućem kao note na crtovlju, s Vibera na WhatsApp, pa na mail, SMS‑ove, dobro sam opremljen za uznemiravanje na raznim frontovima, danas mi je obrana samoće nikakva; nisam spustio ruke u gardu nego ih meko raširio.
Srknem espreso, sve prikovan pogledom za ekran, posegnem za čašom vode, potegnem gutljaj, kad me voda ubode. U usnu, gore desno, kod očnjaka, točno pored tek minulog herpesa. Brzo odmaknem čašu, vidim u zatalasanoj vodi osu kako panično maše nogama i krilima. Odmah mi je lakše, jer poznato umiruje, sada znam uzrok. Zapravo sam sretan što je nisam progutao, da me ubola u nepce, jezik, dušnik ili jednjak sada bih zvao hitnu i jurio na tiru‑riruuu intubaciju, stignem li na vrijeme, ili traheotomiju ako hitna ne bude dovoljno hitna. Već se vidim s onim čepom na grlu, čujem kako šumno dišem, kao Darth Vader.
Znam da nisam alergičan na ubode, nije mi ovo prvi ubod u životu, ili bolje barem nisam bio alergičan, ali tijelo se otad promijenilo, znam previše ljudi koji su iznenada stekli nekakvu alergiju. Znam i da je osin žalac mač, ubode, probuši tkivo, ispusti otrov i vrati se u zadak kukca, za razliku od pčelinjeg, kukastog kao udica, koji bode samo jednom i ostaje zakačen u mesu, nakon čega pčela umire, što nije bez romantike, samo jednom se bode i taj je ubod fatalan, prvi i zadnji.
Pokušavam fotkati osu‑suđenicu mi, ali brža je od mojih reakcija, uspijeva se iskobeljati iz bure u čaši vode, otresti krila kao pas krzno i poletjeti. Ostavlja me s usnicom toplom kao u ljubavnoj pjesmi, samo što ova moja ne zove na poljubac, nego na hlađenje. Usnica mi izgleda kao kad celebrity naleti pijanom facijalnom kirurgu; privremeni asimetrični prirodni botox. Selfie mi ipak ne pada na pamet.
Odlazim u kafić i tražim hladnim glasom čašu leda. Konobar zagrabi kriglom u ledomat i pruži mi je preko šanka. Vratim se za stol, voda u čaši se smirila, usnica mi pulsira.
Led je u obliku naprstka kakav je crveni baka stavljala kada je baratala iglom i koncem, šupalj u sredini, pa mi je lako nataknuti ga na prst i priljubiti uz usnu, ohladiti je, anestezirati i spriječiti daljnje oticanje. Kako se led na smrznutom prstu i sve hladnijoj usnici topi kaplje mi na noge, kao hladna suza curi niz bedra i potkoljenice i rashlađuje. Kolateralna korist.
Razmišljam o zamalo izbjegnutoj bizarnosti, vidim naslove na portalima i po novinama: “Nećete vjerovati kako je umro na svoj rođendan”, “Nagrađivanom uredniku presudila osa”, “Ugušio se uz kavu”, “Neočekivana smrt uz kratki espreso”, “Hitna nije bila dovoljno hitna”, onda se misao razvija u “Žalac II”, “Jedan ubog bio je dovoljan”(naslov s tipfelerom)…
Smijem se nakrivljenim osmijehom kao zagrebački aerodrom.
Nedjelja, 28. 7. 2022., Šimuni, Pag
Kada smo već počeli obljetnički, rođendanski, nastavimo i dalje u tom prigodnom tonu. Danas je rođendan besmrtnog Arsena Dedića, onda odnedavno pokojnog voljenog kumašina Vojina (Pašić) − praznina koja je sinula njegovom smrću još čeka da je shvatim – čovjeka koji je ulijevao nadu Aleksisa Ciprasa i Igija (20). Ovaj zadnji s popisa Irenin je i moj sin. Prvi put nismo zajedno za njegov rođendan, mi smo na moru, on u Zagrebu. Čestitao sam mu prvo preko bankovne aplikacije Igipay, tako je mi zovemo, i WhatsApp porukom, a to što nismo zajedno, nego on sa svojom ekipom čini što god hoće, i to je dio poklona, izraz povjerenja u njegovu zrelost i odgovornost.
Miran sam i zaokružen gotovo kao i na dan kada se rodio, dok su Irenu carski porađali, dok sam te činjenice još nesvjestan pio kasnojutarnju kavu baš u onom bircu gdje me je prije nekoliko dana osa ubola, kada sam osjetio čudesan, transcendentan, ničim izazvani mir, možda blaženstvo, nekakvo stanje mimo svakog moranja i trebanja, mistično da ne stane u riječ. Nisam ga u tom trenu ni povezao s tim da smo noć prije vozili Irenu u bolnicu. Poslije sam doznao da se taj okrugli spokoj oko podneva u minutu poklopio s Igijevim prvim plačem. Od tog dana gledam ga kako raste, svjestan da ga neću gledati zauvijek, nego sve rjeđe i rjeđe, od njega u meni i s njim raste smrt.
Točno prije 20 godina izgubio sam besmrtnost. Ukinuo je činom ljubavi.
Živio, sine!
Kruno Lokotar, “Limited edition”, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook