Slijepac
1.
Predstava je završila. Još malo i spustit će se zastor. Supruga i ja smo uzeli kapute i brzo napustili ložu. Na hodniku sam zbog nenadanog udara svjetlosti na nekoliko trenutaka zastao, ponovno se sabrao i uputio prema izlazu. Mrzio sam guranja nakon premijera.
– Zdravo, slijepi kolega!
Odskočio sam i udario o suprugu koja je koračala za mnom. Ništa nije rekla, naviknuta na moje nenamjerne udarce samo je uzdahnula. Nisam imao nijednog slijepog kolegu. Općenito sam izbjegavao slijepce. Poput većine normalnih ljudi, nisam htio imati posla s njima. Najradije bih se pravio da ga nisam čuo. Prekasno.
– Slijepac slijepca namiriše čak i ovdje, među samim pomazanicima! Doista imamo sreće – zahihotao se muškarac s velikim naočalama i potom na tren zašutio kada je osjetio moju nelagodu.
– Oprostite – ponovno je zagrmio dubokim glasom – pardoniram se!
Nije mi bilo do takvih šala. Uopće se nisam smatrao slijepcem. Pa ja vidim. Loše, zapravo jako loše, ali vidim. Između ništa i nešto golema je razlika. Između tame i svjetlosti je provalija.
Muškarac je malo stišao glas i predstavio mi se kao predsjednik Odjela slijepih i slabovidnih intelektualaca u Savezu slijepih i slabovidnih. Htio je iskoristiti priliku i kao posebnog gosta osobno me pozvati na njihov susret. Primijetio sam da pored njega stoji žena koja mi se pristojno smješka. Aha, pomislio sam, ona me je zajebala. Ona mu je skrenula pažnju na mene. Iz dvorane se začuo pljesak
– Trenutačno sam baš u stisci s vremenom, možda neki drugi put – gotovo sam povikao i pokušao se probiti van, ali me je slijepi intelektualac uspio uhvatiti za ruku.
– Dopustite! – povikao je i on. – Dopustite, razumijem vašu spriječenost, ali nas dvojica smo ista krvna grupa!
U dvorani su još uvijek pljeskali. Oduševljeno, gotovo kao u stara vremena. Slijepi mi se intelektualac toliko približio licem da sam osjetio njegov zadah.
– Poštovani kolega, stvari izbliza izgledaju još gore no što mislite! Taj je savez doista obična hrpa govana! Puka borba za moć i privilegije! Među slijepcima u savezu nema ni trunke milosti. Dragi kolega, za zalogaj bi se međusobno izgrizli do smrti! Baš ih briga! Osim za vlastitu guzicu! Sve bi trebalo ostati isto za vijeke vjekova! Svi slijepci neka zauvijek ostanu tupani jer je tako njima najlakše manipulirati. Ako predložiš nešto novo, nemilosrdno te napadnu! U dubokoj sam opoziciji, znate. Ništa ne slušaju, ali ih svejedno provociram. Ne dam se kupiti za dnevnicu!
Pljesak je napokon utihnuo. Krajnje je vrijeme da se pokupimo, pomislio sam.
– Žurimo – procijedio sam i stao izvlačiti ruku iz njegova stiska. – Doista moramo, oprostite…
Muškarac se nije dao smesti.
– Trenutak! Ima nas nekoliko koji smo ipak drugačiji. Trudimo se nešto promijeniti, unatoč tomu što zbog toga imamo same probleme. Dođite nas podržati! Vi ste cijenjeni kulturnjak!
– Moguće. Nazovite me!
Začuo sam da su se vrata dvorane otvorila. Ruku sam snažno povukao sebi, napokon se oslobodio stiska i izletio prema izlazu. Odahnuo sam tek na hladnom zraku pred narodnim kazalištem. Bilo je za dlaku.
2.
Čak je i ravnatelja obuzela nervoza kada je našu osnovnu školu posjetio predstavnik Saveza slijepih i slabovidnih, prerano umirovljeni časnik koji je oslijepio na dužnosti. Živahno je gestikulirao i široko se smiješio gostu. Naravno, za svaki slučaj da ovaj možda ipak nešto vidi ili nekako drugačije to osjeti. Gost se na njegovo ulizivanje nije obazirao. Mirno je sjeo u ravnateljev naslonjač, odložio bijeli štap i domaćinu naložio da nas ostavi nasamo. Neko je vrijeme šutio i potom rekao:
– I?
– Molim? – zbunio sam se.
Časnik je ponovno šutio pa sam sâm započeo obranu.
– Dobro mi ide, imam odlične ocjene. Ne vidim na ploču. Mislim, nešto ipak vidim, katkada kakav oblik. Čitati ne vidim, ali to nije problem, doista nikakav problem. Nastavnici u višim razredima ionako uglavnom diktiraju. A i razredni kolege mi pomažu, već mi na satu diktiraju. Tiho, da ne ometamo. Ono što je kompliciranije kasnije mi prepišu. Dobro se slažemo. I ja njima pomažem. Pri zadaćama i prije ispita. Obično na kraju godine dobijem pohvalnicu za marljivost i nesebičnu pomoć drugima.
– Kao pionir si aktivan?
– Naravno – požurio sam s odgovorom. – Jednom tjedno kao predstavnik razreda odlazim na sastanke pionirske organizacije. Pripremamo akcije u znak sjećanja na narodnooslobodilačku borbu, razgovaramo o društvenim problemima, prikupljamo stari papir…
– Čujem da igraš šah – prekinuo me je. – Vrlo prikladno za slijepe ljude. Mogli bismo odigrati partiju… Ako ti nije bez veze igrati s amaterom…
– Vrlo rado – odvratio sam.
Šah je bio moj teren, bio sam uvjeren da ću se pokazati.
Časnik je iz aktovke izvukao kutiju s posebnim šahom za slijepe, kod kojeg se figure zabadaju u niža bijela i viša crna polja. Slijepi se šahisti po ploči orijentiraju dodirom. Prezirao sam šah za slijepe. Igrao sam običan šah, dovoljno sam vidio da sam mogao dobro igrati čak i brzopotezne partije. Nespretno sam tražio rupice i zabadao figure u drvo. Šah za slijepe za mene nije bio samo spor, nego i nepregledan. Debeljuškaste su figure gurale jedna drugu, lako sam mogao nešto previdjeti te upasti u probleme čak i protiv slabijeg protivnika. Igru sam shvatio krajnje ozbiljno. Neću popustiti, nikako. Osjećao sam da je mnogo više na kocki. Pronašao sam svoj način preživljavanja u normalnoj školi i nikamo nisam želio otići. Bio sam dovoljno oprezan da se nisam upletao u nepotrebne sukobe, a ujedno i dovoljno neosjetljiv da me sitne uvrede nisu previše boljele. Većinu nastavnika i kolega iz razreda brzo sam pridobio na svoju stranu. Nastavnicima su nesigurnost oko djeteta s oštećenjem odagnale moje ocjene i uzorno ponašanje. Na odlikaštvu i dobrim odnosima s nastavnicima moji kolege mi, srećom, nisu previše zamjerili, baš suprotno. Samo rijetki nisu pomagali slijepom odlikašu koji je, usprkos školskom uspjehu, ostao ponizan i nikako se nije smatrao boljim.
Dapače, češće se smatrao manje vrijednim od drugih. Ja sigurno nisam problem, govorio sam si pri zabadanju figura. Nema šanse da idem u zavod.
– Zašto ne upotrebljavaš prilagođeni šah? – obrecnuo se na mene časnik kada je na šahovskoj ploči s rupama brzo počeo gubiti.
– Ne treba mi, dovoljno vidim.
– A povećalo za čitanje?
– Ni to mi nije potrebno…
– Kasete sa snimljenim knjigama iz naše knjižnice?
– Ne, nije potrebno… Hvala.
Uvrijeđeno je utihnuo i nastavio igrati. Uz grimase mi je pri zadnjim potezima jasno htio dati do znanja da se zapravo samo sažalio nada mnom.
– Poklanjam ti taj šah – naglasio je svoju velikodušnost kada sam ga matirao. – Red bi bio da pokušaš. Tek si na početku puta.
Prošli su me srsi kada sam pomislio da bih na turnirima morao paradirati sa šahom za slijepe. Slijepi doista jesu sudjelovali na natjecanjima s onima koji vide, ali su to radili više iz zabave, a ne kao ozbiljni šahisti.
Kada sam kod kuće ispričao za posjet u školi, majka je prosiktala: Gad, samo rovari, a otac je sa zanimanjem proučavao šah za slijepe i odvratio joj: Ah, pusti ga, nije to ništa. U kuhinji, gdje smo inače neprestano razgovarali, zavladala je tišina. U toj je tišini odjekivao njihov strah, prvotni strah koji se pojavio pri mom rođenju. Rodio sam se, naime, s vodom u plućima i nekoliko sam dana morao provesti u inkubatoru gdje su mi davali stopostotni kisik. Budite sretni što je preživio, rekao je stari liječnik, ali nije mogao isključiti mogućnost kognitivnog oštećenja. Oči su, rekao je potom za oči, samo oči su, nije intelektualno oštećen. No strah nije nestao, ovaj put strah da ću potpuno oslijepiti. Neće oslijepiti, uvjeravao je roditelje mladi liječnik kada sam s pet godina tjedan dana ostao na pregledima u kliničkom centru. Oštećen mu je vidni živac, rekao je. Stanje je stabilno, nešto opasnosti će biti u adolescenciji, no bez brige, još će mnogo postići. Ta je rečenica probudila nadu da ću moći ići u običnu školu, da ću moći ostati kod kuće, da ćemo ostati zajedno i da ću imati budućnost, nadu koja nije nestala ni kada je moj okulist pokrenuo postupak koji je u takvim slučajevima bio neizbježan. Započela je kategorizacija, proces koji se za takve kao ja obično završavao odlaskom u posebnu školu za slijepe nekamo daleko. Majčin i očev strah ispreplitao se s ljutnjom i nepopustljivošću, sve dok se moja kategorizacija nije našla u ladici majčinog poznanika koji je sasvim slučajno odlučivao o tim stvarima. Tako sam postao učenik škole za normalne. Okulist je u trećem ili četvrtom razredu obznanio da smo uspjeli. Dječak se iznimno prilagodio, rekao je. Slijepi se časnik otada više nije pojavljivao, a njegov je šah ubrzo nekamo nestao.
MItja Čander, “Slijepac”, sa slovenskog prevela Petra Amalia Bachmann, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook